Suočavanje s prošlošću ustvari je građenje budućnosti s manje nasilja i više pravde.Nova je godina stigla. Svakim je danom sve manje nova. Što nam donosi? Ne donosi ona ništa kao što niti rat nije “stigao” na područje (bivše) Jugoslavije, da se podsjetim na čudnu tvrdnju iz jednog UN dokumenta iz devedesetih. Događaji koji nam slijede već su pripremljeni ili se pripremaju, iznenađenja koja će nas zateći to zapravo nisu već su odraz naše ograničenosti, zarobljenosti u svojim očekivanjima, nadanjima, projekcijama idejama stvarnosti.
Gledanje u budućnost oduvijek je ljude intrigiralo pa me zato i zanima kako smo tako loši u prepoznavanjima znakova, praćenju razvoja događaja koji će sutra biti naša stvarnost.
Važno je suočavanje s prošlosti, njime se bavim na razne načine već skoro petnaest godina. Razmišljam ipak da je sam naziv tog pojma kriv, netočan, zavodi nas. Spremni smo reći da trebamo raščistiti prošlost kako ne bi opterećivala našu budućnost. No to – sutra – ne razmatramo ozbiljno. Često čujem izreke poput “učenje raznih povijesti dovest će nas opet do … rata” recimo. Tu kao nagovještavamo neku budućnost no onako ovlaš, površno, ne bavimo se njom. Uopće se ne bavimo ozbiljno budućnošću. Čak imamo i naziv za ljude koji se time bave – futurolozi, no to je toliko rijedak, egzotičan pojam, kao da se o endemskim bićima radi. U izgradnji mira govorimo da je ona, također, prevencija budućih nasilja. I tu su ta buduća nasilja samo naznačena, rijetko ih opisujemo, analiziramo, pogotovo se ne usuđujemo ići tako daleko i predviđati njihove posljedice.
Suočavanje s prošlošću nudi vrlo elegantne uvide u budućnost. Odmiče nas od “sadašnjeg trenutka”, podsjeća da je sadašnjost jako kratka, fizikalno rečeno čak upitna, koliko ona traje? Koji je to djelić vremena još uvijek “sada” u svojoj mjeni od budućnosti ka prošlosti? Dakle, pogled u prošlost nam daje taj luksuz sagledavanja s odmakom, učenja iz događaja koji su bili, pripreme za ono što slijedi. Pogled u tamnu prošlost ima dodatni potencijal prevencije tamne budućnosti. Suočavanje s prošlosti nije ništa drugo do li građenje budućnosti s manje nasilja i više pravde. Učimo li iz nesreće otvaramo, gradimo prostor sreći. Taj most mi često nedostaje, prema sutra, prema budućnosti.
Govoreći o Haaškom tribunalu napravit ćemo referencu prema Nirnberškim procesima, ali nećemo prema Međunarodnom sudu za osudu i prevenciju rata. Da, hvala znam da on još ne postoji, znam i da nam ga neće nijedna Nova godina “donijeti”. Moramo ga sami početi stvarati. Pomoći će nam da u tom procesu usvojimo Zakon o zabrani rata, transformiramo ministarstva obrane u ministarstva ili još bolje – u “Javne” ili “Zajedničke prostore za ukidanje siromaštva i suradnju”.
Očekuje nas promjena izbornih sustava, gdje će sam izborni dan biti najmanje važan, neusporediv s javnim iznošenjem svojih potreba praćeno sa slušanjem potreba drugih (na plenumima?), iznošenjima načina kako najprimjerenije zadovoljiti te potrebe. Škole imaju postati prostori propitivanja, analize sadašnjosti te planiranja budućnosti. Učimo naravno i iz povijesti, no stalno imajući na umu, tražeći veze i uticaje na građenje sutrašnjice.
Govoriti jasno o budućnosti prihvatljivo nam je kad to rade Nadrealisti ili Feral Tribune, rado ćemo se nasmijati ili zabrinuti, no teško ćemo prihvatiti da ju sami stvaramo. Znam, može se reći da to nije točno jer odlaskom na prestižan fakultet osiguravamo sigurnu budućnost, gradnjom velike kuće mislimo na unuke koji će jednom zasnovati obitelj itd. Izgledaju mi ipak te “investicije” kao uobičajeni, čak tradicionalni načini pripremanja za produženu ideju sadašnjosti, prije nego, za danas sve nesigurniju budućnost. Moguće su najbolji fakulteti takvi jer su iznimke koje potvrđuju pravilo, ali većina postojećih institucija je apsolutno nesposobna graditi budućnost, održivu, nenasilnu, pravednu, slobodnu, ekološki zdravu. Sudjelovanjem u radu takvih sustava proizvodimo rat. Teška je to tvrdnja i jednodimenzionalna, reducirana. No nije netočna. Ratova ima i bit će ih još. To što su uglavnom “daleko” od nas je i relativno i zavaravajuće. Vode se i hrvatskim oružjem, potiču ih EU i NATO politike čija smo sastavna članica, dio smo Zapadne civilizacije koja mnogo ulaže da ne bude ratova u njenom dvorištu ali izvan ….
Ne zanima me paušalno etketiranje niti kavansko politikanstvo. Zanima me osvještavanje da svakim svojim činom danas utičemo kakvo će biti sutra. “Veza uzroka i posljedica” koja veseli Merovinga u Matrixu. Budućnost se stvara danas, ona nije ništa drugo nego posljedica stalnog kaosa koji nazivamo Život.
Pitanje je – što ću/ćemo promjeniti u svom životu u 2015. znajući da naše (ne)djelovanje potiče nasilje, nepravdu, rat?
Računaju se samo takozvane “male stvari”. Krivi naziv za početke “velikih” promjena. Revolucije, prevrate, Kopernikanske obrate uključujem samo ako nisu još ni u naznakama ili tek kreću biti.Za kraj ovog uvoda u 2015. mali poklon: Kako nastaju društveni pokreti? Važne su vođe? Zaboravimo to. Ovaj nam kratki video to jako jasno poručuje.
Donosi nam ova 2015. i okrugle obljetnice izgradnji mira važnih događaja: Bljeska, Oluje, Daytona. Hiroshime i Nagasakija isto.
Nimalo važnijih od vlastite odluke da počnemo pitati susjede Kako ste? Slušati ih pažljivo što nam to govore. Da se pomirimo s rodbinom s kojom ne razgovaramo godinama. Počnemo učiti strani jezik od azilanata u Kutini. Na sastanku kućnog savjeta vizioniramo naš kvart za 10 godina. Zatražimo od postojećih mirovnih udruga da pokrenu nenasilne timove građana i edukaciju za njih.
Zalažemo se za škole u kojima su “odgoji” najvažniji predmeti, a igra dominantan način učenja. Kako nam i poručuje sjajan dokumentarac Alfabet.
Utopija? Drugo ime za budućnost za koju nismo spremni, koju ne želimo.
Tko prizna, pola mu se prašta. I kako stari vic dodaje – Al’ ga drugo pola bije kao vola.