Svoj posljednji dramski komad, ‘Aretej ili legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici’ objavio je 1959. u splitskom časopisu Mogućnosti, skoro trideset godina nakon ‘Lede’. Da nije Areteja moglo bi se reći da se prije navršene četrdesete, u trideset i sedmoj, Miroslav Krleža prestao baviti kazalištem. Tokom Velikog rata, uza sve druge poslove, aktivizme i neuroze, napisao je šest drama. U sljedećih deset godina još pet, i onda 1928. “U agoniji”, 1929. “Gospodu Glembajeve”, 1930. “Ledu”. Što se zatim dogodilo?
Na ovo pitanje nastojao je u novinskom feljtonu odgovoriti Stanislav Vinaver, srpski pjesnik, prevoditelj i esejist. Članak je objavljen 5. svibnja 1953. u listu Republika, u stalnoj Vinaverovoj rubrici Beogradsko ogledalo. Vinaver inače nije bio ni krležijanac, ni bezuvjetni Krležin adorant: u svojoj Pantologiji, tom genijalnom parodijskom spletu, u kojem su postradali i neki najznačajniji južnoslavenski pisci, uglavnom suvremenici, rugao se Krležinom stilu, koji mu ni politički i svjetonazorno nije bio blizak. Frankofil, avangardist, sjajan prevoditelj Gargantue i Pantagruela, u političkom smislu liberal, bliži srpskim konzervativcima nego jugoslavenskim ljevičarima, Židov, rođen u Šapcu, porijekla galicijskog, Vinaver je bio daleko i od Krležina društva i od njegovih društvenih i političkih interesa. Bio je Srbin, malo više nego što bi se Hrvatima to moglo svidjeti, ali i Krleža bio je Hrvat, malo više nego što se to Srbima sviđalo, pa je to, možda, i glavna njihova sličnost. Pritom, obojica su bili pisci europskih interesa i formata, i grandioznog talenta.
Krleža je Veliki rat provodio, uglavnom, daleko od fronte, nakon što mu je propao pokušaj da se kao dobrovoljac prijavi u Srpsku vojsku. Vinaver, dvije godine od njega stariji, bio je dobrovoljac, poručnik u znamenitome Đačkom bataljonu, s vojskom je prošao albansku epopeju i vratio se kao junak, ali umjesto da se okoristi svojim junaštvom otišao je u novinare, i to one oporbene.
Drugi svjetski rat Krleža je provodio u Zagrebu pod naširoko znanim kondicijama. Stanislav Vinaver tokom kratkoga Aprilskog rata pao je u zarobljeništvo, što mu je, vjerojatno, spasilo život. Za Nijemce, tokom četiri godine što ih je provodio u logoru Osnabrück, bio je, ipak, zarobljeni neprijateljski oficir, prije nego Židov. Nakon rata, Krleža je postao Krleža, a Vinaver je ostao pjesnik i esejist, koji ni nakon smrti (umro je 1. kolovoza 1955.) neće zadobiti onaj značaj koji mu stvarno pripada.
U svibnju 1953, dva mjeseca nakon Staljinove smrti, Vinaver je bio potpuni autsajder i sumnjiv tip, ali se Krleže, kao ni bilo koga drugog, barem među piscima i umjetnicima, on nije plašio. Pa što onda Vinaver kaže, zašto je Krleža prestao pisati drame? Odgovor je zanimljiv, jer ne samo da se odnosi na Krležu kao dramskog pisca, nego i kao romanopisca, općenitog tvorca fikcionalnih likova.
On je, veli Vinaver, “teorijski protivu Glembajevih”, oni su za njega šljam, hohštapleri, ruglo. “Isto tako, Krleža mrzi i druge svoje ličnosti, kao što je npr. veleindustrijalac Klanfar. O tome imamo bezbroj dokaza u mnogobrojnim Krležinim opaskama, iznesenim na trista stranica popratnoga teksta uz ‘Glembajeve’”. U osnovi, to i ne bi bio problem, jer je moguće pisati i iz mržnje prema liku. Thomas Bernhard tako je pisao, premda ne uvijek i ne samo tako. Ali Krleža nije bio vođen bernhardovskim nagonima i emocijama. Nije bio nihilist ni destruktivac, slabo je podnosio samoću, bio je nesretan kao usamljenik. Snalazio se dobro u kazališnim i društvenim ceremonijalima, slavio ih i kad bi im se htio narugati. Ovako to kaže Vinaver: “Krleža, kao dramatičar, nežno voli svoje ličnosti (čest slučaj kod pisaca). Voleći svoje ličnosti, on zalazi u njihove intimne pobude i postaje, donekle, njihov advokat i saučesnik. To se desilo i Ibzenu i Strinbergu, koji su Krležu nadahnjivali. (…) I to nam je čuvstvo poznato u književnosti, još od Katula, koji je za svoju Lezbiju rekao: da je u isti mah i voli i mrzi.”
U Krleži su se dugo borili teoretičar i tvorac, sve dok mu ta borba nije postala neizdržljiva jer je, piše Vinaver, tvorac pobjeđivao, pobjeđivala je Krležina simpatija i suživljenost s likovima koji su mu bili politički, svjetonazorski, teorijski strani. Tako je i odustao od pisanja dramskih tekstova. Jezikom Arthura Koestlera, komesar u Krleži snagom volje nadvladao je jogija. Je li bilo tako? Vjerojatno jest. O tome Vinaver piše s netipičnom simpatijom prema Krleži, s ljubavlju skoro, i razumijevanjem prema njegovim intelektualnim i emocionalnim izborima. Opisujući Krležu, u jednom ga trenutku uspoređuje s glumcem koji se bori za svoga lika, opravdava ga, identificira se i kad igra najgorega zločinca ili ništariju. Usporedba je neočekivana i ljupka: u književnom autoritetu epohe, onom koji je te 1953. razgrtao željeznu zavjesu socijalističkoga realizma, stilsko-estetskog i političkog totalitarizma u književnosti, i nije među piscima bilo od njega moćnijeg, Vinaver vidi – glumca. Ali ne kao metaforičnu figuru, ili kao šmiranta, nego onoga pravog, rasnog glumca, spremnog da pogine skupa sa svojim likom.
Godinu kasnije u Beogradu je održan plenum Saveza književnika Jugoslavije. Po Vinaveru, Krleža je blistao: “Njegovo uobičajeno gađenje, njegov čemer i jed, njegov poznati kompleks osorne superiornosti – sve je to ovaj put gotovo izostalo. Bio je ipak, ipak drugar. Bio je Perikle, vrhovni arhont, koji razgovara sa Demosom, ali traži od demosa priznanje i simpatiju. Nije bio Koriolan koji izobličava kvirite, svojim zaslugama i svojim ranama, u službi zavičaju. Sa Krležinim zaključcima uopšte se ne slažem, jer je Krleža podvlačio: da je naše doba sve u umetničkoj krizi. (…) Ali ipak, ni u kom se slučaju ne mogu složiti sa oštrim Mihizom, koji je blistao kao sečivo kakvog jatagana: da Krleža, u takvom svom sudu, daje ozbiljne znake senilnosti. Naprotiv, Krleža je bio u naponu: vrcao je iskrama duha i humora, a ako on ne misli povoljno o većini savremenih pojava u umetnosti, koja nije u znaku Mocarta – to pokazuje samo da on u te Šenberge i Stravinske, u Klea i Eliota, nije još dovoljno prodro, obuzet svojim rođenim mnogobrojnim problemima i poslovima, koji ga rastržu i koji mu ne daju dokolicu za takav jedan gorostasan pothvat.” I ovo je, zapravo, tačno: Krležin stilsko-estetski razvoj zaustavljen je krajem Velikog rata, u trenutku dok je još bio buntovnik iz Sokolskoga doma u kojemu se ujedinjavahu pukovnik Slavko Kvaternik i karađorđevićevci, da bi zatim ono što Vinaver naziva teorijom, a ustvari je neka vrsta nacionalno-ideološke misije – čemu ne treba pridavati nikakav ironijski prizvuk, stala između Krleže i Igora Stravinskog. U određenom smislu, 1918. postao je konzervativac, što se svakome umjetniku ili samo čitatelju dogodi prije ili kasnije. (Uzgred, izuzetak su, možda, tipovi umjetnika kakvom pripada jedan Ivan Kožarić… Ili je Kožarić sam za sebe tip, i drugoga takvog u nas nema?)
Devet mjeseci kasnije, nije više bilo Stanislava Vinavera. Krleža je nastavio da živi i da raste, što kao legenda, što kao tvorac: napisao je Areteja, prepravljao je dijelove svojih starih drama, pisao je “Zastave”, taj roman duziluziju, u kojemu, zapravo, i nema likova za koje bi se on zalagao, nego svi iz njega izviru, i svaki je Krleža sam, u jednoj od svojih vremenskih i prostornih inkarnacija. “Zastave” su svojevrsna autobiografija jednoga razuvjerenog Jugoslavena, demotiviranog i zgađenog Hrvata i vječno usamljenog Europejca.
Večer pred Silvestrovo, gledajući Margetićku u Buljanovom “Vučjaku”, i Evu koja ispaljuje tane u vlast, prije nego što će s mutavim i bezvoljnim ljubavnikom pobjeći u Ameriku, nisam mogao da prestanem misliti o Stanislavu Vinaveru, i o toj zakašnjeloj figuri blagonaklonosti, koje je Krleža, možda, bio svjestan, a možda i nije.