Foto: Anita Bukljaš/Index
HRVATSKA – antisocijalna, nehumana zemlja grabeži – uhvati što možeš i drži koliko možeš, posebno ako je na račun poreznih obveznika. Nehumano, otuđeno i okrutno društvo gdje se bukom i prijetnjama dolazi do novca. I oni koji u svemu tome imaju najviše – ti se najviše bune i pozivaju na hrvatstvo i rodoljublje. Čim netko tako počne – odmah hvatajte novčanik jer taj pohlepno gleda novčanice koje ste teško zaradili.
Baš me zanima koliko će, sada već na svoju sramotu, prosvjednici ostati tamo u šatoru.
“Ja sam 100% invalid, ali civilni. U gorem sam stanju od gospodina Glogoškog, imam 5 dekubitusa i bolove koje je teško opisati. U kolicima sam od 18. godine. Naknadu za njegu ne dobivam, dobijem 1200kn invalidnine. Za dekubituse mi treba 30 obloga mjesecno, a ja dobijem 10. I tko me što pita? Nitko ništa.”
“Ja sam isto u invalidskim kolicima, dobivam 1200 kuna invalidnine, imam pravo na nova kolica svakih 5 godina (koja moram nadoplatiti i to poprilično). Što se tiče medicinskih potrepština, i na to imam pravo s tim da me jebu na svakom koraku pa ne napišu dovoljno i slično. O povlasticama kao što je automobil, stan i slično ni ne pomišljamo”
Kampiranje radi povlastica
Sada napokon znamo i čemu kampiranje ispred Ministarstva – da bi se sačuvale povlastice i za svaku socijalnu državu neprihvatljive razlike u prihodima između srodnih vojnih i civilnih invalida od 10:1. Svaka čast svakome na obrani domovine, ali ovo je jednostavno previše novca na račun poreznih obveznika za hrvatske prilike i hrvatske prosječne plaće. A naknade civilnim invalidima su istovremeno sramotno male, jer eto, nema se para.
Dodatno, jako upadaju u oči razlike u dodacima za njegovatelja – to su dodaci koji idu osobi koja njeguje invalida, i ta osoba jednostavno ne dobiva taj dodatak jer je sudjelovala u ratu, već za njegu invalidne osobe. Za najteže vojne, evo kako je ministar rekao, 3800 kuna.
S druge strane, roditelji-njegovatelji dobivaju mjesečno 2500 kuna (a ima djece koja su puno zahtjevnija za njegovanje od prosječnog vojnog invalida i radno vrijeme je 24/7), a da asistente u nastavi ne spominjemo. Odakle taj razlika? Zašto se stvara posebna kasta? Sudjelovanje u ratu je jedno, ali plaćanje njegovatelja s ratom ne bi trebalo imati veze. Da ne spominjemo npr. kako majka njegovateljica dvoje djece, prema Zakonu o socijalnoj skrbi može primati naknadu samo kao njegovateljica jednog djeteta! Razlog? Valjda to što invalidna djeca ne glasuju i ne prosvjeduju.
Dodatno, najteži vojni dobiju svakih 7 godina automobil, dok civilni invalidi dobiju svakih 5 godina kolica koja moraju nadoplaćivati od one gore spomenute sirotinje – ona “socijalna” su jednostavno previše teška i previše loša da se mogu koristiti. U ovoj kriznoj zemlji, zar ne bi te vojne naknade mogle biti malo manje, da bi civilne bile malo veće? Može li auto svakih 10 godina, da ovi civilni dobiju kolica koja su primjerena? Govorimo o prihodima koji idu do 4-5 prosječnih plaća. Ne može novac nadoknaditi zdravlje, ali koliko novca treba? Pet prosječnih plaća, 8 plaća onih koji rade u trgovini svaki mjesec? Da li bi to moglo biti 3 prosječne plaće, pa da civilnima ostane koja stotina kuna više? Jer sve to ide iz zajedničke proračunske kase.
Kako smo uopće dopustili postati društvo tako ogromnih socijalnih razlika? Je li toliko vrjednije kada je netko nastradao u ratu od stradavanja nekoga na poslu ili u školi?
Za služenje domovini dobiva se orden
Za služenje Domovini se dobiva orden. Za boravak u vojsci beneficirani radni staž radi teških uvjeta. Za invalidnost – primjerena naknada (a ne da postoji odnosi 10:1 između vojnog invalida i onoga tko je recimo stradao na ledu odlazeći u školu).
Poštovanje (a to mnogi bivši branitelji spominju) je već nešto što svatko od nas sam ima zaslužiti. Neće poštovanju pomoći ni Ustav ni kukanje kako se nekoga ne poštuje. A pitanje poštivanja u društvu nije nešto što itko može sreći dekretom, ta vremena su prošla. To se stječe radom i zalaganjem, zapošljavanjem ljudi, volontiranjem za zajednicu i tako dalje. Koliko tko može.
A kako se poštovanje konkretno dobiva – pa evo pogledajte generala Gotovinu, upravo onako kako je on učinio. Sada se tek vidi koliko su ljudi poput generala Gotovine veliki. Vratio se iz zatvora, pozdravio sve, rekao da je rat gotov i uhvatio posla. Zapošljava, proizvodi i plaća porez.
Javna ličnost i kolika je čija mirovina
Kada netko sebe pretvori u javnu ličnost kao što je Đuro Glogoški napravio – da onda ministar ima pravo reći u kunu koliko javna ličnost dobiva novca poreznih obveznika. Ne možeš biti voditelj prosvjeda, stalno na televiziji i u drugim medijima i sutra: “Ja sam privatna osoba.” Ne ide. Dodatno, nemaju što biti tajna bilo kakva primanja ako se radi o novcu poreznih obveznika.
Tajne trebaju biti samo pojedine plaće u realnom sektoru – ni plaće dužnosnika, ni državnih službenika, ni sveučilišnih profesora a ni dio mirovina i naknada koji ide iz proračuna nema što biti tajan. Kome se to ne sviđa – naći posao u privredi i to onda ima zanimati samo poreznu upravu.
I još jedno – kada netko stavi sebe u ulogu političkog agitatora, a to su neki branitelji i neki invalidi uredno napravili, onda je on samo to, i predmet je javne kritike javnog izrugivanja i svega što politički agitatori obično zaslužuju. Ne možeš agitirati za jednu stranu na izborima i onda sutra vikati kako te se ne smije kritizirati jer se eto branitelj pa i invalid. To su različite kategorije. Kada si u politici – onda se zna što uz to ide.
Ako ne – držati se onoga unutar interesne skupine, npr. veteranske bolnice, bolje njege, boljih lijekova. U tom slučaju nitko takvom čovjeku ne treba reći da radi za jednu političku stranu. Niti politizirati njegov nastup. Ali kada usred izborne kampanje netko traži smjenu ministra i promjene Ustava – to su politička pitanja. Tu svako od nas ima jedan glas i onda si u političkom ringu. A taj obično nije ugodan. Politika je u Hrvata prilično prljav posao.
Branitelji i Ustav
A svim naivcima koji smatraju da se kampira pred Ministarstvom kako bi se branitelji spomenuli u Ustavu, podsjećam na sam Ustav Republike Hrvatske:
“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: (…)
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”
Kako bi uostalom drugačije i trebalo biti? Da, tu su, branitelji su u Ustavu i trebaju biti u Ustavu.
Kao što su u Ustavu i drugi koji su se stotinama godina borili za Hrvatsku. To što su je onda nakon neovisnosti sami Hrvati pokrali više od bilo kojeg tuđina, jedna je druga priča (usput, nismo vidjeli nikakve braniteljske prosvjede dok je Sanader bio na vlasti).
20 godina od kraja rata
Lako je primijetiti – postoji enormna opterećenost dijela branitelja ratom, u doba kada su djeca rođena nakon Oluje već studenti. Naglašavam: dijela branitelja – jer većina se ipak nakon rata vratila svojim poslovima, obiteljima, privređuje i bori se za svaku kunu. Neki su i nezaposleni. Nikakvih povlastica nisu niti vidjeli niti ih pitaju.
Rat je gotov, slavit ćemo ove godine 20 godina oslobođenja Knina. Od mirne reintegracije Podunavlja prošlo je 18 godina. Jugoslavije nema već četvrt stoljeća. Srbija ne može ni sebe dovesti u red, a kamoli ikome prijetiti. Hrvatska je pobijedila. Neki kao da imaju problema s tom jednostavnom činjenicom?
Pobijedili smo 100%, Hrvatska je članica EU i NATO-a, bivši neprijatelj je u stanju da se isto ne može opisati pristojnim rječnikom. Odakle opsjednutost, a tu ćemo spomenuti sada i šefa HDZ-a, jer sve to stiže u paketu, crvenima, Jugoslavenima tim temama?
Prošlo je, ponovimo, gotovo 20 godina od Oluje. Zaboga, pa nisu se Ameri 1965. vraćali na Drugi svjetski, nego su razmišljali kako doći na Mjesec. A Hrvatska se vraća na zatvorenu i uspješnu epizodu, umjesto da gleda gdje nam je mjesto u 2015. godini i 2025. godini. U međuvremenu, punitelji proračuna, mladi i stručnjaci dijelom i radi Hrvatske koja je zapela u ovim temama mjesto na pitanjima razvoja i napretka – odlaze iz Hrvatske. Je li svi ovi koji prosvjeduju imaju neki plan kako će se napuniti proračun za 10-20-30 godina? Upravo onaj proračun odakle dolaze i braniteljske i invalidske mirovine.
Ili je upravo to što je kriza i što mladi odlaze razlog zašto se želi svoja prava ugurati ni manje ni više nego u – Ustav, kako se ne bi dijelila sudbina ostatka naroda? Ako je tako, onda idemo svatko za sebe – a to znači sve više odlazaka, sve više prebacivanja firmi u London i sve više korištenja slobode kretanja radne snage u Europskoj uniji.