Propast Južnog toka primjer je na kojemu će i Rusija i moćne članice Europske unije štošta naučiti, i o sebi i jedni o drugima, ali i o rabijatnoj američkoj politici. A balkanska državna sitnež dobila je još jednu lekciju da će u pravilu uvijek ona stradati kad se veliki tuku preko njezinih leđa
Balkan je još jednom odigrao ulogu pomoćnog igrališta na kojemu su globalni igrači SAD, Rusija i Europska unija odigrali još jednu pripremnu utakmicu za svoje geostrateške derbi-mečeve. Odustajanje Rusije od gradnje plinovoda Južni tok, nakon višegodišnjeg natezanja s EU-om i SAD-om oko uvjeta njegove gradnje, najviše je pogodilo Bugarsku i Srbiju, naštetilo je i Mađarskoj, Austriji, Sloveniji i Italiji, a razveselilo je Slovačku i Hrvatsku. Turska je tu priča za sebe: ruska odluka da umjesto Južnog toka sagradi plinovod po dnu Crnog mora do njezina teritorija Turskoj će osigurati dodatni dobavni pravac i dodatne količine plina, ali će je pretvoriti i u novo plinsko čvorište iz kojega će ruski plin teći prema krajnjim potrošačima na Balkanu i dalje prema Europi.
I dok je bogati sjever Europe izgradnjom Sjevernog toka osigurao stabilnu opskrbu ruskim plinom u duljem razdoblju, siromašni jugoistok Europe, ali i nešto bolje stojeća srednja Europa i dalje će svoju energetsku stabilnost temeljiti na hirovitom dobavnom pravcu preko Ukrajine i na europsko-američkim obećanjima o izgradnji LNG-terminala na obalama Mediterana. Slovačku je razgalilo rusko odustajanje od gradnje Južnog toka jer je uvjerena da je ukrajinski plinovod koji se nastavlja preko njezina teritorija dovoljan i solidno stabilan pravac dobave ruskog plina za zemlje srednje i južne Europe. Problem je, međutim, što ugovor Rusije i Ukrajine o transportu plina kroz ukrajinski plinovod vrijedi do 2020. godine i što je taj plinovod već nagrižen zubom vremena i dugotrajnom eksploatacijom, zbog čega će uskoro morati biti temeljito obnovljen, a mnogi stručnjaci već tvrde da bi se više isplatila gradnja novog plinovoda od rekonstrukcije postojećega. No to je lakše reći nego učiniti jer Ukrajina do sada nije pronašla zainteresirane investitore koji bi preuzeli i obnovili sadašnji ili sagradili novi plinovod. Rusiji i njezinim plinsko-naftnim kompanijama to ne pada napamet, a euroatlantski investitori koliko su laki na obećanjima, toliko su teški kad treba izvaditi novac i upustiti se u rizično investiranje. Uostalom, i Hrvatska ima iskustva s decenijskim obećanjima o gradnji LNG-terminala na Krku koji samo što nije sagrađen, a pitanje je i hoće li, iako je ruskim odustajanjem od Južnog toka navodno dobio novi vjetar u leđa.
Upravo zbivanja koja su uslijedila nakon prvog udara koji je prouzročila Putinova objava da Rusija odustaje od Južnog toka ukazuju da se igre oko europsko-ruskog plinskog biznisa, pa i Južnog toka, nastavljaju i da će još dugo trajati. Najzanimljivija priča plete se oko Bugarske, koja je pod pritiskom SAD-a i Europske unije stavila na čekanje sporazum s Rusijom o gradnji Južnog toka na njezinu teritoriju, a sada se našla u nebranom grožđu zbog ruskog odustajanja od njegove gradnje. Bugarski premijer Bojko Borisov odmah nakon Putinove istanbulske objave pozvan je u sjedište EU-a gdje mu je Jean Claude Juncker obećao da će europski fondovi financirati gradnju velikog LNG-terminala na obali Crnog mora, pokraj Varne, na području na kojemu je Južni tok trebao izroniti iz podmorja i nastaviti teći prema Srbiji i dalje prema Europi. Utješna vijest koju je Borisov objavio nakon povratka u Sofiju nije se još ni ohladila, a uslijedio je njegov put u Berlin, gdje je Angela Merkel podržala nastavak pregovora s Rusijom o gradnji Južnog toka kako bi se uklonile prepreke na njegovu putu i kako bi on ipak zaživio. Na Beogradskom summitu kineskog premijera s premijerima 16 srednjoeuropskih i balkanskih država, bugarski predstavnici objavili su da je Rusija pozitivno reagirala na njihovu inicijativu i već za ovaj petak dogovorila sastanak ruskog i bugarskog ministra energetike kako bi još jednom pretresli pitanje Južnog toka.
Američka paranoja da je Europa zbog svoje energetske ovisnosti i politički sve ovisnija o Rusiji zadnjih se godina uspješno širila među članicama Europske unije, pa i rezultirala ruskim odustajanjem od gradnje Južnog toka, ali je, po svoj prilici, i Rusiji otvorila oči da je i ona previše ovisna o Europskoj uniji kao najvećem i glavnom potrošaču njezinih energenata, o kojima presudno ovisi ne samo rusko gospodarstvo, nego i čitava država. Okretanje Kini i drugim brzorastućim azijskim gospodarstvima, a sada i Turskoj, da bi postali novi veliki potrošači ruskih energenata, pokušaj je Rusije da bitno smanji i svoju ovisnost o Europskoj uniji, jer se na primjeru Južnog toka uvjerila da je i te kako ranjiva, čak i onda kada je spremna investirati u energetsku stabilnost europskih zemalja, na svoju i u njihovu korist.
Ako Rusiji uspije u kraćem vremenu preusmjeriti svoje energente prema velikim azijskim potrošačima, smanjit će svoju ovisnost o europskom tržištu i poboljšati svoje pregovaračke pozicije u budućim plinsko-naftnim poslovima s europskim državama. I neće ih morati vući za rukav da bi prihvatile njezine investicije i energente, kao što je do sada morala činiti jer ih drugdje nije mogla plasirati i prodati.
Propast Južnog toka primjer je na kojemu će i Rusija i moćne članice Europske unije štošta naučiti, i o sebi i jedni o drugima, ali i o rabijatnoj američkoj politici. A balkanska državna sitnež dobila je još jednu lekciju da će u pravilu uvijek ona stradati kad se veliki tuku preko njezinih leđa, pogotovo kad ne zna definirati zajedničke interese i kad joj je važnije da susjedu krepa krava nego da barem nekome bude bolje ako već ne može svima uvijek biti jednako dobro.