Kada se za nekoliko mjeseci, pa kroz cijelu 2014, Europa bude sjećala svojih djedova, među novim i starim knjigama, filmovima, fotografijama i memorabilijama pojavit će se, negdje po strani, jedna petominutna tužbaljka, u kojoj žalosno cvili violina, sopu sopile, i u rano se jutro, u neku jesen ili zimu 1914. smrti sastaju oko mladićkih postelja, da ih bude za odlazak u rat. Oko ove istarske pjesme, objavljene prvi put na samome kraju dvadesetog stoljeća, 29. prosinca 1999, na albumu “Bura tramuntana” Livija Morosina i Darija Marušića, nije bilo ozbiljne priče, jer su vremena već postala neozbiljna. Tri godine kasnije, na albumu “Orihi, orihi”, koji supotpisuju Rade Šerbedžija i Livio Morosin band, pjesma se pojavila u novoj interpretaciji. Između pjevačke i glumačke izvedbe razlika postoji: Livio kao da je pao na koljena pa muklo i jetko nariče, Rade igra u ratnoj drami, u kojoj se jedna za drugom nižu slike. Tako da je pjesma začudno drukčija.
Livio Morosin pjesnik je – uz Danijela Načinovića, Francija Blaškovića i Milana Rakovca – meni najbliži u tom čulnom, multilingvalnom ogranku mog jezika. Sjajan je muzičar, gitarist i skladatelj, mračnoga i moćnog dara za kulturno-povijesnu transformaciju. Kao nitko među nama, Livio piše i pjesme mnogo starije od sebe. Stare istarske narodne pjesme, čije će autorstvo jednoga dana, akobogda ovoga jezika i njegovih kultura, postati upitno, kako to već biva s autorima svih velikih narodnih pjesama, bosanskih ili crnogorskih sevdalinki, dalmatinskih klapskih napjeva… Tako je i “1914 (mojen didu)” od Livija mnogo starija. Iako rođen tek 24. siječnja 1963. u Vodnjanu, pjesmu je napisao i upjevao pedesetak godina ranije, i ona se pjevala, mi to znamo i čujemo, dok su s malenih željezničkih kolodvora u Istri, opremljeni drvenim vojničkim kovčezima, ili praznih ruku, prema svojim Sočama i Galicijama odlazili u rat za cara i kralja, te za neku imaginarnu otadžbinu, istarski mladići, talijanskih, hrvatskih, slovenskih, austrijskih imena. Tada se, oko kolodvora u Dignanu, ili gore kod Žminja, i dolje, u Puli, prvi put čulo: “Zibaj me, zibaj sestro, zibala me cilu noć/ Zibaj me zibaj sestro, ja u vojsku moran poć… Teško je teško sestro, s teplega mi pojt na snig… Kruna me tamo zove, tamo di niman svog… Nisan ja za vojsku, nisan ja za glad/ ni za črnu zemju, preveć ja san mlad… Zibaj me, zibaj sestro, sad me vidiš zadnji put.”
Dok nad neispisanom poviješću naših djedova imaginiramo kako je sve to bilo, osim Krležine domobranske proze, koja nikada nije narasla do najavljenoga velikog romana, ne nalazimo kulturnih odjeka ni pisanih tragova, pogotovo ne takvih da bi se mogli mjeriti s Morosinovom pjesmom. Zato stogodišnjica Velikoga rata nama, uglavnom, ugluho stiže: niti što čujemo, niti što vidimo, niti više znamo po čemu bismo se sjećali djedova. Čudo jedne stare istarske pjesme, nedavno napisane, obilježene violinama i sopilama genijalnoga Darija Marušića, tu je da nam zamijeni sve nenapisane romane o Velikome ratu, i svu tu, uglavnom nepostojeću hrvatsku književnost, nijemu pred svime što je veliko i gluhu pred svakim tko je velik a slučajno se zatekao u njezinoj pogubnoj blizini.
Livio je veliki, istinski pjesnik. Postoje, znamo, i veliki lažni pjesnici, a najviše je, ipak, velikih i loših pjesnika. Istinski se, međutim, poznaju po tome što se pred njihovim pjesmama rastvaraju živi i romaneskni svjetovi. Pjesme istinskih pjesnika neusporedivo su pametnije, starije i dublje od svojih tvoraca, za razliku od lažnih pjesnika koji su mnogo pametniji i lukaviji od svojih djela, pa se za njih umiju dobro pobrinuti. Livio Morosin se ni za sebe, ni za svoje pjesme ne zna pobrinuti, jer on ni ne zna što je napisao. Dok lažni pjesnik ima potpunu kontrolu nad proizvodima vlastite imaginacije – slično kao i nad produktima svoje probave, za kojima se, atavistički, uvijek osvrće – pa se može diviti samome sebi i uživati u značaju svoga djela, istinski pjesnik gluh je, slijep i gluh pred ljepotom svojih pjesama. Istinski pjesnik uživa samo u pjesmama koje je napisao netko drugi. I to ga ponekad, s razlogom, frustrira. U pjesmama Livia Morosina jedini on ne može uživati. Tako da je više učinio za mog djeda, koji je tih dana s Bosanskom regimentom iz Zenice krenuo na Soču, nego za svog djeda kojem je napisao pjesmu.
Nakon kratke, i već veoma davne epizode s Gustafom i njegovim dobrim duhovima, kada je dijelio band s Edijem Maružinom, još jednim velikim istarskim mužen i songwriterom, Livio je, pišući i komponirajući za Alena Vitasovića, snimio najfascinantniji hrvatski pop album u posljednjih četvrt stoljeća – “Gušti su gušti”. Godina mračna 1993, vrijeme kada Tuđman po Istri naseljava svoje razbojnike, djecoubojicama, hrvatskim vitezovima i rasovima s Pakračke poljane dodjeljuje ispražnjene kuće i stanove, da šire oko sebe strah i trepet, i da se na predstojećim izborima Istrijani dobro zamisle, nad sobom i svojom djecom i unucima, za koga će glasati. Namjera je bila ozbiljna: da se Istra rekroatizira naseljavanjem ratne halaše i nesretnika iz Srednje Bosne, i jedino je tu Franjo Tuđman bio totalno poražen. Etničke rekompozicije, od Vareša, Zenice, Sarajeva i Kaknja, preko Bosanske Posavine do Banije i Korduna, Like i Knina, savršeno su mu dobro išli. Pod njegovom očinskom rukom nestajali su narodi. Jedino što nije mogao bilo je da promijeni Istru. Previsoka je bila Učka. Svježe su Istranima bile pouke njihovih egzodusa. Čvrsti su se pokazali svi istarski identiteti. Nije ih se dalo na zlo okrenuti.
Te strašne jeseni 1993, dok Srednja Bosna gori, hercegovački muslimani u koncentracijskim logorima po Hercegovini pjevaju hrvatske budnice, a hrvatska naftna kompanija Ina radi punom parom, da srpskoj vojsci u Bosni slučajno ne ponestane goriva, da srpski tenkovi nad Sarajevom, ne daj Bože, ne ožedne, po cijeloj se Hrvatskoj, diljem Hercegovine i Srednje Bosne, čuo vedri i mazni, raspjevani glas Alena Vitasovića, kako slaže Morosinove rime, jednu preko druge, kao drva za zimu, na nekome stranom hrvatskom jeziku. Jednom od onih hrvatskih jezika koje rijetki razumiju, premda bi ih sve trebalo znati da bi se znalo onaj jedan jezik, koji Hrvati u pjesmi Ivana Slamniga dijele sa Srbima kao zdjelu bravetine u sočivici. Da nije bilo tih pjesama, čuvenih preko baterijskih radioaparata i kazetofona koji zavijaju kao vukovi u hladnoj noći, da nije bilo njihove vedrine i civilizacije koju su nam nanosile i koja se, zahvaljujući njima, podrazumijevala, mnogi bi među nama 1993. godine poludjeli. Poludio bih da mi tada nije bilo Alena Vitasovića i Livija Morosina. Jezik istarski, Livijev, jezik je razuma.
Posljednjih godina su, s neobuzdanim tehnološkim napretkom, u modu ušli pjevački dueti s pokojnicima. Jedan živi, drugi iz groba, pjevaju tako, i snimaju spotove u nekim čudovišnim trodimenzionalnim projekcijama, uz pomoć lasera i kompjutora, današnji i jučerašnji ljudi. I to baš ništa ne valja, nema nikakvog smisla, jer smrt ostaje smrt, a život je samo život. Ali onda se na albumu 1947, posveti istarskih umjetnika Sergiu Endrigu, Livio Morosin našao da otpjeva pjesmu “Elisa Elisa”, koju je Endrigo 1973. pjevao na festivalu u San Remu. Umjesto blagoga, praštajućeg glasa toga Puležana, jeknuo je, onako visok i pomalo mamuran, pjesnik i trubadur iz Vodnjanke, pa je pjevao sve do refrena, fantastično uvjerljivo, kao da pjeva na grobu Sergia Endriga, onom grobu nikad iskopanom, na groblju u staroj, prebrisanoj Puli. I onda se u refrenu pjesma raspukne, do suza se raspukne, uz jednu gotovo mehaničku intervenciju, za koju ne trebaju ni laseri, ni kompjutori, ni virtualna zbilja, nego je bila moguća kroz cijeli dvadeseti vijek, otkako postoje nosači zvuka: umjesto da refren otpjeva Livio, pjeva ga Sergio, 1973. u San Remu. Nad grobom, u grobu. Uzalud je lažnim pjesnicima sva tehnika ovoga svijeta ako istinskim pjesnicima ostaje talent.
Livija sam upoznao jedne zime, druge polovine devedesetih, u oštariji Vodnjanka, u koju i danas zalazim, ali njega tamo više ne srećem. Mora da je došlo do nekog nesporazuma između umjetnika i njegova kreativnog boravišta. Ali ne mari, svi se takvi nesporazumi jednom, makar i u vječnosti, razriješe. O stogodišnjici Velikog rata opraštamo se od vremena svojih djedova. Ono što je jučer bilo živo, seli se u povijest, daleku jednako kao i Peloponeski ratovi. Dobro je što postoji umjetnost koja nas spaja s mrtvima: koliko je Livijeve pjesme, toliko je i njih. Dočekuju zorom vlakove na malim kamenim kolodvorima, opraštaju se i premiru od straha. Velik je njihov strah. Vrate li se, bit će nam djedovi. Teško je, teško sestro s teplega mi pojt na snig…
Izvor: Jergovic