Foto: Reuters/ PIXSELL
U studenom 2011. prostorije Charliehebdo, koji se preimenovao u Charia-hedbo, napadnute su molotovljevim koktelima zbog karikature proroka Muhameda, a u jednom broju se izričito rugao Kuranu i žrtvama masakra u Egiptu 2013. Hladna egzekucija gotovo cjelokupne redakcije i novinara zbog objavljene karikature zasigurno je za bezuvjetnu osudu kao direktni napad na slobodu izražavanja, ali se treba postaviti pitanja tko profitira zločinom u razdoblju kada se u Francuskoj kao i diljem Europe (a posebice u Njemačkoj s nedavnim anti-islamskim prosvjedima pokreta Pegida –Europski patrioti protiv islamizacije i propasti Zapada), širi val islamofobije i jačanja ksenofobične ekstremne desnice. Takav zločin kojeg su osudile sve muslimanske vjerske instance i zajednice sigurno neće doprinijeti samoj muslimanskoj zajednici koja će biti dodatno demonizirana.
Taj će tragični događaj nažalost dodatno produbiti društveno-kulturološki jaz i netrpeljivost između francuske muslimanske zajednice i francuskog naroda, te između laičkog licemjernog republikanskog modela društva i daljnje etno-vjerske komunitarizacije koja je na djelu u svim zapadno-europskim državama. Naravno, daljnja borba protiv islamskog integrizma i terorizma ostaje imperativ svih demokratskih država diljem svijeta.
Međutim medijsko fabriciranje «muslimanskog problema» koji je uzvišen u paradigmu «civilizacijskog problema» (kao izvor svih društvenih, gospodarskih problema) od strane određenih intelektualaca poput Alain Finkielkrauta i Michel Houellebecqa, koji je nedavno objavio svoj zadnji roman «Soumission» koji je otvoreno islamofobski, kao i mainstream novinara, ne doprinosi mirnom suživotu autohtonih populacija i muslimanske post-kolonijalne populacije.
Taj će događaj također zasigurno doprinijeti daljnjem širenju i popularizaciji, u Francuskoj i u Zapadnoj Europi, Huntingtonove teze i strategije «šoka između civilizacija», (koju je formulirao Bernard Lewis za Bushovu administraciju nakon 11. rujna), koja promiče tezu o neizvjesnom sukobu između Zapada i Islama (kao nekompatibilne vjere i civilizacije), što podrazumijeva provođenje, na jedan način sve realnijih scenarija otvorenog građanskog rata u Europi između ne-muslimana i muslimana. U krajnjom slučaju, može li se ovaj atentat tretirati kao unutarnji francuski problem, jer po zadnjim informacijama napadači su Francuzi druge ili treće imigrantske generacije.
Drugo pitanje koje se postavlja jest može li se rugati i smijati na račun bilo koga i bilo čega? Ne treba zaboraviti da u percepciji islamista terorista Charlie hebdova karikatura proroka Muhameda predstavlja svetogrđe, blasfemiju, a njegovi promotori su otpadnici i nevjernici jer su krivi za apostaziju. Naslovnica anarhoidnoga francuskog časopisa Charlie-Hebdo s karikaturom proroka Muhameda uklapa u tu stoljetnu francusku književnu i žurnalističku pamfletsku i blasfemijsku tradiciju. Jasno, upitan je način i svrha takve vrste blasfemije. Sve to znači da blasfemijski oblik, značaj neke karikature, sarkastični ili crni humor znatno ovisi o samom društveno-povijesnom kontekstu ili trenutku.
A ova zadnja karikatura koja je bila okidač za teroristički napad nastaje u trenutku kada je međunarodna zajednica mobilizirana u borbi protiv islamističkog terorizma i Kalifata islamske države. Prisjetimo se da je na godišnjicu napada na Blizance u New Yorku, dospio u javnost film Nevinost muslimana, snimljen 2011. u kojem se vulgarno i jeftino vrijeđa muslimanski prorok Muhamed, nažalost, izazivajući proteste i sporadične incidente nasilja diljem islamskoga svijeta, ali istovremeno u pojedinim zemljama Zapada izazivajući val antiislamističkoga prozivanja. Treba napomenuti da su i prije kinematografske produkcije bile izravno blasfemijske i uperene protiv drugih monoteističkih vjera, pa i katoličke, primjerice, slučaj Deset zapovijedi, Posljednjega Kristova iskušenja, Da Vincijeva kôda, u kojima se katolička vjera prikazuje u iskrivljenu i negativnu svjetlu, te Razgovora s Muhamedom, Smutnje, koji nisu izazvali oštre reakcije u kršćanskom svijetu.
Uporaba nasilja protiv svetogrđa i protu-vjerske karikature nije isključivo monopol islamskog fundamentalizma, a treba podsjetiti da je također film Martina Scorcesea Posljednje Kristove iskušenje iz 1988. izazvao u Francuskoj teroristički atentat katoličke fundamentalističke skupine u jednom pariškom kinu u kojem je teško ozlijeđeno14 osoba. Naravno, treba također imati na umu da se u suvremenom društvu zabave, u kojem su mediji sveprisutni, vješto u marketinške svrhe koriste provokativne i blasfemične slike i poruke, jer svaka reklama je reklama, pa i – antireklama.
Svjedoci smo kako u današnjem svijetu nikada nisu bili toliko snažni i razrađeni napadi na sakralnu dimenziju čovječanstva, bila ona kulturna, ljudska ili vjerska. Također, treba imati na umu kako je sakralnost uvijek bila stvaralac i pokretački čimbenik svake kulture i zajednice. U krajnjem slučaju može se reći kako je i sam prosvjetiteljski projekt moderniteta u punom smislu riječi blasfemijski projekt koji nastoji idejno, politički i filozofski desakralizirati čovječanstvo i ljudsko društvo.
Neki su filozofi poput Habermasa čak smatrali kako prosvjetiteljski projekt nije dovršen te treba ustrajati u tom procesu desakralizacije, koji je nužno doveo do stanovitoga društvenog nihilizma i Weberova „razočaranja svijeta“. Dakle, kada govorimo o blasfemiji protiv Islama, ne trebamo zaboraviti stalnu agresiju i kulturocid koji se provodi u Europi u ime globalizacije i kulturološkog uniformiranja po receptu Oneworld (neki govore o vesternizaciji, amerikanizaciji ili pak mekdonaldizaciji) kao obliku kulturološkoga kolonijalizma i akulturacije. Blasfemiju tako ne treba isključivo religijski sagledavati jer svaka blasfemija, pogotovo ako je smišljena, pripremljena i organizirana, postavlja određene ciljeve koji mogu biti političke, odnosno geopolitičke naravi.
Pozivanje na obranu slobode izražavanja je u idealističkom smislu plemenito geslo ali potpuna sloboda mišljenja i izražavanja ne postoji, pogotovo u zapadnim demokratskim zemljama u kojima postoji represivno zakonodavstvo (poput zakona Gayssot u Francuskoj) koji direktno krši slobodu izražavanja, a naročito kada se dotiče tabuiziranih povijesnih tematika. Naime, zakonodavni arsenal „govora mržnje“ laička je verzija vjerske blasfemije.
Taj delikt pretpostavlja postojanje službenog i vladajućeg političko-društvenog svjetonazora. Dakle, govor mržnje kao lingvističko-pravna konstrukcija sastavni je dio arsenala političke korektnosti koja se temelji na sljedećim postulatima: neupitna dobrobit globalizacije i neoliberalnoga tržišnog modela, multikulturizam, prekid s tradicijom i antinacionalnim. Kako to ističe francuski politolog P. A. Taguieff, „politička korektnost u neoliberalnim demokracijama pandan je verbalnoga delikta u totalitarnim režimima“.
Jedino je nestao tvrdi represivni sustav političkih komesara, koji su zamijenile razne medijske, društvene, političke, cenzorske centrale nove „policije misli“, koje potiču na cenzuru ili pak autocenzuru, diktiraju kriterije tabuizacije određenih »nepoželjnih tema«, ograničenje jezične i lingvističke građe, te provode pravnu kriminalizaciju kršitelja dogmi političke korektnosti. Humor je ljudski kapacitet za transformiranje izvora patnje u užitak. Philippe Geluck, koji je posvetio knjigu tom fenomenu ističe da politička korektnost koja diktira čemu je korektno rugati se i smijati ili ne, zapravo ograničava slobodu izražavanja, a najveća opasnost je promicati diskriminacijske ideje pod plaštom slobode izražavanja.
Poznati je karikaturista Cabu koji je ubijen u atentatu, nedavno dao intervju u kojem je govorio o velikim svjetskim promjenama istaknuvši kako se „ religije fundamentaliziraju i postaju političke ideologije. Poneki instrumentaliziraju Islam kako bi osvajali svijet, ali na taj način transformiraju i sami svijet“. Zapravo je «benigna» karikatura za jedne, za druge utjelovljenje «svetogrđa», bila okidač sukobljavanja dva fundamentalizma: jedan sekularizirani, za kojeg ništa nije sveto, i drugi nasilni islamski vjerski fundamentalizam, ponor u kojem su nažalost stradali nevini ljudi.