Sve sile stare Europe – od filozofije do policije, od genetičkih laboratorija do shopping mallova, od crkve do medijskih koncerna – zaista su se ujedinile u svetu hajku protiv radikalne promjene i prevrata koji bi doveo u pitanje tu staru Europu koju danas predstavlja Europska unija. No da li danas bauk komunizma kruži Europom?Decembarski “performans” radnika četiriju propalih tuzlanskih tvornica – tj. njihov višednevni pješački put od Tuzle do graničnog prijelaza u Orašju, s namjerom da “zatraže pomoć” od podeuropske Hrvatske i nadhrvatske Europe – hrvatski su mediji intenzivno pratili. Naravno, na način uobičajen u hrvatskim medijima: red “senzacije” i “ekskluzive”, red jeftinih lažnosućutnih komentara, red projekcija koje “podgrijavaju” tragediju, a koje navode na zaključak: “Šteta je što nije bilo krvavih sukoba radnika s policijom i smrzotina tipa Igmanski marš”. Više je tu bilo izvještaja o meteorološkim prilikama i usputnim smještajnim uvjetima čudnovatih Tuzlaka-pješaka negoli o činjenicama i razlozima koji su radnike natjerali na ovu očajničku akciju. Rijetki novinari hrvatskih medija koji se uopće bave bosanskohercegovačkom problematikom bili su tih dana više zaokupljeni nagađanjem o tome hoće li kandidati za predsjednika Republike Hrvatske podržati hrvatski “treći entitet” negoli propašću onog BH-entiteta koji je podjednako bošnjački, hrvatski i srpski, odnosno nije ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, jer se tiče nadnacionalne i nenacionalne egzistencije radnika-proletera. Vrckaviji komentatori prisjetili su se vizionarskih skečeva Top liste nadrealista, koji doista i jesu primjeren tragikomični komentar tuzlansko-bosanske situacije. Ambiciozniji komentatori prisjetili su se, pak, “Bosanskog proljeća” 2014. i zapitali se nije li ovaj “marš na Orašje” najava novog “događanja naroda” u BiH.
Hrvatska i/ili Bosna
No, gotovo da nije uočena tako očigledna stvar – da je problem “tamo nekih” bosanskohercegovačkih radnika itekako hrvatski problem, i to ne samo zbog teritorija Republike Hrvatske, na koji su radnici bili odlučili prispjeti, niti samo zbog isprepletenosti hrvatske i bosanskohercegovačke ekonomije, pri čemu se ekonomsko-politički problemi prelijevaju iz Hrvatske u BiH i obrnuto (primjerice, radnici firme Gredelj Revom iz Dobašnice kod Tuzle, koja je u većinskom vlasništvu zagrebačkog Gredelja, već skoro tri godine nisu primili plaću, a četiri i pol godine im se ne upisuje radni staž i ne plaća im se zdravstveno osiguranje), nego i zato što se eskalirajući sukob rada i kapitala, bolno oprimjeren tuzlanskim slučajem, jednako tiče Hrvatske (i njezinog novog europskog okruženja) kao i Bosne i Hercegovine. Ako u Hrvatskoj još ima nešto EU-forije i tome odgovarajućih nada u bolju budućnost, sigurno je da će to uskoro nestati, jer obespravljeni i poniženi radnici u Hrvatskoj, ako malo mućnu glavom, mogu doći do zaključka da se njihov status i perspektive tek u nijansama razlikuju od vijetnamskih i bangladeških sweatshopova, a istovjetni su sa situacijom u europskoj Rumunjskoj, gdje se u očajanju čak zaziva Ceaușescua, ili predeuropskoj Bosni i Hercegovini, koja se samo na TV-ekranima razlikuje od Hrvatske.
Problem “tamo nekih” bosanskohercegovačkih radnika itekako hrvatski problem. (ytb-prtscr)S obzirom na to, mnogi bi hrvatski radnici, po uzoru na bosanske, mogli organizirati “marš na Bosnu” i zatražiti pomoć od Bosne i Hercegovine, jer je tamo jednaka šansa da im se (ne) pomogne kao i u Hrvatskoj. Ali to bi, kao i u recentnom bosanskom slučaju, bio samo simbolički čin, budući da takve pomoći kakvu se zahtijeva – zapravo nema. Ni jedna država više ne može radnicima pružiti zaštitu i pomoć. Nema zaklona od vladajućeg ekonomsko-političkog sistema ni u RH, ni u BiH, ni u EU. Sistem koji tlači bosanske i hrvatske radnike nije (samo) hrvatski i (samo) bosanski, nego je globalan. Zato naivno upiranje pogleda u Europu ne pruža nikakvu nadu.
Radnički i građanski prosvjedi u zemljama “stare Europe”, trebali bi djelovati otrežnjujuće na one koji svoja očekivanja temeljnih prava i blagostanja vezuju uz Europsku uniju. Ako je nedavni prosvjed nekoliko stotina “radikalnih ljevičara” u Zürichu, jednom od najbogatijih gradova Europe i svijeta, nedovoljno znakovit, onda je prosvjed stotinu tisuća sindikalaca, radnika i drugih građana u Bruxellesu kao središtu Europske unije, idealizirane Europe i Zapada – koji se dogodio nekoliko dana nakon ciriškog – sasvim sigurno vrijedan pažnje. Europa gori, koliko god da su plameni raspršeni, slabašni i kratkotrajni.
Europa gori, koliko god da su plameni raspršeni, slabašni i kratkotrajni: prizor iz Zuricha (Foto: Janssen, Aurka.com)Takvi prosvjedi sve češće prerastaju u fizičku konfrontaciju prosvjednika (građana, naroda) i policije (države, sistema). Što je jači pritisak, to je jači otpor. Što je pritisak fizički eksplicitniji, to je otpor nasilniji. Ali treba naglasiti da je to nasilje, čijoj su osudi europske pa i hrvatske “lijepe duše” tako sklone, samo reakcija na različite forme nasilja koje sistem kontinuirano i sa suptilnim pojačavanjem primjenjuje na 99 posto drugorazrednih građana, drugorazrednih u odnosu na onih 1 posto, tj. na ekonomsko-političku oligarhiju koja drma svijetom, Europom i Hrvatskom.
A i tu se opet možemo pozvati na bosansko-hercegovački primjer: protesti iz veljače 2014., u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru i drugim gradovima, bili su u medijsko-političkim (re)interpretacijama svedeni na razbijanje i palež zgrada. Naravno, zato što je sistemu odgovaralo takvo difamiranjeprosvjednika, a ne zato što je to bio smisao, poruka i poanta prosvjeda. Smisao, poruke i poante prosvjeda teško su se probijali kroz medijsku mrežu, a ozbiljne kritičke analize sistematski su marginalizirane, prvenstveno zato što bi obznanile neugodnu, uznemirujuću i potencijalno mobilizirajuću istinu: postoje ljudi koji su u potpunosti lišeni sredstava za preživljavanje i sve ih je više, tako da svatko od nas već sutra može prestati težiti za boljim radnim uvjetima, većom plaćom ili višim životnim standardom, te biti prisiljen da se posveti spašavanju žive glave, golog života.
Upravo tu se otvara prostor za izostalu dublju analizu recentnog tuzlanskog slučaja i cjelokupne bosanskohercegovačke, hrvatske, europske i svjetske stvarnosti. Pritom bismo se mogli osloniti na dva djela čije okrugle obljetnice obilježavamo 2015. godine.
Goli život i/ili golo životarenje
Prvo je djelo Homo sacer: il potere sovrano e la nuda vita talijanskog filozofa Giorgia Agambena, objavljeno 1995. godine. Nije nam namjera da ovdje ponudimo pregled ovog kompleksnog djela, nabijenog zanimljivim podacima, dalekometnim interpretacijama i zaključcima, te novouvedenim konceptima. Agambenovo je djelo u međuvremenu postalo modernim klasikom, tako da se sažete prikaze i tumačenja Homo sacera može lako pronaći u raznim elektroničkim i papirnatim izdanjima, kao i samu knjigu na raznim jezicima, uključujući hrvatski (Homo sacer: suverena moć i goli život, Multimedijalni institut / Arkzin, Zagreb, 2006) i srpski (Homo sacer: suverena moć i goli život, Karpos, Loznica, 2013).
Ovdje ukazujemo samo na potentnu agambenovsku figuru, po kojoj je i nazvana knjiga, a to je homo sacer. Taj “sveti čovjek” je – u antičkom (rimskom) pravno-političkom kontekstu, odakle taj pojam potječe – čovjek “kojeg se smije ubiti, a ne da se žrtvovati”, dakle, “život kojega se ne da žrtvovati, a kojega se unatoč tomu ne smije ubiti” ili, prema definiciji Seksta Pompeja Festa, “čovjek kojeg nije dopušteno žrtvovati, a onaj tko ga ubije neće biti osuđen zbog ubojstva”.
Agambenovo evociranje “homo sacera” nije, pak, stvar nekog prošlosno orijentiranog istraživanja, historiografije ili arheologije ideja. Njegov “homo sacer” je upravo “junak našeg doba”; nalazimo ga posvuda u modernom “izvanrednom stanju”, kako Agamben karakterizira stanje suvremenog svijeta: od svjetskih do lokalnih ratova, od negdašnjih nacističkih konclogora do današnjih izbjegličkih logora, od zatvorskog sistema do sistema zdravstvene skrbi, od smrtne kazne do eutanazije, od totalitarizama dvadesetog stoljeća do kapitalističkih demokracija dvadeset prvog stoljeća. Posvuda gdje se “bios” (društveno-politički život) pretvara u “zoe” (prirodni život), da bi kao takav bio nadziran i kontroliran, manipuliran i eksploatiran, naposljetku konstruiran i destruiran od strane totalitarizirajuće moći (tj. bio-moći). “Ako danas više nema unaprijed odredive figure svetog čovjeka, to je možda stoga što smo svi mi virtualno homines sacri“, kaže Agamben. Moderni (i današnji) “sveti ljudi” mogući su zato što moderna (i današnja) paradigma politike počiva na “politizaciji golog života”, odnosno bio-politika “od života kao takvog čini ulog političkih borbi”. “Goli život” je kao takav “izložen neviđenom nasilju, ali upravo na najprofanije i najbanalnije načine”. U tom smislu, bio-politika (kao “politika života”) uvijek je i tanato-politika (“politika smrti”), jer suveren ovog ili onog predznaka, ako vlada vašim životom, vlada njime na takav način da ga može i uništiti: “Ne jednostavan prirodni život, nego život izložen smrti (goli život ili sveti život) jest izvorni politički element.”
Bilo bi pogrešno pomisliti da ove tvrdnje važe samo za totalitarne sisteme dvadesetog stoljeća; Agamben misli i na one sisteme koji se danas autoglorificiraju kao demokratski, ali su također dijelom biopolitičke paradigme: “I samo zato jer je posvemašnje postajanje biološkog života političkim odlučujuća činjenica, moguće je razumjeti, doduše neobjašnjivu, brzinu s kojom su se u našem vremenu parlamentarne demokracije mogle preokrenuti u totalitarne države a totalitarne države gotovo bez prekida u parlamentarne demokracije. U oba je slučaja do preokreta došlo u kontekstu u kojemu se politika već odavna pretvorila u biopolitiku i u kojemu je bio ulog samo još u određenju koji se organizacijski oblik pokazao najučinkovitijim pri jamčenju skrbi, nadzora i uživanja golog života. Tradicionalne političke distinkcije (kao primjerice između desnice i ljevice, liberalizma i totalitarizma, privatnog i javnog) gube svoju jasnoću i svoju razumljivost te ulaze u područje neodređenosti kada njihov fundamentalni referent postaje goli život.”
Stoga tragove nacističko-fašističkih konclogora, koje Agamben u Homo saceru tematizira kao “biopolitičku paradigmu moderne”, možemo i moramo pratiti u fenomenima koji na prvi pogled s konclogorima nemaju veze. Štoviše, možemo cijelo moderno društvo i državu interpretirati kao svojevrsni konclogor u kojemu prebivaju svojevrsni homines sacri. Jer logor je “sama paradigma političkog prostora u času kad politika postaje biopolitikom, a homo sacer se virtualno stapa s državljaninom”.
Cijelo moderno društvo i državu interpretirati kao svojevrsni konclogor u kojemu prebivaju svojevrsni homines sacri. (Foto: Barbara Matejčić)Možda se u tome krije odgovor na pitanje što je natjeralo bosanske radnike da se izruče Republici Hrvatskoj i da postanu paradigmatski objekti biopolitičke moći, dakle, izbjeglice, u cijelosti izručeni mašineriji biomoći. Oni su načinili izbor između golog života u RH i golog životarenja u BiH, što bi se moglo sažeti u paradoksalnu, ali istinitu parolu “Bolje ništa nego ništa”. No, glasnije od suptilnih nijansi između toga dvoga odjekuje zaključak: to su ljudi koji više ništa nemaju izgubiti. Ostatke ostataka svoga dostojanstva odlučili su zaštititi tako što će se biopolitičkom isključenju u BiH pokušati suprotstaviti samoisključenjem u RH. Između BiH i RH suštinske razlike nema, kao što nema suštinske razlike između naših balkanskih “biopolitičkih tvorevina” i globalnog bio-tanato-političkog sistema. Kao što je tragedija bosanskog radnika samo odjek globalnodruštvene tragedije, tako bi i “građanin svijeta” mogao uočiti da je njegova sudbina ista kao sudbina bosanskog radnika – lutati od nemila do nedraga, nastojeći preživjeti do neke promjene ili čekajući kraj. Naime, u agambenovskoj perspektivi, iz ove situacije nema izlaza, osim ako ne ne nastupi neka velika, epohalna promjena kakve ni 1995. nije bilo na vidiku, a nema je ni 2015. godine.
No, osvještavanje situacije u kojoj se nalazimo, koliko god se ona činila bezizlaznom, ne bi nikoga od nas trebalo učiniti apsolutno pesimističnim u budućnosnoj perspektivi, a pogotovo nas ne bi trebalo demotivirati s obzirom na djelovanje ovdje i sada. “Epohalne promjene” – kakvima se s pravom nadamo – nikada u povijesti nisu nastupile “preko noći”, nego kao rezultat mnogih i kontinuiranih koraka usmjerenih na promjene, premda se većina tih koraka, onima koji su ih poduzimali, činila neučinkovitima.
Kapitalizam i/ili robovlasništvo
S obzirom na to, drugo djelo na koje ćemo se ovdje pozvati je govor Karla Marxa, koji je održan prije 150 godina, točnije 20. i 27. lipnja 1865. godine, na zasjedanjima Općeg vijeća Prve internacionale u Londonu, a tiskom je objavljen tek 1898. godine kao Value, Price, Profit (hrvatski prijevod: Nadnica, cijena, profit, Izvori, Zagreb, 2009).
Ni ovdje, kao ni u slučaju Agambenova Homo sacera, nećemo prikazivati cjelokupno djelo, nego ćemo se ograničiti na nekoliko momenata koji nam se, u pogleduaktualne situacije (osobito u “svijetu rada”) čine vrijednima isticanja, počevši s tvrdnjom: “Trenutno na Kontinentu vlada prava pošast štrajkova te opći žagor za povišicom nadnica.” Nije li to tvrdnja koju bismo bez ikakvih izmjena mogli izreći i 2015.? Jest, ali treba primijetiti kako su i odgovori na zahtjeve za povišenjem plaća isti kao u Marxovo vrijeme. Marx, zapravo, cijeli ovaj govor i drži kako bi replicirao Johnu Westonu koji je bio zagovornik teorije o fiksnoj količni nadnica, na temelju koje su radnički zahtjevi za povišenjem plaća proglašavani “nerealističnima”, beskorisnima, pa i štetnima za radnička prava, jer – smatraju ti teoretičari – radničke plaće se ne mogu povisiti, a da se radnicima s druge strane ne našteti. Marx to smatra proizvoljnom tvrdnjom, jer taj iznos nije konstantna nego varijabilna veličina, te zaključuje: “Ako, dakle, radnici, namećući privremeni rast nadnica, djeluju nerazborito, kapitalisti ne bi, namećući privremeni pad nadnica, djelovali ništa manje nerazborito.” Tvrdnje o nemogućnosti povećanja plaća i potrebi njihova smanjenja nisu, prema Marxu, utemeljenje na nekoj ekonomskoj zakonitosti, nego su izraz samovolje kapitalista koji žele zaštiti svoj profit i profitne stope:
“Ako kapitalistu odgovara da vas hrani krumpirom umjesto mesom i zoblju umjesto pšenicom, morate prihvatiti njegovu volju kao zakon političke ekonomije i podvrgnuti joj se. Ako je u jednoj zemlji razina nadnice viša nego u nekoj drugoj, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama u odnosu prema Engleskoj, morate objasniti tu razliku u razini nadnice razlikom između volje američkog kapitalista i volje engleskog kapitalista, a takvom metodom u velikoj mjeri bi se pojednostavnilo ne samo proučavanje ekonomskih pojava, nego i svih drugih pojava. No čak i tada bismo mogli upitati zašto se volja američkog kapitalista razlikuje od volje engleskog kapitalista. A da biste odgovorili na to pitanje, morate izaći izvan domena volje. (…) Volja kapitalista svakako je da uzme što je više moguće. Mi ne smijemo razglabati o njegovoj volji već moramo istražiti njegovu moć, granice te moći i prirodu tih granica. (…) Ako se (…) određena granica iznosa nadnica temelji samo na pukoj volji kapitalista ili je omeđena granicama njegove pohlepe, onda je to proizvoljna granica. U njoj u tom slučaju ne postoji nikakva nužnost. Ona se može promijeniti voljom kapitalista pa se prema tome može promijeniti i protivno njegovoj volji.”
Marx opširno elaborira svoje zaključke, ali je poanta jednostavna (“opći rast razine nadnica naposljetku će samo rezultirati općim padom profitne stope”), kao što je jednostavna i njegova poruka radnicima i radničkim aktivistima: “Ne smijete zato sebi dopustiti da vas ponesu ti naizgled golemi postoci porasta nadnica. Uvijek se morate pitati: koliki je bio početni iznos?”
Slično je i u slučaju duljine radnog vremena. I tu se često tvrdi da radno vrijeme mora biti toliko-i-toliko dugo, jer u suprotnom će radnici trpjeti negativne posljedice, ali je sam kriterij duljine radnog vremena (što je to normalno radno vrijeme?) najčešće vrlo maglovit. Danas, kad je osmosatno radno vrijeme očito stvar prošlosti (premda nam se činilo da je to pravo, izboreno stoljetnim borbama, neupitno), Marxa trebamo s pažnjom čitati.
Njegovo je polazište konstatacija da “radnik ne prodaje izravno svoj rad, već svoju radnu snagu, koju privremeno stavlja na raspolaganje kapitalistu”. S obzirom na to, kaže Marx, “naš čovjek je najamni radnik. On stoga mora prodavati svoju radnu silu kapitalistu. (…) Upravo se na tom obliku razmjene kapitala i rada temelji kapitalistička proizvodnja, odnosno najamni sustav, i ta razmjena mora uvijek rezultirati reprodukcijom radnika kao radnika, a kapitalista kao kapitalista.” Budući da je “vrijednost radne sile određena vrijednošću sredstava za život potrebnih za proizvodnju, razvoj, održavanje i ovjekovječivanje radne sile”, “ako bi se dopustilo prodavati radnu silu neodređeno vrijeme, to bi značilo da je ponovo uvedeno ropstvo. Ako bi takva prodaja, na primjer, trajala cijeli životni vijek čovjeka, pretvorila bi njega odmah u roba svoga poslodavca.”
No, to se nipošto ne bi smjelo shvatiti kao apologiju kapitalizma u odnosu na robovlasništvo. Ni kapitalizam, naime, ne uspostavlja ravnotežu između uloženog rada i nadnice. Štoviše, s obzirom na međusobno uvjetovanje duljine radnog vremena, visine radničke nadnice i profita poslodavca, kapitalizam zapravo počiva na neplaćenom radu radnika kao izvoru profita poslodavca:
“Iako se plaća samo jedan dio radnikova dnevnog rada, a preostali je neplaćen, i iako je taj neplaćeni rad, odnosno višak rada upravo onaj iznos iz kojeg nastaje višak vrijednosti ili profit, ipak se čini kao da je bio plaćen ukupni rad. Tim pričinom razlikuje se najamni rad od drugih povijesnih oblika rada. Na temelju najamnog sustava čini se da je čak i neplaćeni rad plaćen. Nasuprot tome, u slučaju roba čak se i plaćeni dio njegova rada čini neplaćenim. Dakako, da bi radio, rob mora živjeti, pa dio njegova radnog dana prolazi u naknadi vrijednosti njegova vlastitog održavanja. No budući da on i njegov gospodar nisu sklopili nikakvu pogodbu te da između ovih dviju strana nema nikakve kupoprodaje, čini se da on sav svoj rad daje besplatno.”
U kapitalizmu je, dakle, u pravilu jedan dio rada radnika neplaćen, u svrhu ostvarenja profita kapitalista. No, to je radnicima, takoreći, nevidljivo, barem dok su svojim nadnicama zadovoljni, u smislu da njima mogu podmiriti troškove života. Drama nastupa kad se sve više radi za sve manju plaću, a tragedija kada se radi bez ikakve plaće, što je sve češći slučaj ne samo u “tamnom vilajetu” nego i u “europskoj Hrvatskoj”. Kakav zaključak iz toga možemo izvesti? Primjerice ovakav: rad u kapitalizmu vrlo je sličan robovlasništvu. U određenom smislu rob je možda čak u boljoj i poziciji od radnika-najamnika koji se ne može “podmiriti” svojom plaćom, a svakako je u boljoj poziciji od radnika-najamnika koji uopće ne dobiva plaću. Marxovim riječima: “Rob trajno dobiva određenu količinu sredstava za život; najamni radnik to ne dobiva. (…) Ako bi se radnik pomirio s tim da prihvaća volju i diktat kapitalista kao trajan ekonomski zakon, dijelio bi s robom svu njegovu bijedu, a ne bi imao sigurnost koju ima rob.”
Produljivanje radnog vremena, s naknadom ili bez nje, čini stvar još gorom, odnosno dodatno približava kapitalizam robovlasništvu. Marx navodi, kao negativan primjer, britansko-francuski rat na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće: “Za vrijeme protujakobinskog rata, a to je zapravo bio rat britanskog plemstva protiv britanskih radničkih masa, kapital je slavio svoje bakanalije i produljivao radni dan sa 10 na 12, 14, 18 sati.” Marx se tome ne čudi, jer mu je jasno da “radni dan sam po sebi nema nikakve čvrste granice”, te da “kapital neprestano teži tome da rastegne radni dan do krajnjih fizički mogućih granica, jer će u istoj mjeri porasti višak rada i prema tome profit koji iz tog viška proizlazi”. No, vjerojatno bi se začudio da vidi kako se isti trend pojavljuje u 21. stoljeću.
S obzirom na sve to, a u prvom koraku, radnici (iz Marxova doba i oni današnji) moraju se prvenstveno usmjeriti na traženje većih plaća (ili plaća uopće) te na traženje kraćeg radnog vremena (ili bolje radne uvjete uopće). No, trebali bi biti svjesni da to nije sve što bi radnik trebao tražiti:
“Kad radnici pokušavaju skratiti radni dan na prethodno razumno trajanje ili ograničiti prekomjerni rad povišenjem nadnica ondje gdje se ne može zakonski utvrditi normalan radni dan (…), oni samo ispunjavaju dužnost prema sebi i svojemu društvenom sloju. Oni na taj način samo postavljaju granice tiranskoj vladavini kapitala. Vrijeme je prostorija ljudskog razvoja. Čovjek koji nema nimalo slobodnog vremena, čiji je cijeli život, osim pukih fizičkih prekida za spavanje, objede i tako dalje, usisan u rad za kapitalista, niži je od zaprežne stoke. On je puki stroj za proizvodnju tuđeg bogatstva, pri čemu ostaje slomljena tijela i podivljala duha. No cjelokupna povijest suvremene industrije pokazuje da će kapital, ako ne bude obuzdan, bezobzirno i nemilosrdno nastojati potisnuti cijelu radničku klasu u to stanje krajnje poniženosti.”
Suvremena reformistička borba “žutih sindikata” i drugih “stranaka umjerenog napretka u granicama zakona” sigurno će se naći u sljedećim Marxovim riječima: “Što se tiče ograničavanja radnog dana (…), to se nikad nije dogodilo bez intervencije zakonodavstva. Bez neprestanog pritiska radnika izvana nikad ne bi bilo takve intervencije.” No, već je rečeno, radnički se zahtjevi na tome ne bi smjeli zaustaviti. Marx pita: “Znači li to kako bi se radnička klasa morala odreći svog otpora prodoru kapitala i odustati od pokušaja da što bolje iskoristi povremene prilike za ograničeno poboljšanje svog položaja?” A odmah potom i nedvosmisleno odgovara: “Ako bi radnici tako postupili, sveli bi se na bezličnu masu skršenih bijednika kojima nema spasa. (…) Ako bi kukavički ustuknuli u svom svakodnevnom sukobu s kapitalom, radnici bi time samo lišili sebe mogućnosti za pokretanje bilo kakvog šireg pokreta.”
U smislu “svakodnevnih sukoba s kapitalom” koji teže “pokretanju bilo kakvog šireg pokreta”, Marxov je govor instruktivan i za sve one koji su u parlamentarnu “političku arenu” izašli s manje ili više revolucionarnim zahtjevima, ali će morati (ili su već morali) učiniti različite ustupke kako bi “ostali u igri”. Da li će zadržati (tj. da li su zadržali) pred očima krajnji cilj radničke borbe, koju su istaknuli u prvi plan, ili ih čeka “mejnstrimizacija” po uzoru na negdašnje socijaldemokrate, a današnje neoliberale – moći će se i dalje mjeriti prema Marxovim tezama iz 1865.:
“Radnička klasa ne bi smjela preuveličavati u vlastitim očima krajnji učinak tih svakodnevnih borbi. Radnici ne bi smjeli zaboraviti da se oni bore s posljedicama, a ne s uzrocima tih posljedica, da samo usporavaju kretanje prema pogoršanju vlastitog položaja, a ne i smjer tog kretanja te da uzimaju sredstvo za umirenje, a ne liječe samu bolest. (…) Umjesto konzervativne izreke: ‘Poštena nadnica za pošten radni dan’, oni bi na svoj barjak morali napisati revolucionarnu parolu: ‘Ukinuti najamni sustav!’”
A ako to vrijedi za Syrizu, Podemos, Združenu levicu ili Radničku frontu, onda pogotovo vrijedi za sindikate koji nisu sputani uškopljujućim pravilima oficijelne političke utakmice, nego mogu djelovati isključivo prema vlastitim stavovima i savjesti:
“Sindikati uspješno djeluju kao žarišta otpora protiv prodora kapitala. Oni, međutim, dijelom ne postižu uspjeh zbog nepromišljene upotrebe svoje moći. Oni uglavnom ne postižu uspjeh zato što se ograničavaju na gerilski rat protiv učinka postojećeg sustava umjesto da ga istodobno pokušavaju promijeniti, umjesto da upotrijebe svoje organizirane sile kao polugu za konačno oslobođenje radničke klase, odnosno za konačno ukidanje najamnog sustava.”
Komunizam i/ili slično
Marxov stopedesetogodišnji govor danas je, dakle, još uvijek aktualan; njegove analize i zaključci danas vrijede kao i onomad, i ne treba mnogo truda da bi ih se primijenilo na današnju situaciju.
No, što je s onim mlađim, borbenijim Marxom koji je mnogo popularniji od ovog starog, u knjige zadubljenog znanstvenika Marxa, dakle, s Marxom koji je s drugom Engelsom 1848. sastavio Manifest Komunističke partije, pamflet koji počinje riječima: “Bauk kruži Evropom – bauk komunizma. Sve sile stare Evrope ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka…”? I on je važan, ali je potreban kudikamo veći napor da bi se teze i poruke iz Manifesta prepoznale kao aktualne u današnjem kontekstu.
Naime, zaista su se sve sile stare Europe – od filozofije do policije, od genetičkih laboratorija do shopping mallova, od crkve do medijskih koncerna – ujedinile u svetu hajku protiv radikalne promjene i prevrata koji bi doveo u pitanje tu staru Europu koju danas predstavlja Europska Unija. No, da li danas bauk komunizma kruži Europom? Prije će biti, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta, da “polubauk polukruži poluevropom”. Jer, koliko god današnja situacija u Europi bila usporediva sa situacijom u kojoj je živio i radio, mislio i djelovao Marx – koliko god, dakle, današnja situacija bila “zrela za revoluciju” – nije baš da Europom kruži bauk komunizma, nego je to nekakav polubauk narodnog nezadovoljstva koji bi tek trebao biti artikuliran na širem društvenom planu, najprije u pojmovima slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, a potom eventualno i u pojmovima komunizma, socijalizma, anarhizma ili neke druge emancipatorne političke teorije i prakse. Nadalje, nije baš da taj polubauk Europom kruži, nego nekako polukruži, koliko je to uopće moguće s obzirom na to da je javnost prepapirana od strane medijske mašinerije koju pogoni pseudodemokratski kapitalistički sistem, pa su svi pokušaji antisistemskog javnog zagovaranja i organiziranja u dubokom undergroundu. Naposljetku, nije baš da taj polubauk polukruži Europom, nego polukruži nekom polueuropom, koja preživljava i čeka svoju šansu ispod i izvan Europske unije koja je hegemonizirala koncept Europe kao društvenog i političkog prostora na koji bi se revolucionarna akcija imala usmjeriti.
Međutim, to nije razlog da se i dalje ne shvaća ozbiljno ono što su Marx i Engels Manifestom stavili u zadaću komunistima, kao avangardi radničke klase, a što bi trebalo vrijediti za sve one koji (s “izmima” ili bez njih) ne dopuštaju da im se zabrani pomisao na drugačiji i bolji svijet: “Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet.”
“Dobiti čitav svijet” oslobodivši se “okova” ne znači, pak, puku zamjenu jedne vlasti drugom, jer revolucionarna promjena, o kojoj je govorio i Marx, trebala bi biti radikalnija od toga, budući da je potpuna sloboda kudikamo kompleksnija stvar od jednog oslobođenja. Manja zla još uvijek su zla. Razgolićeni život još uvijek nije ispunjen život. Ako je marksovski raz-okovani proleter još uvijek agambenovski homo sacer, onda revolucionarna borba treba stremiti ne samo oslobođenju od kapitalizma, nego i oslobođenju od svakog sistema moći (i samog principa moći) koji čovjeka svodi na goli život i njime manipulira na toj razini, odnosno od svakog sistema (i principa) po kojem ljudski život nema nikakve vrijednosti osim one koju se može iskazati kao profit moćnika, ekonomskih i političkih. Činjenica da suvremeni homines sacri ne vide ni mogućnost izlaska iz kapitalizma, a kamoli mogućnost epohalnog raz-otuđenja i realizacije slobode, čini ovaj obuhvatni revolucionarni cilj gotovo nemislivim. No, to ne govori ništa protiv velikih ciljeva. Od današnjih lokalnih prosvjeda do buduće svjetske revolucije vodi direktan put, samo ga treba stalno krčiti da bi se njime moglo koračati. A to je zadaća s kojom će se ljudi, kako stvari stoje, suočavati i ove godine, i za dvadeset godina, a možda i za stopedeset godina. Nadajmo se: sve manje goli za manipulaciju, a sve više obučeni za revoluciju.