I TAKO, danas ce se na splitskoj Pjaci paliti svijeće za slobodu govora povodom masakra u Parizu. I to je lijepo, i pozivam sve svoje prijatelje da odu i zapale svijeću ili na bilo koji način na koji misle da je prikladno, neka daju do znanja kako podržavaju slobodu govora.
A ja neću. Jer ne mogu. Jer je Pjaca moje prvo radno mjesto u životu. Tamo sam, naime radio kao kolporter za splitski Charlie Hebdo. Možda ste čuli za njega, zvao se Feral. Feral Tribune. Blago upokojen u Gospodinu. Onom kojemu se diglo spomenik, negdje 500 metara zračne linije zapadno od redakcije koju je upokojio.
A spomenika Feralu nema. U Parizu će uskoro postojati neka ulica nazvana po nekom od ovih genijalaca koje su kreteni upucali, možda nikne i kakav spomenik, makar puno Francuza, a sve vladajuće stranke pogotovo, ordinarno mrze taj odurni Charlie Hebdo. Kod nas ga neće biti nikad, iako je isti taj Feral svojedobno i od Charlie Hebdoa proglašen za najbolji satirički list na svijetu. Ej, na svijetu…
Neću ići na Pjacu, jer su me pljuvali, a često i fizički prijetili kad sam urlao naslove iz Ferala. Oni koji su ga kupovali, kupovali su ga potajice, kao da drogu prodajem, a ne, eto, najbolji satirični list na svijetu. Trafike ga nisu tada prodavale, osim rijetkih privatnih, a zna se i zašto.
Kad se napokon pojavio na trafici, hrpa primjeraka je spaljena, ne sjećam se je li baš na Pjaci, ili možda ipak na Rivi, ne da mi se provjeravat, nije ni važno. Nitko nije palio svijeće, samo su palili Ferale.
I zato, ja danas neću paliti svijeću za slobodu govora na Pjaci. Ja ću prolistati stare Ferale, jer to je moj Charlie Hebdo.