Branimir Glavaš neće ni u Scheveningen, ni u Remetinec, ni u Mostar. Iako je Ustavni sud drugostupanjsku presudu kojom je zbog ratnog zločina osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora ukinuo isključivo zbog tehničkih detalja
Piše: Branko Mijić, novilist.hr
Poštovani gospodine Ki-moon, Kao predstavnika organizacije koja je osnovala Haški sud, ovim putem vas molim da poduzmete sve što je u vašoj moći da se Branimira Glavaša vrati u pritvor do početka ponovljenog sudskog procesa, koji bi se, umjesto u Hrvatskoj, prema mojem mišljenju trebao voditi u Den Haagu.
Ovo pismo Vam šaljem jer smatram da je obaveza predsjednice RH da bude svojevrsni moralni korektiv društva, što među ostalim podrazumijeva i doprinos nositelja ove funkcije suočavanju hrvatskog društva s prošlošću, pogotovo kad je riječ o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatske strane, stoji u pismu nastupajuće predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović glavnom tajniku UN-a…
Iako su pusni dani, nitko ne bi povjerovao da bi se ovakav tekst mogao pojaviti iz pera državnih dužnosnika 28. članice EU. Autor ove parafraze pisma Kolinde Grabar-Kitarović glavnom tajniku UN-a zbog puštanja na slobodu Vojislava Šešelja, kolega Hrvoje Šimičević s portala H-alter, nažalost neće ni na Pantovčak niti u Visoku.
Baš kao što Branimir Glavaš neće ni u Scheveningen, ni u Remetinec, ni u Mostar. Iako je Ustavni sud drugostupanjsku presudu kojom je zbog ratnog zločina osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora ukinuo isključivo zbog tehničkih detalja, dok glavnina Glavaševe optužnice ničim nije opovrgnuta.
– Nikada do sada pobjednici nisu sebi sudili, poručio je sinoć po povratku u Hrvatsku Branimir Glavaš pozivajući da se novi šator podigne pred zagrebačkim sjedištem DORH-a. »Ova vlast nije zaštitnik hrvatskog naroda već međunarodnih sila i nije dala ni prst u borbi za neovisnost Hrvatske«, poručio je bivši uznik nedvosmisleno najavljujući u kojem će pravcu ići njegov budući politički angažman.
Dok se u Osijeku i diljem Lijepe naše pjevalo i slavilo, nitko nije pitao žrtve Branimira Glavaša i njihove obitelji kako se osjećaju. Baš kao ni one koji su svojim pisanjem i svjedočenjem pomogli da se rasvijetle zločini zataškavani 15 godina. Nitko iz hrvatske politike i hrvatskih medija nije se sjetio upitati Jadranku Reihl-Kir, udovicu načelnika osječke policije ubijenog 1991. godine, zašto ju je uznemirila i potresla odluka Ustavnog suda kojom je ukinuta presuda za ratne zločine protiv Branimira Glavaša. Podsjeća Jadranka Reihl-Kir u sarajevskom »Dnevnom avazu« kako se Glavaša izravno povezivalo s likvidacijom njezina supruga, te kako to ubojstvo nikada nije u cijelosti razjašnjeno.
Ne, takvi glasovi neće doprijeti do gospodina Ki-moona, pogotovo ih neće prenijeti novoizabrana predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. Ne, Glavašu će pohrliti u susret i veličati ga do nebesa svi oni koji su i za ratne zločine osuđenog Darija Kordića proglašavali moralnom veličinom nakon što je iz zatvora sletio na Pleso.
Iako Glavaša nije osudio omrznuti Haški već hrvatski sud. Iako je od presude pobjegao u susjednu državu. Iako krv s njegovih ruku, (ili, bolje rečeno, selotejp i akumulatorsku kiselinu iz garaže te metak u glavu prije plutanja po Dravi) nije oprana presudom »Nije kriv!«. Već procedurom, »nesmotrenom greškom«. Otprilike onako kako su se izvukle ubojice Aleksandre Zec i njezinih roditelja iako su priznali zločin.
To je to. Banalan, ali efikasan način kako se od zločinca postaje herojem. Ono što je Hannah Arendt promatrala kao banalnost zla, u nas se pretvorilo u zlo banalnosti.
Dovoljno za veličanje glavaša zločina.