Magdalena Jelić, komunikacijski analitičar, vlasnica i direktorica tvrtke Valar
|
Komunikacija glasom i riječima sastavni je dio ljudskog postojanja te je samo jedan oblik komunikacije kojim se sporazumijevamo, prepoznajemo, dogovaramo, izmjenjujemo iskustva. Nekako je običaj da ono što uzimamo zdravo za gotovo rijetko promatramo kao fenomen i iz istraživačkog kuta.
Biti dio svijeta koji se zove Odnosi s javnošću probudio je u meni potrebu da dubinski razumijem kako, kada i zašto komuniciramo? Kako upotrebljavamo riječi i koje riječi upotrebljavamo da bismo objasnili svoj unutarnji svijet i monolog? Jeste li se ikada zapitali zašto koristite točno određene izraze, zašto ih stalno ponavljate i ako imate problema u odnosima možda je problem upravo u odabiru riječi koje koristite. Vi u tom slučaju ne birate riječi već govorite automatski po naučenom obrascu koji se temelji na emocijama koje je kreiralo vaše iskustvo i sposobnost objašnjavanja svijeta u vrijeme kada vam je taj isti svijet bilo teško razumjeti.
Djeca su k’o spužve, dolaze na ovaj svijet sa potpunim povjerenjem, potpuno nezaštićeni i za njih se brinemo bez razmišljanja. Trudimo se dati im vanjsku sigurnost u vidu krova nad glavom, hrane na stolu. Onda ih, jer mislimo da je tako najbolje, šaljemo u sustav obrazovanja koji je, budimo iskreni, zastario i nefunkcionalan. Stvari je potrebno prilagoditi novim generacijama koje dolaze jer razvoj ne možemo zaustaviti. Možemo ga usporiti, ali zaustaviti ne.
No vratimo se na djetinjstvo i komunikaciju koje dijete sluša oko sebe: „Svijet je grozno mjesto, pazi se ljudi, ovaj će ti podmetnuti nogu, ovaj će ti zabiti nož u leđa…“ i tako dalje i tako bliže. Dijete koje je prepuno povjerenja preokrećemo u čovjeka punog nepovjerenja. I onda iz tog uvjerenja ponekad i vi sami budete prvi koji napravi nešto od nabrojanog jer eto, rekli su da je svijet katastrofa i moramo se braniti čak i prije napada jer bitno je ‘razbiti’ neprijatelja. Ajmo već jednom konačno shvatiti da neprijatelja nema izvan nas. Mi smo ti koji biramo kako ćemo tumačiti tuđe riječi i postupke. Sve leži u našoj percepciji što stvarnost jest. Nitko vas ne može natjerati da razmišljate na određen način jer to je vaše i samo vaše ekskluzivno pravo. I sada pitam sve nas – Zašto odabiremo negativno razmišljati i negativno komunicirati?
Zašto naš vanjski oblik komunikacije u formi glasa i riječi biramo koristiti da bismo povrijedili druge? Odnosi s javnošću su prekrasna profesija koja je izgubila svoju ljepotu površnim pristupom komunikaciji. Smisao naše profesije je povezivati ljude koristeći riječi, stvarati veze, a ne rušiti mostove. To možete jedino ako riječi koristite maksimalno u pozitivnom kontekstu. Nije samo klijent i njegova ciljana publika odnos koji trebate njegovati i nemojte se poslovno prostituirati iz straha za egzistenciju. Nije vrijedno i dugoročno će uništiti ono malo, dobro, iskreno, neiskvareno dijete u vama. Svaki čovjek je sa vama u nekakvom odnosu čim imate interakciju sa njime i svaki zaslužuje najbolje od vas i obrnuto.
I sami znate da nećete stvoriti odnos ako nekoga vrijeđate i omalovažavate, tretirate kao manje vrijednog. Svi mi to osjećamo čak i kada to ne možemo razumski objasniti. Ako prostituirate komunikaciju (čitajte automatski izbacujete ono što stvaraju emocije, kreirane od neosvještenih misaonih procesa bez kritičkog poimanja samoga sebe) nimalo nije čudno da ste u problematičnim odnosima. Odvajanje od zajedništva i timskog rada udaljava nas od naše biti i snage. Kada svi zajedno osvjestimo da se riječima možemo povezati, a ne razdvajati tek tada ćemo doživjeti evolucijski skok koji će nas odvesti prema prosperitetu SVIH.
Izvor: Business