Obavljajući po gradu svakodnevne poslove, nisam odoljela snimiti nekoliko fotki za sbperiskop. Iako siječanj svrstavaju u turobnije mjesece u godini, prizori na koje sam nailazila bili su očaravajući. Parkovi, grad i rijeka, premda još uvijek u zimskom snu, meškoljili su se pred proljetno buđenje. Otoci zelene trave, tratinčice, bešumni preleti jata ptica na svjetlom nebu, sve je slutilo na skoro proljeće. Čak je i zabrinuti Potjeh na siječanjskih plus dvanaest izgledao kao da mu je lakše iznad nule podnositi svoje vječno sjedenje.
Ali, još zima nije gotova. Mudro kaže pučka izreka: „ Kada se u siječnju i veljači mačak na suncu grije, u ožujku se u zapećku od studeni krije.“ A jedna je stara baka, koje više nema, znala reći da je zima gotova tek kad padne rodinjak, zadnji snijeg koji uvijek padne početkom ožujka i čije se ime u narodu povezuje s dolaskom roda. Skoro svake godine, kad bi pao „rodinjak“, sjetila bih se mudre bake Fane i uvjerila u istinitost starinskih priča i predaja. Iako svjedočimo da se klima ubrzano mijenja, pa počinju vrijediti i neke nove priče, predznaci i vjerovanja.
