Rastko Močnik, Tonči Kursar i Luka Mesec komentiraju osnivanje Radničke fronte.Prije dva tjedna, intervjuom na Indexu, široj je javnosti predstavljena Radnička fronta, antikapitalistički pokret koji se polako formira u političku partiju. Tekst je u kratkom roku pročitalo više od 50 tisuća ljudi, a Facebook stranica RF-a toga je tjedna imala više od 100 tisuća ulaza. Članovi RF-a u intervjuu su zazvali ukidanje kapitalističkog ekonomskog i političkog sistema, te uspostavu društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, na principima radničkog upravljanja nad ekonomijom i političke vlasti radnih slojeva. Najavljena je i borba za poništavanje svih privatizacija u kojima su uočene nepravilnosti i nacionalizacija krupnih poduzeća od vitalnog društvenog interesa, uvođenje ekstremno progresivnog poreza, povećanje prava žena i gej zajednice, te zabrana utjecaja kapitala na politički život.
Premda je riječ o epizodi koju će viđeniji analitičari refleksno opisati kao prolaznu populističku anomaliju, reakcija svjedoči o interesu dijela građana za radikalne alternative postojećem političkom establishmentu, srednjestrujaškim političkim strankama koje gotovo unisono zazivaju privatizaciju, rezove javnog sektora i mjere štednje, te isturenim predsjedničkim kandidatima koji su u danima outanja Radničke fronte počeli krstariti po Hrvatskoj, nudeći osiromašenom i prekarnom biračkom publikumu “svijetle” perspektive ekonomsko-političkog statusa quo.
“Politički mainstream je od svojega formiranja, bez obzira na minorne razlike pojedinih stranaka, zastupao interese kapitalističke elite, te agresivno sudjelovao u provođenju neoliberalne politike, privatizacije i deindustrijalizacije – a sve na štetu svih onih koji žive od svoga rada, odnosno ogromne većine stanovništva. Stoga ne postoji druga alternativa osim da se taj mainstream, zajedno s političkim sistemom kojega zastupa, zbaci s vlasti”, kaže H-Alteru Petar Pavlović, jedan od članova i osnivača Radničke fronte, pokreta čija su jezgra nezaposleni, radnici, studenti te intelektualci. Broj članova se, kaže, konstantno povećava, a trenutno se nalaze u fazi ubrzanog osnivanja lokalnih organizacija, koje zasad postoje u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Karlovcu. U tijeku je i priprema njihovog osnivanja u Puli, Splitu i Sisku.
Radnička fronta funkcionira na principima direktne demokracije, za koju se zalažu i po pitanju cjelokupnih društvenih procesa. Na osnivačkom sastanku usvojili su odluku prema kojoj će se organizirati u političku partiju te koristiti parlamentarno djelovanje. Trenutno raspravljaju o mogućem izlasku na naredne parlamentarne izbore. Ističu, međutim, da je takvo djelovanje tek jedna od aktivnosti usmjerenih prema ukidanju kapitalizma i pripadajućeg parlamentarnog sistema.
“Već smo počeli intenzivno raspravljati o nizu mjera koje će biti donesene u cilju suzbijanja oportunizma izabranih zastupnika Radničke fronte, kao što su rotacija mandata nakon pola godine, snižavanje plaća na radnički standard i potpuna podređenost pojedinog zastupnika interesima provođenja programa”, ističe Pavlović, naglašavajući kako RF ne teži ponavljanju prošlosti i nije jugonostalgičarska stranka. “Usmjereni smo na realne materijalne probleme većine stanovništva u ovome trenutku i načine poboljšavanja njezinog položaja. Jedan dio stranaka koji je ranije pokušavao izgraditi alternativu postojećem ekonomsko-političkom sustavu zapao je u neproduktivnu jugonostalgiju, a polazeći od tog okvira nije moguće odgovoriti na postojeće zahtjeve i probleme radnog stanovništva”, dodaje.
Premda će programski zahtjevi ovog i sličnih pokreta možda izazvati zazor kod šire javnosti, naviknute na jednoobraznost mainstreama, treba se prisjetiti ekonomsko-političkog konteksta u kojem su oni izrečeni. U tekstu pod nazivom Politički aspekti hrvatske deflacijske politike znanstvenik s Ekonomskog instituta u Zagrebu Dubravko Radošević primijetio je kako je kontinuitet ovdašnjih politika i stalan ubrzan rast nezaposlenosti u Hrvatskoj, uz negativan utjecaj dužničke krize eurozone, rezultat odabira ortodoksne ekonomske politike fiskalnog konzervativizma koja se vodi radi ostvarenja domaćih političkih ciljeva, inherentnih modelu ekonomskog neoliberalizma. U osnovi svega je da su političke elite uspostavile konsenzus da se deflacijskim politikama u krizi zaštite interesi tranzicijske i financijske oligarhije na teret radnog stanovništva.
“Takvi ekonomski programi temelje se na ‘fleksibilizaciji tržišta rada’, odnosno na tzv. ‘internoj devalvaciji’ (suspenzija socijalnog partnerstva i institucija kolektivnog pregovaranja o nadnicama i drugim radničkim pravima, skraćivanje otkaznih rokova i znatno smanjivanje otpremnina, slabljenje sindikata i sl.), što bi – uslijed stvaranja visoke stope nezaposlenosti – trebalo voditi ubrzanom snižavanju cijene rada te podizanju profitne stope privatnih poduzetnika i, eventualno, pokretanju privatnih investicija kao generatoru ekonomskog rasta”, napisao je Radošević, ističući da je moderna hrvatska socijaldemokracija nakon pobjede na prošlim parlamentarnim izborima i prethodne tranzicije iz socijaldemokracije u liberalizam započela primjenu neoliberalne ekonomske politike, odnosno spomenutu internu devalvaciju.
To je, kaže Radošević u tom radu, pokazatelj da u političkom prostoru nedostaju stranke “nove ljevice”, demokratski pokreti koji bi se zauzimali za veći utjecaj društvene solidarnosti i ravnomjernu raspodjelu društvenog bogatstva, uz usvajanje moderne nekonvencionalne ekonomske politike i stvarne društveno-političke promjene.
Ovaj citat mogao bi se gotovo u potpunosti primijeniti i na dobar dio drugih zemalja europske periferije, gdje izvršna politika provodi slične mjere i izaziva sve značajajniji revolt birača, koji se okreću novim i nekonvencionalnim političkim idejama. Utoliko i ne čudi uspon lijevih političkih i protestnih pokreta u zemljama poput Španjolske, Grčke, Italije ili Slovenije. Iako je popularizacija progresivnih lijevih ideja u Europi prisutna već nekoliko godina, stvar se zahuktala uoči europarlamentarnih izbora, ali su tek recentni uspjesi partija na parlamentarnim izborima više eu ropskih zemalja pokazali kako nije riječ tek o kratkoročnom fenomenu.
Premda se poprilično međusobno razlikuju, objedinjava ih direktnodemokratski sustav odlučivanja te otvoreni programatski otpor kapitalističkom sustavu i kurentnom neoliberalizmu, koji kroz programe lijevog i desnog centra doživljava svojevrsni novi preporod u Europi, nakon što se onih nekoliko mjeseci poslije rasturanja svjetskog financijskog tržišta načas primirio. Španjolski Podemos, iznikao u siječnju 2014. godine iz prosvjednih pokreta, u studenom je postao najpopularnija stranka u Španjolskoj s više od 250 tisuća članova, dok primat u Grčkoj i dalje drži Syriza. Slični trendovi bilježe se i u drugim zemljama europskog juga, čiji su građani ponajviše osjetili mjere štednje i posljedice prihvaćanja ekonomskih diktata iz Bruxellesa, Svjetske banke i MMF-a.
“Zadnji je trenutak da se europski narodi počnu organizirati i odupirati. Nove lijeve stranke i njihovi uspjesi pokazuju da građani Europe ne žele postati zamjena za eksploatirane mase dekadentnog euro-atlantskog kapitalizma”, kaže H-Alteru slovenski sociolog Rastko Močnik, ističući kako su metode i posljedice koje u toj borbi koristi kapital nezaposlenost, zaduživanje, nesigurno zaposlenje, stalni lokalni ratovi, a sada i međunarodni sporazumi o slobodnoj trgovini poput TTIP-a. “Sjeverna Europa od južne stvara ‘unutarnju koloniju’, u koju spadaju i Slovenija i Hrvatska. Sad bi se tom iskorištavanju željele pridružiti i SAD. Moguće je i da SAD želi cijelu EU pretvoriti u vlastitu ‘unutarnju koloniju’. No, to su samo očajni pokušaji nekadašnjih gospodara svijeta da zaustave svoj povijesni pad. U istočnoj i južnoj Aziji nastaju novi centri svjetske vladavine”, kaže Močnik.
Pritom ironično primjećuje kako je nerijetko proglašavanje istaknutih novih lijevih pokreta u mainstreamu “radikalnima”, bez obzira na njihove političke programe, zapravo uvjetovano činjenicom da se politička scena u Europi pomaknula udesno do te mjere da se takve stranke zapravo smatraju “radikalnima”, iako su u stvarnosti neke od njih reformističke socijademokratske partije.
Prema mišljenju profesora na Fakultetu političkih znanosti Tončija Kursara, kriza socijaldemokracije koja se manifestira provođenjem neoliberalnih politika nije od jučer, već više-manje traje od osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Teško da se više može govoriti o lijevom centru. Zapravo se treba primarno govoriti o poretku u kojem obitavaju stranke koje se pridržavaju puno više kapitalističkog nego demokratskog konsenzusa iz 1989., kako prije krize 2008. tako i danas. Sve one, pa i one nominalno lijeve, kako kaže Silven Lazaris, nisu više reprezentativne za društveno tijelo nego su državne organizacije. Doduše, njihova ‘lijeva strana’ i dalje će govoriti o nekim oblicima emancipacije, ili će pozivati na borbu protiv nedodirljivosti, ali neće ugrožavati temeljne parametre moći, a oni, htjeli mi to ili ne, ipak proizlaze iz odnosa materijalne reprodukcije”, ističe.
Takvim propitivanjem od ožujka 2014. godine zato se u Sloveniji bavi Združena levica, koalicija sastavljena od tri stranke i nekoliko pokreta u kojem djeluje niz društveno-političkih aktivista, koji su se istaknuli u prosvjednim aktivnostima protiv mjera štednje, privatizacije i deregulacije u Sloveniji. Premda nisu ušli u Europski parlament, na recentnim parlamentarnim izborima osvojili su šest mandata, četiri mjeseca nakon osnutka. Baš poput Radničke fronte, Levica ističe svoje antikapitalističke ciljeve i nudi put prema demokratskom socijalizmu, uz određene razlike u pristupu, poput resocijalizacije privatiziranih kompanija, umjesto njihove renacionalizacije.
“Ako u kapitalizmu vlada tržište i njegova ‘nevidljiva ruka’, naš program se zalaže da ljudi upravljaju tim procesima preko demokratskih procedura. To znači da ćemo, primjerice, reprezentativnu demokraciju zamijeniti direktnim oblicima demokracije, kroz izbor zastupnika, gradonačelnika ili participativnog proračuna. U tvrtkama bi zaposleni trebali postati glavni upravitelji, umjesto vlasnika kapitala. I u ekonomiji općenito ćemo graditi kooperaciju umjesto natjecanja, kao i društveno odlučivanje što, koliko i za koga ćemo proizvoditi kao društvo. To ćemo postići kroz socijalizaciju, a ne nacionalizaciju banaka i tvrtki”, kaže zastupnik Združene levice u slovenskom Državnom zboru, Luka Mesec.
Prema njegovom mišljenju, fenomen popularizacije progresivnih lijevih pokreta u Europi uvjetovan je strukturnim promjenama europskog društva u zadnjih nekoliko godina. “Bitno je da je liberalni kapitalizam i EU, koja je osnovana na njegovim pretpostavkama, u krizi iz koje se metodama koje nudi mainstream politika nije moguće izvući. Posljedica pogrešnih politika je 30 milijuna nezaposlenih u Europi, kolaps južnih država, raspad socijalne države i svega što je europski kapitalizam obećavao. Samo je dakle bilo pitanje vremena kad će nemiri izrasti u organizirane političke organizacije. I to je nova ljevica u Europi: organizirano ljudsko nezadovoljstvo koje se odlučilo uzeti stvari u svoje ruke.”
Dok je na djelu očigledno povećanje popularnosti ovakvih pokreta i ideja, ostaje pitanje kako ih učvrstiti i učiniti dugoročno prisutnima, čak i mimo kriznih okolnosti, kad birači okreću leđa najutjecajnijim političkim opcijama, koje ne pronalaze rješenja na ekonomske probleme današnjice.
Direktor norveške Kampanje za državu blagostanja Asbjørn Wahl u svojim brojnim esejima posebno naglašava da bi se lijeve političke organizacije trebale fokusirati na borbu za povratak kontrole nad ekonomskim procesima, puno više nego na (izgubljenu) bitku za socijalnu državu, koja je nastala kao kompromis između kapitala i rada. Prema njegovom mišljenju, problem je u tome što se u zadnjih tridesetak godina odnos moći radikalno pomjerio s rada na kapital, i to zahvaljujući i socijaldemokratskim opcijama, koje od ranih osamdesetih u blažim ili žešćim verzijama provode liberalizaciju, privatizaciju i podrivanje regulacija na tržištu rada. “U tom kontekstu, stranke ljevice koje su sudjelovale u koalicijskim vladama, suzile su samima sebi prostor za manevriranje, jer su onemogućile nametanje alternativnih politika prihvaćajući slobodnotržišne postulate, samim time dajući prednost kapitalu nad radom. To je progresivne lijeve politike i ideje učinilo ilegalnima takoreći, usporedimo li, primjerice, takve zahtjeve sa sadržajima međunarodnih ugovora o slobodnoj trgovini”, navodi Wahl.
S obzirom na odnose moći i trenutno nedovoljno jake socijalne i sindikalne pokrete, on smatra kako bi glavni zadatak lijevih političkih stranaka trebalo biti djelovanje koje bi dovelo do dizanja svijesti i otpora odozdo, za što je ključno uključivanje u borbu raznih vaninstitucionalnih pokreta i progresivnih organizacija.
Kada je riječ o Radničkoj fronti, oni od početka rade na organizaciji prosvjednih aktivnosti protiv privatizacije javnih poduzeća i približavanju svog programa radničkom i protestnim pokretima koje djeluju na sličnim direktnodemokratskim zasadama. Pavlović ističe kako poprilično dobre odnose imaju i s borbenijim sindikalistima, kao i s rukovodiocima manjih dosljednih sindikata, od kojih su neki i uključeni u njihove redove. “Međutim, rukovodstva velikih sindikata u velikoj su mjeri nažalost izdala borbu za radničke interese i povezala se kako s kapitalistima tako i s vlašću”, navodi.
Dodaje pritom kako je što čvršće međunarodno povezivanje sa sličnim pokretima apsolutna nužnost i jedan od prioriteta – ne samo zbog međusobne pomoći progresivnih pokreta, već i zato što proces transformacije društva ne može uspjeti u kontekstu samo jedne zemlje. “Da bismo uspješno doveli u pitanje kapitalistički način proizvodnje potrebno je međunarodno organiziranje i međunarodna solidarnost radničkih i socijalnih pokreta, kao uostalom i njihova pobjeda u barem nekoliko zemalja. Zbog toga je za nas u Hrvatskoj toliko presudno što se zbiva u Španjolskoj i Grčkoj u ovome trenutku”, kaže. Mesec iz Združene levice pak dodaje kako je internacionalno povezivanje progresivnih snaga jedini način prekidanja s “terorom dereguliranog kapitalizima”.
“Povezivanje na razini Europe je dobar početak. Intenzivno radimo na tome i imamo jako dobre kontakte s primjerice Die Linkeom u Njemačkoj, Syrizom u Grčkoj, Podemosom u Španjolskoj te Radničkom frontom u Hrvatsko”, kaže Mesec.
Kada je riječ o hrvatskom kontekstu, profesor Kursar veli kako je moguće da organizacija poput Radničke fronte u dogledno vrijeme postane popularna. Teško mu je, međutim, predvidjeti u kojem trenutku. No, sudeći po iskustvima za nas razmjerno usporedivih država u EU, a to su po nekim parametrima Španjolska i Grčka, ističe kako bi realno lijeve stranke ili skupine mogle postati vidljivije u trenutku kad nova vlada počne provoditi izvjesni proces “diferencijacije” u javnom sektoru. “Neki naši ekonomisti kažu da su naše ulice zapravo previše mirne, a to je po njima znak da reforme još uopće ‘ne grizu’. Dakle, otvaranje ambisa nezaposlenosti za ljude s proračuna, koje se već godinama proklinje, može odvesti ne baš mali dio njih prema novim lijevim skupinama. Takav scenarij se odvijao u spomenutim zemljama koje su devastirane nemogućnošću njihovih i šire europskih elita da razriješe krizu kapitalizma drukčije nego preko leđa ljudi s proračuna i radničke klase”, zaključuje Kursar.