Dvadeseto stoljeće je bilo obilježeno hegemonijom Sjedinjenih Država i zapadnog svijeta. Osim što je Amerika bila zemlja s najvećim gospodarstvom i najmoćnijim oružanim snagama, nametnula se i kao najutjecajnija u kulturnom smislu.
No, ovakav odnos snaga je počeo pucati u XXI stoljeću. U sve složenijem i multipolarnom svijetu, se sve većim unutarnjim problemima, Amerika je izgubila sposobnost i učinkovitost da utječe na međunarodni poredak.
Nasuprot američkoj slabosti svi u ovom trenutku gledaju na Kinu. Azijski ekonomski div, čije gospodarstvo je u porastu proteklih 30 godina, sada je i službeno prva zemlja na svijetu po bruto društvenom proizvodu. Veze Kine s ostatkom svijeta postaju sve jače i sve više se širi utjecaj te zemlje i na globalnoj razini.
Je li moguće da će u desetljeću koje dolazi Kina postati novi svjetski hegemon? U čemu bi se takav sustav hegemonije razlikovao od onog kakvog pamtimo proteklih nekoliko desetljeća?
Kina – Sila koja to ne želi biti
“Ako sve prođe dobro i ne bude većih problema, Kina će biti glavna gospodarska sila u svijetu. Međutim, u području kulture postoje značajna ograničenja. SAD su oduvijek razmišljale kako imaju mesijansko poslanje i na taj način su također učvršćivale svoju dominaciju u svijetu, ali Kina ne namjerava nametnuti globalnu hegemoniju, nego uspostaviti multipolarni poredak u kojem će ta zemlja imati značajnu ulogu i prvenstvo”, objašnjava politički analitičar Xulio Rios, direktor španjolskog Opservatorija za politiku Kine.
“Čak i najambiciozniji Kinezi su odustali od želje da njihova zemlja postane hegemonistička sila, što će u budućnosti u novom međunarodnom sustavu biti čak nemoguće. SAD više ne mogu biti ono što su bile, a Kina ne može i ne želi da ih zamijeni u toj ulozi. Kina ima veliku moć i velike regionalne ambicije, i želi biti središnja zemlja u Aziji, ali globalne želje su u potpunosti zanemarene“, kaže Fernando Delage, direktor Glavnog instituta za međunarodne odnose međunarodne odnose iz Madrida i ekpert za geopolitiku Azije.
“Nije da je njihova kultura je slabija, ali njihova posebnost im je toliko važna, tako da će svijetu trebati desetljeća da upozna pravu Kinu. Njihovi aksiomi i vrijednosti općenito imaju duboko azijsku dimenziju, i stoga mislim da Kini nedostaje univerzalna vizija. Umjesto toga, tijekom prošlog stoljeća su se Sjedinjene Države nametnule u obliku kulturnih vrijednosti, za koje oni i danas smatraju da su univerzalne. Kineska povijest je vrlo različita od bilo koje od zapadnih sila koje su se razvile izlažući se svijetu. S druge strane, Kina je provela većinu svog života u izoliranoj unutarnjoj potrazi“, nastavlja Fernando Delage.
„Velika promjena koja se dogodila s politikom reformi, nije toliko bila otvaranje tržišta, koliko otvaranje prema van kineskog društva i civilizacije, koja je stoljećima živjela u svom svijetu, vjerujući da je njihova civilizacija bila superiorna nad ostalima. Danas se u Kini raspravlja o tome koja je njihova uloga u svijetu s geopolitičkog stajališta i koje odgovornosti mora preuzeti“, pojašnjava Xulio Rios.
“Po prvi puta u povijesti situacija u Kini ovisi i o vanjskim okolnostima, a sve do sada je to uvijek bilo vrlo samodostatno društvo. Prije opijumskog rata 1840. je car Daoguang rekao da ne treba ništa od bilo koga, jer su imali sve. Tada su britanski vojnici sa svojim topovnjačama otvorili kinesko tržište. Ta situacija se dramatično promijenila i danas Kina treba svijet, njegovu energiju i tržište. Stoga mora utjecati i na stabilnost, te rješavati međunarodne krize koje mogu ugroziti njen gospodarski razvoj”, dodaje Rios.
Jedan od razloga zašto je za Kinu teško da postane dominantna sila u narednim godinama su ozbiljne unutarnje manjkavosti. Unatoč tome što ima ekonomsku moć, ta bogata zemlja ipak ima vlastitih društvenih problema.
“Glavni unutarnje slabosti Kine su regionalne i društvene nejednakosti, ekološki problemi i tehnološki nedostatci. Budući da je to sada drugo gospodarstvo po veličini, u smislu ljudskog razvoja je po nekim izračunima zauzela 98. mjesto, a njezin dohodak po stanovniku je 6700 američkih dolara”, kaže politički analitičar i ekspert za Kinu, Xulio Rios.
Svijet po mjeri u Kine?
Kina je uvijek odbacivala intervencionizam u vanjskim poslovima, ali sada se raspravlja o tome kakav bi trebao biti njen odnos prema terorizmu, koji već ima značajan utjecaj unutar kineskog društva, a ta borba traži međunarodnu suradnju, što može dovesti do razine sve intenzivnijih intervencija.
“Ja mislim da će ta sila biti drugačija i neće biti aktivnog intervencionizma koji karakterizira vanjsku politiku Sjedinjenih Država. Kina će biti sve opreznija i opreznija. Unutarnja situacija će ostati prilično složena i krhka slijedećih nekoliko desetljeća. Zato Kina ne može preuzeti previše međunarodne odgovornosti”, pojašnjava Rios.
U studenom 2013. je Centralni komitet Komunističke partije Kine, najviše tijelo vlasti, objavilo paket od 200 reformi za promjenu ekonomskog modela za nekoliko desetljeća, stoga treba uzeti u obzir u i taj proces. Promjene imaju za cilj Kinu stvarno pretvoriti u prvu zemlju svijeta.
“Kineska vlada je priznala da će i dalje rasti i da mora napustiti model posljednjih 30 godina. To će učiniti na temelju izvoza proizvedene robe, stranih ulaganja i kapitala, onoga koji će biti pokretač rasta unutarnje potražnje. Odlučili su da treba poticati potrošnju, koja je oduvijek bila vrlo niska, prestati biti svjetska tvornica i povećati ubrzano uslužni sektor, napredovati u inovacijama i tehnologiji”, kaže španjolski stručnjak za Kinu i Aziju, Fernando Delage.
“Vrlo delikatno je htjeti provoditi reforme, a istovremeno zadržati snagu političkog režima. Takav proces traži cenzuru, kontrolu ideološkog diskursa i socijalnu stabilnost, što može biti vrlo teško”, dodaje Delage.
Politički izazovi KPK se sve više suočavaju sa željama građana koji žele biti povezani s ostatkom planeta. Ako se pokrenu reforme, izostanak nekih temeljnih sloboda koje postoje u zapadnima zemljama bi mogao postati neodrživ.
“Bilo je rasprava o tome treba li pokrenuti demokratske reforme, ali je sve ostalo na tome jer je u Kini duboko ukorijenjen strah da se ne pojavi zapadni model, koji bi samo doveo do nestabilnosti. Dakle, politički pluralizam je apsolutno van svake rasprave“, tvrdi Xulio Rios.
Za razliku od onoga što su Sjedinjene Američke Države bile tijekom većeg dijela svoje povijesti, Kina vjerojatno neće izvoziti svoj model društva u druge zemlje. Njihova kultura je takva da ljudi prihvaćaju i traže stvari koje su nezamislive Zapadu.
“Većina kineskog društva ima koristi od proteklih godina rasta, ali to nije društvo koje izgleda kao zapadno i da će automatski zahtijevati veća politička prava. Građani koji prosvjeduju na ulicama zahtijevaju da im se priznaju njihova građanska prava, ali i odgovornost. Oni traže i pojašnjavaju svoje zahtjeve, ali pozivaju na glasovanje. Demokracija u zapadnom smislu nije društveno poželjna u Kini”, zaključuje Delage.
“Ljudi su u središtu ovog političkog procesa, ali Kinezi sami imaju druge vrijednosti, kao što su poštivanje autoriteta, koncept grupe i kolektivni interes je iznad individualnih prava. A tu su nacionalistička ideja i domoljublje u vezi s onim što je Kina kao civilizacija. Kineski nacionalizam i domoljublje dramatično povezuju stanovništvo. To je etnički i kulturno vrlo jedinstvena i kohezivna zemlja”, dodaje Fernando Delage.
“To je jedan skroz drugačiji planet. Ključ opstanka KPK da sa svojim ogromnim kapacitetom prilagodi i kombinira tradiciju i kinesku kulturu sa svojim povijesnim projektom modernizacije. Ta je stranka postala prva organska dinastija u povijesti, a njeni lideri i časnici bi se mogli smatrati novim mandarinima“, zaključuje Xulio Ríos.
Kina i Latinska Amerika
Jučer je predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, osudio “američku strategiju koja urušava cijenu nafte i tako želi uništiti OPEC“, a najavio je da želi posjetiti upravo Kinu, a o svemu će razogvarati s predsjednikom Xi Jinpingom, s kojim će na prvom summitu Kina-CELAC u Pekingu tražiti rješenja za uspostavljanje nove strategije za oporavak tržišta.
U Peking je doputovao i predsjednik Ekvadorta, Rafael Correa, koji će u četvrtak i otvoriti summit Kine i Zajednica zemalja Latinske Amerike i Kariba (CELAC), na kojem će se raspravljati o zajedničkim interesima i gospodarskim projektima, ali i kulturnoj suradnji između Kine i Latinske Amerike.
Kineski vrh je odmah po ulasku u novu 2015. godinu priopćio i „kako je strateški prioiret kineske vanjske politike Brazil, gdje će Kina s predsjednicom Dilmom Ruosseff pokušati ojačati suradnju u svim sektorima, a dogovoreni poslovi će vrijediti na desetine milijardi dolara“.
“Kina se nametnula ne samo kao ekonomska sila i strategija Pekinga obuhvaća različite aspekte promocije. Možemo govoriti i o interesima u kulturnom smislu. Dovoljno je pratiti porast kineskih instituta u Latinskoj Americi ( Institutos Confucio) i želju u regiji da se uči mandarinski kineski“, kaže čileanska analitičarka i politolog na Sveučilištu u Berlinu, specijalizirana za odnose između Kine i Latinske Amerike, Pamela Aróstica Fernández.
“Kina ima različite ciljeve. Traži sigurnu opskrbu sirovinama, ali i napominje da je Latinska Amerika geostrateška točka i važna za rješavanje problema sa Sjedinjenim Državama. Trenutno je trgovinski partner mnogim zemljama, ali i jedan od glavnih kreditira, primjerice, Venezueli”, dodaje Pamela Fernández.
U regiji koja je povijesno obilježena kao „američko dvorište“ raste prisutnost Kine, što predstavlja veliku promjenu. Razlike između Kine i SAD-a nisu zanemarive.
“Kina ima novi način u pristupu međunarodnih odnosima. Velik naglasak se daje na skladno društvo i borbu za mir. Međutim, naglasiti važnost mira i da Kina nema intervencionističke namjere povijesno podjarmljenoj Latinskoj Americi to ne znači da su postupci Kine bezopasni. Ipak su mjere opreza koje poduzimaju zemlje u regiji niže nego ranije, ili bi se moglo reći da su drugačije. U svakom slučaju, zemlje Latinske Amerike su već vezane za Kinu, kao Venezuela koja se zadužuje u Pekingu ili Čile, čija cjelokupna proizvodnja bakra ovisi o izvozu na kinesko tržište. Potrebno je analizirati kako će se Kina pozicionirati kasnije kada postaje prva zemlja u svijetu“, završava Pamela Aróstica Fernández.