Ako u Hrvatskoj na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske budu bolji Karamarko, Kolinda i Vaso iz pozicije opozicije nego Josipović, Milanović i Leko koji su već na na pozicijama onda đaba ti Milanoviću što si čito da čito – očito nisi dobro čito nego je tebe pročitalo.
„Ovo je najbolja vlada od kad imamo Hrvatsku i tko to još ne shvaća – nadam se, u najboljoj namjeri, shvatit će uskoro da je ova vlada napravila najbolji mogući posao. Ogroman posao“ – tako zbori Premijer Milanović na pitanje je li svjestan da je ova (njegova) vlada najveći uteg za izbore Predsjednika u Republici Hrvatskoj.
70% ljudi u anketama misli da idemo u krivom smjeru – citira novinarka čitajući s nekog papira…
„Ponavljam, mi činimo dobru stvar, zapravo ne dobru nego odličnu i ja vjerujem da će to što radimo, to što dobro radimo – biti prepoznato na vrijeme. Znate, nitko još nije uspio preokrenuti cijeli smijer i način vođenja politike u samo jednom mandatu. To je gotovo nemoguće. Nismo supermeni.“
Ovo je najkraća moguća verzija hrvatskog „zločina i kazne“ kojeg upravo piše, lektorira i redigira (all in one) gospodin Zoran i njegov alter ego Zoran. Radi čovjek tri posla odjednom. (Daj meni jedan barem…)
Kao Premijer gospodin Milanović misli ispravno.
Kao Zoran nije baš najmudriji.
Kao Milanović jako je tašt.
Važno je da kao Premijer misli ispravno – misli Zoran Milanović ne uvidjevši da su sve te misli koje govori u kameru – misli jednog čovjeka – istog onog koji voli Dostojevskog, istog onog koji je obožavao i Raskolnjikova u Zločinu i kazni i Idiota u liku kneza Miškina, a sjeća se i pripovjetke Kockar i njegove sudbine predodređene da igra „va bank“ i da mu je svejedno – pa zato dobiva.
Sve je to Milanoviću poznata literatura, zapravo, to je ono što je (između ostaloga, naravno) formiralo njegov svjetonazor …, jer on te knjige nije samo pročitao: on je to dobro razumio, on je to ugradio u svoj „veltanšaung“ – kao što je Karamarko u svoj profil stavio, je li, sad odjednom, recimo, je li tako, Tuđmana – Bože me sačuvaj što li Tuđman sad misli o tome – ako nas gleda odozgora.
Dakle nije sporno da netko zna, da je obrazovan, da ima „force i kuraža“…, kao što nije sporno da ovaj drugi ne zna, da nije obrazovan, da mu forcu daje netko drugi, a kuraž netko treći, a da se bezobzirno služi zaslugama prvog Hrvatskog Predsjednika i da sve navedeno beskrupulozno upotrebljava i, zapravo se sam proskribira svakom izgovorenom riječju.
Sve je to točno i upravo zbog toga vidi se da će Milanović izgubiti – zato jer ne vidi to tako.
Kao Raskolnjikov, kao Miškin, kao Kockar, kao Leone Glembaj i kao pametniji pojedinac od suprotstavljenog dvojca ipak će izgubiti – zato jer vjeruje knjizi a život je najveća knjiga pa treba učiti od života – to Vaso zna, to Kolinda dokazuje, a Karamarko će to upotrijebiti – njemu je svejedno.
Zoran Milanović bi trebao jedan dobar nokaut da bi shvatio gdje je.
Fali mu iskustvo rata.
Nedostaje mu iskustvo boli.
Nije imao nikakve traume.
Nema iskustvo nepovratnog poraza.
Ponaša se kao da je stvarnost isključivo u njegovoj domeni obrazloženja. “Tko nije shvatio – shvatit će“ – kaže Milanović s vidnim grčem direkt u kameru i misli da mu svi vjeruju. Još i dalje gleda otvoreno u stilu: „imate li još pitanja“? (baš sam grozan – ali „istina je istina, a kamera kurva“)
Što je najgore – to radi u zemlji gdje svi imaju barem jedno iskustvo od nekoliko ovdje predloženih. (…, rata, boli, traume, poraza…)
Nije svjestan da je lex Perković kao kad je Raskolnjikov morao ubiti babu zbog savjesti prema ćaći – uporan je u svojoj zabludi da će ga narod razumjeti kao knez Miškin kad je postao idiot i, na kraju, ponaša se indolentno i nezainteresirano za svoju sudbinu baš kao glavni junak u Kockaru.
Živio Dostojevski jer će ovo teško biti obrazložiti bez Krleže, hrvata, pisca i političara.
Da bi doživljaj bio potpun u ovom eseju o Milanoviću i njegovom umnom umijeću, zabludama i nerealnim procjenama postavljam jedno jako „imotsko“ pitanje, gotovo „kikaševsko“:
Je li Leone Glembaj bio lud kao u Vrdoljakovom filmu ili je bio genijalan kao u Gavelinoj predstavi?
Dakle, vidi li Milanović zaogrnut zagrebačkim trnjanskim plaštom da će biti zaista potpuni luđak kao Leone, da će biti potpuno prezren kao Raskolnjikov, da će biti zaista idiot kao Miškin i kockar kao Zoran Milanović ako ne siđe iz zamišljene sfere sagrađene od šarenih balončića i kvazi veličine svijeta u kojem može uvijek biti netko i nešto kao bivši Premijer? To mu je domet? To može biti cilj?
Zar nije HDZ i njegov bivši šef išao jumbo-jetom putem svjetske slave i skrenuo službenim bmw-om preko „dugobaba“ u tri trake po neke kofere…., pa gdje je sad? Kako mu familija? Djeca? A nisu oni krivi.
I sad će tamo neki pobočnici tog istog bivšeg šefa uzeti izbore i baciti u vodu Dostojevskog i Krležu zajedno zato jer su bili u ratu? Bio sam i ja u ratu pa što onda? Ne lažem i ne kradem. Pišem grozno.
Pa po kojoj to logici Zoran Milanović misli da ako izgubi izbore u Hrvatskoj može raditi neki manje zahtjevan posao negdje u svijetu? Dat će mu Tedeschi? Jedino da mu on da. One and only i nije neka muška opcija, ili, možda jest?
Zaključno rečeno – ako u Hrvatskoj na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske budu bolji Karamarko, Kolinda i Vaso iz pozicije opozicije nego Josipović, Milanović i Leko koji su već na na pozicijama onda đaba ti Milanoviću što si čito da čito – očito nisi dobro čito nego je tebe pročitalo.