Uvijek kad me netko strasno prima u zagrljaj, strahujem da se ne dogodi nešto strašno, tj. da me ne uguši. Dobro, danas, poradi moje visine, obujma i kilaže to je manje vjerojatno u kontaktu osoba na osobu, ali što onda ako je takvih prohtjeva za zagrljajima naprosto – mali milijun!? Toliko ih je – i nešto kusur – u pojedinačnim glasovima osvojila naša (uskoro) novoustoličena Predsjednica RH (usput budi rečeno: Predsjednica Republike, koja (republika) u glavnome gradu nema Trg Republike, kao što ga imaju sve druge republike, a koje se i diče time što su republike!?).
U svojem pobjedničkom govoru u izbornoj noći (11. I. 2015.) gospođa je poželjela da se taj „njen“ milijun (i ohoho) i onaj milijun protukandidata „ujedine“ pod njenim vodstvom, jer klicala je „SVI STE VI MOJI“. Bojim se biti ičiji (osim pripadnosti mojoj ženi, što javno izjavljujem kao – drugi papučar u Hrvatskoj, prepuštajući primat „prvome gospodinu“), pa stoga ne znam kako bih se izvukao iz ovog ponuđenog milijunskoga zagrljaja.
Svaki kolektivizam guši individualnost, utoliko što nam unaprijed nameće naše želje i stvarne potrebe: „Svi mi želimo bolju Hrvatsku …“, klicala je dobro raspoložena gospođa, smećući s uma da nije jasno tko je to odredio, a ako ona određuje zajedničko dobro, onda to treba i obrazložiti (dobro, ne može reći baš sve, namah, u jednom uzbuđenom govoru). Pozivajući nas sve „da se ujedinimo“, posebno me je zbunila, budući da je moja malenkost cijeli svoj umni/duhovni rast i razvoj usredotočila na to da – ne budem ujedinjen! Ako je to samo moj problem onda, zaista, nije važno. Izdvajanje pojedinca već kao zrele ličnosti iz matičnih tokova simboličan je odlazak iz majčina krila i jedini način na koji možemo – poletjeti. Dok sam na televiziji pratio ovu euforičnu zbrku pojmova, proletjele su mi kroz memoriju pamćenja neka imena osoba s kojima se baš i ne bih rado ujedinjavao. To su, sada, naprečac zapisani pojedinci kako su mi padali na pamet u grozničavoj noći:
A. Hebrang, Lj. Ćesić Rojs, H. Hitrec, P. Kanižaj, S. Čuić, V. Bogišić, T. Dujmović, M. Ivkošić, I. Aralica. P. Matvejević, N. Raspudić, J. Bozanić, I. Miklenić, I. Banac, I. Z. Čičak, J. Boko, J. Čelan, G. Borić, S. Drakulić, T. Matulić, D. Detoni-Dujmić, N. Ivanković, D. Jelčić, S. Jurdana, V. Lasić, A. Vrdoljak, D. Primorac, S. Šešelj, A. Rora, B. Glavaš, A. Đapić, B. Šeparović, N. Mihanović, H. Novak Srzić, J. Jović, D. Pešorda, R. Bolković, S. Novak, S. P. Novak, I. Sanader, P. Selem, M. Jajčinović, S. Letica, V. Kusin, A. Tunjić, Z. Vukman, T. Karamarko, M. Brkić, I. Marijačić, N. Pavić, D. Butković, N. Kujundžić, J. Sedlar, M. Marušić, B. Tolić, N. Gović, I. Šola, T. Merčep, R. Tomašić, B. Vukušić, A. Pavešković, J. Klemm ……………………………………………………..
“Ne znam kako bih se izvukao iz ponuđenog milijunskoga zagrljaja” (FOTO: pixabay.com)
NE i nikako ne, nije ovo popis mojih neprijatelja – jer više ih imam među prijateljima – već su to imena osoba za koje pretpostavljam da se ni same ne bi htjele družiti sa mnom! Neki su mi među njima antipatični 50 posto, a u onih preostalih 50 posto ima stvari/tema/pitanja/ideja o kojima možemo barem pristojno divaniti i ljudski se razići. No, ima ih i koji su mi antipatični 100 posto, kao i ja njima, nadam se, pa kako bismo se onda „ujedinili“? Zapravo, te naše „podjele“ – koje bi se sada trebale poništiti – oblikovale su nas kao posebne osobnosti, svakoga u njegovu krugu i s pripadajućim opusom (za koji svatko misli da je najbolji!) i sumnjam da bi itko htio to sada izjednačiti s drugima i utopiti se u jedinstvenoj masi. Pogotovo stoga, što naša (uskoro) novoustoličena Predsjednica Republike (u glavnom gradu „lijepe naše“ bez Trga Republike!?) ne traži našu složnost samo oko prostorazumskih stvari (da život hrvatskih ljudi bude bolji), a oko čega se nikakve stranke ne mogu razilaziti, već apelira i na nešto više sve do patetičnog klicanja: „Ujedinimo svoje domoljublje, ljubav i vjeru u hrvatsku domovinu, idemo završiti put koji smo započeli pod prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i odvesti Hrvatsku u blagostanje“ ……..
U svojoj PRVOJ BRAČNOJ NOĆI S HRVATSKOM REPUBLIKOM, čini se kao da je mlada (uskoro) novoustoličena Predsjednica RH dovela nekog važnog popa, biskupa i/ili kardinala da joj iz svoje škropionice prospe par kapi blagoslova na „težak posao koji nas čeka“. Naime, pojmovi kao „ljubav“ i „vjera“ nemaju baš neku poziciju u političkom diskursu (osim onome koji podilazi najvišim strastima) i više odgovaraju kakvoj propovijedi seoskog župnika. A, kad se, još ti pojmovi vezuju uz, „domoljublje“ onda je propovijed na trusnom terenu, jer škropionice su, u ime Božje, podjednako u pogonu s jedne i druge strane bojišnice. K tome, kad „završimo put koji smo počeli“, što ćemo onda? Pa, stati, otpočiniti, sjesti razgovarati i čekati „blagostanje“?