NEOBIČAN fenomen danas popodne – uz kišu, imali smo munje i grmljavinu nad Zagrebom – zimi. U proljeće, ljeto i ranu jesen to nije ništa neobično, ali zimi je prava rijetkost. Digao se i gotovo olujni vjetar, vrijeme je maksimalno neugodno. Međutim, nema straha, ni kiša, ni hladnoća, ni vjetar ne mogu spriječiti Hrvate u izlasku na izbore, u nezaustavljivom maršu da hrabro začrčkaju krug na nekom papiriću i ubace ga u kutiju i tako pokažu “onim komunjarama” ili “onim ustašama” gdje im je mjesto. Za demokraciju u Hrvatskoj, a time i beskonačni ostanak na vlasti bezličnih, ali neobično pohlepnih i bahatih birokrata iz koalicije HDZ-SDP nema straha.
Pišem ovaj tekst dok se još ne zna koji bezlični lažljivac je pobijedio, niti je to meni bilo previše bitno, osim što se znaju privremeni rezultati izlaznosti. Izlaznost u 16:30 na razini zemlje je praktično 50%, što je vrlo visoko. Tko god od dvoje sramotnika pobijedi, rezultat će biti velika pobjeda koalicije HDZ-SDP. Još jednom uspjeli su vas uvjeriti da su nešto silno različiti, da se bore za drugačije ideale, i da se iz petnih žila trebate upeti zadržati jednog od njih – a time i cijeli nakaradni sistem – na vlasti.
Nijedan HDZ-ovac nije najebao zbog nekog SDP-ovca
Ne mogu ni nabrojati koliko mojih prijatelja s uvjetno rečeno lijevog i građanskog krila odlazi glasati uvjereno da s Kolindom – bezličnom i ne previše pametnom lažljivom činovnicom – dolaze kame i jame, crnilo i ustaštvo. Na desnici imam mnogo manje frendova, ali čovjek sam širokih interesa i visoke tolerancije, pa znam i par onih koji su uvjereni da ostankom Josipovića – čovjeka koji o ama baš ničemu nema stav, osim o privatnom bogaćenju preko ZAMP-a – dolazi nova SFRJ, Udba, i četnički ples na Markovom trgu. Newsflash – tko god pobjedi neće doći ništa radikalno, birokratsko sivilo i manjak stava će se nastaviti, dolaze samo novi slojevi uhljeba, ako se gdje još može smjestiti koji. Pa koliko puta trebate naučiti istu lekciju? HDZ i SDP braća su blizanci, nikada, ali baš NIKADA neće nauditi jedan drugome, ponekad se pokoškaju oko neke fotelje – kao braća oko podjele boljeg komada zemlje, recimo – ali nikad oko suštine.
Uostalom, najveće borbe u Hrvatskoj nikad i nisu bile HDZ vs SDP, već unutar HDZ-ovaca i SDP-ovaca samih. Nijedan HDZ-ovac nije najebao zbog nekog SDP-ovca, već samo ako mu je stranački kolega zabio nož u leđa. Glavaš, Pašalić, Sanader, Kosorica – stradali su u unutarstranačkim borbama i podmetanjima, a ne zato jer ih je neki SDP-ov dužnosnik odlučio kazniti. (Pritom ne kažem da su u pitanju ugodne osobe i političari tek banalnu činjenicu da ih nijedan SDP-ovac nikad ne bi ni taknuo). Na strani SDP-a, jedina su čišćenja nastajala njihovim unutrašnjim obračunima – Željka Antunović, Bandić, Holy, Kolarić, Linić – pri čemu je kriterij bio krajnje neudjednačen i svodio se na to tko se kako snalazi u stranačkoj krčmi kad se crvena svjetla socijaldemokracije načas ugase. Uza sve bulažnjenje o udbašima i jugoslavenima nikad nijedan SDP-ovac nije maknut – ono stvarno maknut, a ne samo na manje udobnu fotelju – rukom HDZ-a.
Nikad nismo birali između dva jadnija, bezličnija, beskičmenija i blijeđa kandidata
HDZ-u nacionalna tupež u pravilu treba samo dok se preko izmanipuliranih ovaca ne domognu fotelje, konačno – sličnu lekciju imamo i u susjedstvu, gdje je Tomislav Nikolić bio četničina do jaja, dok nije postao predsjednik – sad je birokratska uhljepska bubica kojem ne pada na pamet riskirati ugodnu fotelju niti radi dvije općine na Kosovu, a o granici kod Virovitice da i ne govorimo.
Valjda nikad nismo birali između dva jadnija, bezličnija, beskičmenija i blijeđa kandidata, a valjda nikad narod nije bio uvjereniji da bira između crnila i svjetla, ili između “komunističkog mraka” i lijepe nam domovine. Kako objasniti taj paradoks? Kako su vam HDZ i SDP slastičari poturili svoje sranje kao kolač vrijedan vaše pažnje? Ma ne samo pažnje – već zažarene strasti.
Nažalost po moje “desne” prijatelje, i za ovaj fenomen više krivim desnicu, ona je zaista gluplji dio ovog naroda. Ne zato što bi poštovao Josipovića ili Milanovića – sačuvajbože – već zato što spirala debilizma kod nas redovito kreće zdesna (kao što spirala lijenosti i bezličnosti kreće slijeva). Dakle to ide ovako: imamo prvi mandat Ive Josipovića, lignje i fikusa, čovjeka koji je ustoličio blijedost i nezauzimanje stava na neke nove, posve neslućene visine. Desnica, u svojoj gluposti, tog bijednika kreće prikazivati kao čudovište krvavih čeljusti, iako lik uistinu ni mrava ne bi zgazio – osim ako bi mu se mrav upleo u brojanje ZAMP-ovih profita. Ne zato jer je posebno obziran prema mravu, nego zato jer mu se ne da i ne djeluje dobro na rejting među glasačima. I to je taj strašni Udbaš? Pa dajte ljudi…
Na taj, prvi korak u spirali debilizma, hrvatska kvazi-ljevica spremno odgovara – Kolinda je poslanik Karamarka, Vase i Sotone osobno, njenim izborom otvorit će se ustaške jame, ljudi će ostajati bez posla zbog porijekla i tome slično. Pa ljudi, u pitanju je lažljiva, super– bezvezna činovnica američkog vojnog saveza, opasna otprilike kao i baba s placa kad vam truli pomidor pokušava prodati pod svježi – jednako bezopasna samo nažalost mnogo skuplja. Zanima je samo naša lova, mogućnost namještanja par frendova na odabrana mjesta i naslikavanje s Obamom i Merkelicom. Zar stvarno vjerujete u te bajke kojima vas plaše? No, kako se pobjeda izmišljenog neprijatelja ne smije dozvoliti, obje strane sve su mobiliziranije i do drugog kruga zažareni birači hrle kroz susnježicu i vijavicu odabrati između ustaša i partizana, slijepi na fakt da biraju između dvoje vrhunski neprepoznatljivih lažljivih uhljeba koji pripadaju istom sistemu i sviraju isti glasovir.
Tko god pobijedi rezultat će biti velika pobjeda koalicije HDZ-SDP
Demokracija na hrvatski način je nezaustavljiva. Tko god pobijedi – HDZSDP može trljati ruke. Prodaja blata pod pitu hrvatskim glasačima i dalje prolazi na tržištu, zapravo – bolje nego ikad dosad… recept ne treba mijenjati, i za naredne izbore plaši ljude po gradovima ustaškim noževima, a ljude po kamenjaru i provinciji udbašima i urbanim jugoslavenima, zatim podijeli tih 150 stolica Sabora kako već padne grah, napuni agencije, urede i ambasade svojim ljudima po ključu “crven ili plav, ima za svakog nešto” i bog te veseli, ide mašina dalje, a neka produktivni dio društva – sve tanji i jadniji – plaća i dalje te igrokaze…