U Tavankutu, nikome na putu

Zimi, kad se nebesko sivilo spusti nad bačvanska sela što leže razasuta po vojvođanskim ravnicama, mir i melankolija učas se osjete. Nema onoga u tom dijelu Bačke tko barem jednom nije maštao o vlastitom salašu: izoliranom imanju na kojem ga, umjesto buke automobila, jutrom budi kukurikanje pijetla.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Tavankutu, selu petnaestak kilometara od Subotice s gotovo pet tisuća stanovnika, živi i jedan Irac te četvero Eskima: ipak, prevladavaju Hrvati i nešto manje onih koji se određuju kao Bunjevci, čime čine najbrojniju hrvatsku nacionalnu manjinu u tom dijelu Srbije. Hrvatska manjina, koje je u susjednoj državi ukupno 0,81, a u njezinoj pokrajini 2,4 posto, ponovno je postala interesantna javnosti, pogotovo u Srbiji, nakon što je novoizabrana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović brzopotezno izjavila da će se boriti za prava manjina u Hrvatskoj, ali da ništa manje neće tražiti za Hrvate u Srbiji i Vojvodini, odvojivši time pokrajinu od države.

– Predsjednicu sam vidio na predizbornom skupu u Subotici. Dosad nas puno spominje, ali nadam se da ćemo ubuduće divaniti o stvarnim problemima ovdašnje hrvatske zajednice – govori Tomislav Vojnić Mijatov, poljoprivrednik i otac sedmero djece, dok nam otvara vrata svoje kuće.

Predsjednica nas dosad puno spominje, ali nadam se da ćemo ubuduće divaniti o stvarnim problemima ovdašnje hrvatske zajednice. Mislim da nije mislila baš tako kako je rekla, iako treba biti precizan u takvim stvarima, narod se brzo zakači. Ni nama ne bi bilo drago da nas se zove Srbima – kaže Tomislav Vojnić Mijatov

Naš sugovornik kao najvažnije probleme zajednice ističe školstvo, jer već godinama nisu tiskani udžbenici za učenike koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, a tu je i problem za to licenciranih učitelja.

– Udžbenici se kopiraju, svakojako prevode, a kad nam ih i pošalju iz Hrvatske, stignu kasno, tek u drugom polugodištu ili potkraj školske godine – kaže Tomislav.

Donekle slično problemima s kojima se susreću Srbi koji se vraćaju u Hrvatsku, i vojvođanski Hrvati muku muče sa zapošljavanjem u državnim službama. Žale se i na lošu ili manjkavu infrastrukturu: u Tavankutu nema ni kanalizacije ni vodovoda (voda se crpi iz bunara), a svega 15 posto cesta i putova prekriveno je asfaltom. Doista, nije teško uočiti da su nakon svake jače kiše mnogobrojne lokve i bare nastale u rahloj crnici prekrivene muljevitim slojem…

– Pišemo lokalnoj i pokrajinskoj vlasti, no uzalud. Gradonačelnik Subotice (Jenő Maglai iz Saveza vojvođanskih Mađara, op.a.) novac radije usmjerava u manja sela u kojima žive Mađari. Tako je ove godine za nastavak radova na našem Domu kulture predviđeno devet milijuna dinara, a za adaptaciju pozorišta u duplo manjem mađarskom selu više od 20 – kaže naš domaćin.

Obilazimo malo poljoprivredno gospodarstvo Vojnićevih: nekoliko desetaka prasaca, kokoši, dvije krave i tele… dovoljno za vlastite potrebe, a nešto se pokatkad i proda. Pitamo Tomislava kako je doživio još jedan, namjerni ili nenamjerni, lapsus buduće hrvatske predsjednice.

– Mislim da nije mislila baš tako kako je rekla, iako treba biti precizan u takvim stvarima, narod se brzo zakači. Ni nama ne bi bilo drago da nas se zove Srbima. Iako jesam Srbijanac, živim ovdje, po nacionalnosti sam Hrvat – kaže Tomislav.

Ratne devedesete naš bi sugovornik najradije zaboravio: netko je u toj velikoj i mnogima miloj zemlji među ljude bacio klicu mržnje, a posljedice se još osjećaju.

– Svima je ovdje bilo mučno gledati izbjegličke kolone iz Hrvatske, koje su stigle i u naš kraj. Iskreno smo se bojali da se i nama takvo što ne dogodi. U Srijemu je tadašnja vlast protjerivala ljude, a svi znamo kako su se prema nesrbima odnosile različite paravojne formacije – priča.

Nešto kasnije, u društvu Tomislavove supruge, evociraju se njihove uspomene na Hrvatsku: odlazili su kao vjernici u Mariju Bistricu i Međugorje te na Sinjsku alku. Kažu da dosta mladih odlazi u Hrvatsku studirati, a malo tko se vrati, što predstavlja demografski problem. Hrvata je sve manje i stoga što u inozemstvo odlaze trbuhom za kruhom – ovdje bi cijeli dan morali raditi za svega 120 dinara po satu (7,6 kuna). I statistički broj Hrvata u Srbiji konstantno pada: 1991. bilo ih je 78 tisuća, danas svega 47 tisuća.

Nekoliko ulica dalje od imanja Vojnićevih, etno-salaš Balažević, u sklopu Hrvatskoga prosvjetnog društva ‘Matija Gubec’. Za održavanje i prijem gostiju zadužen je Ivica Dulić koji prvo, kao pravi domaćin, vadi rakiju, pa tek potom započinje priču.

– Kad su onomad Ivo Josipović i Boris Tadić došli na proslavu Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, hrvatski su mediji od svega izvijestili da se Josipović spotaknuo na stepenicama. A kad izaslanstvo Srbije ode u Hrvatsku, odmah se povede rasprava o položaju hrvatskih Srba. To je, naravno, u redu, ali nije u redu da smo mi nevidljivi u svim medijima i u svakoj javnosti, to me jako nervira – izravan je Dulić.

I Dulić je, poput mnogih drugih, nezadovoljan radom hrvatskog konzula u Subotici, koji im, kaže, nije ni od kakve pomoći. Sudeći po trenutačnoj živosti u Donjem Tavankutu, ima barem neke istine u njegovim riječima: tek poneko prođe ulicom na biciklu, tek pokoji gost u kafićima, među kojima se nazivom ističe ‘Jugoslavija’ – više je to dobar marketinški trik nego istinska nostalgija, kažu nam naši sugovornici.

Dok putujemo prema Subotici, iza sebe ostavljamo krovove seoskih kuća što se pravilno nižu i redaju, jedan drugome do uha. Uokolo voćnjaci, stabla jabuka, šljiva i bresaka; bilo bi dobro, rekli su nam u selu, da netko uloži u kakav pogon za preradu voća i proizvodnju sokova, barem bi se ljudi zaposlili…

Subotičke su ulice uglavnom zadržale nazive iz 1990-ih, kaže nam Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Subotice. Mnoge nose imena po hrvatskim povijesnim ličnostima, poput Strossmayera i Petra Preradovića. Većinsko stanovništvo u Subotici čine Mađari, kojih je oko 40 posto, Srbi su zastupljeni s nešto više od 30 posto, a Hrvata i Bunjevaca je podjednako, svakih po desetak posto. U cijeloj subotičkoj općini Hrvata je nešto više, oko 16 posto. Ovdašnji ljudi često odlaze preko granice, u obližnju Mađarsku, i ondje kupuju uz povrat PDV-a, koji u toj članici EU-a iznosi čak 27 posto, a kupljenu robu potom preprodaju na subotičkoj pijaci. Međunacionalnih trvenja nema, sve je pritisnula ista ekonomska kriza. Pitamo Bačića je li istina da su Hrvati zadovoljni svojim položajem u Srbiji, kako je to prije godinu dana, nakon što se u Beogradu sastao s predsjednikom Tomislavom Nikolićem, prenio jedan hrvatski dnevni list.

– Takvo je priopćenje iz Ureda predsjednika dostavio Tanjug, potom su ga prenijeli i hrvatski mediji, a naše izaslanstvo nitko ništa nije pitao. Pitali smo predsjednika Nikolića može li nam pomoći oko tiskanja udžbenika na hrvatskom jeziku: ne može, ministar je zavrnuo sve slavine, rekao je. Na kraju smo sami štampali udžbenike, svojim novcem. Srbija 2016. priprema novi zakon o udžbenicima, po kojem će štampanje biti obaveza nakladnika, a ne države. A koji će to nakladnik tiskati pet puta skuplji udžbenik, koji nikome neće moći prodati? – pita Bačić i dodaje da su Nikolića pitali i bi li država mogla pomoći da se uredi prostor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, no i na to su dobili negativan odgovor.

Politički, navodi Bačić, Hrvati su kao manjina isključeni iz procesa donošenja odluka na republičkoj razini, za razliku od srpske zajednice u Hrvatskoj. Iako bi, prema bilateralnom sporazumu o zaštiti manjina donesenom 2004. i ratificiranom 2005. od obiju država, trebali imati svoga skupštinskog predstavnika, država im je poručila da se potpisa ne mora pridržavati.

Izgubio sam kuću i biznis, pa gledam da u budućnosti zapalim što dalje odavde. Sve to nema veze s time jesam li Hrvat ili nešto drugo. Tu ne može pomoći ni Kolinda ni itko drugi. Virujem da ni u Hrvatskoj ne bi bilo drugačije – smatra Aleksandar Saša Vuković

– Očekujemo drugačije prakse od nove predsjednice, a vrijeme će pokazati kakve će biti. Jer, unatoč tome što u domeni ljudskih prava ima pomaka, poput škole na hrvatskom jeziku ili časopisa ‘Hrvatska riječ’, političari nas ne posjećuju i ne prate. A hrvatska politika i mediji toliko su neupućeni u Hrvate u Vojvodini da im se može poturiti bilo što – kaže Bačić.

Aleksandar Saša Vuković (40) otac je petero djece i sa suprugom Sandrom doselio se u Suboticu prije dvije godine iz obližnjega sela Male Bosne, nastanjenoga uglavnom Hrvatima.

– Izgubio sam kuću i biznis, pa gledam da u budućnosti zapalim što dalje odavde. Sve to nema veze s time jesam li Hrvat ili nešto drugo. Tu ne može pomoći ni Kolinda ni itko drugi. Virujem da ni u Hrvatskoj ne bi bilo drugačije – iskren je Saša, kod kojeg se uočava jaka ikavica, govor karakterističan za Hrvate sa sjevera Bačke.

Uslijed teške ekonomske krize, taj je mehaničar i vozač turističkog autobusa radi vraćanja kredita morao prodati kuću, pa je s cijelom obitelji završio u podstanarstvu. Sada opet radi kod privatnika, vozi kamion, a obavlja i fizičke poslove na crno. To što je Hrvat ne stvara mu nikakve neprilike; posljednja koju pamti dogodila mu se još 1993., za služenja vojnog roka u Pančevu.

– Jednom sam vozio nekog kapetana i taj me pitao šta sam. Odćutao sam pitanje, bojao sam se, priznajem. ‘Je li, bre, vojniče, razumeš li me?’ nastavlja on. A ja onda, imao sam tada 19 godina, pitam njega: ‘Gospodine kapetane, da li je bitno šta sam ili kakav sam ja?’ Pa mu kažem odakle sam. ‘Ti si od onih koji kažu daj mi mlika’, uzvratio je on i tu je završila sva moja neugoda kao Hrvata. Ali istraživanja ipak kažu je ovdašnja javnost, nakon Albanaca, najmanje sklona Hrvatima – govori nam Saša.

– Ne znam jeste li čuli za taj fenomen da je netko samo Bunjevac, a netko i Bunjevac i Hrvat. Ja sam i jedno i drugo. Djeca idu u hrvatsku školu u Subotici: uči se hrvatsko pismo, ali i ćirilica. Nama to nije problem. Nažalost, nestala je ta velika Jugoslavija, ovo je Srbija i mi smo priznati kao manjina, pa je prirodno da upišemo djecu na nastavu na materinskom jeziku i pismu – dodaje Saša.

Za kraj, Vuković nam otkriva da ga je životna muka natjerala na različite ideje, pa se počeo baviti inovatorstvom: na Međunarodnom sajmu inovacija predstavio je uređaj za uštedu pitke vode i električne energije u domaćinstvu. No da bi ga patentirao, samo bi za taksu morao izdvojiti 4.800 eura. Tko zna, možda mu pomogne buduća hrvatska predsjednica: kako kaže Sašina supruga Sandra, dosad je toliko divanila, da se čovjek može samo nadati…

Žigmanov: Kad je Srbima u Hrvatskoj dobro, i nama je lakše

Prvo treba pokrenuti politike financiranja, jer treba znati, a mi nemamo te podatke, koliko se iz proračuna Republike Hrvatske izdvaja za potrebe hrvatske zajednice u Srbiji. Drugo, važno je uključenje našega političkog predstavnika u proces donošenja odluka u republičkoj vlasti. Dok u Hrvatskoj, unatoč opstrukciji, postoje kontinuirane akcije vlasti da se dvojezične ploče postave u Vukovaru, one se nisu ni pokušale postaviti u Sotu, Batrovcima, Bačkom Monoštoru i Bačkom Bregu, gdje je hrvatski jezik u službenoj upotrebi – navodi neke probleme hrvatske manjine Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Podsjeća da u Srbiji ne postoji politika suočavanja sa zločinima počinjenima nad domaćim stanovništvom, odnosno ovdašnjim Hrvatima, te da u tom smislu nema nijedne presude.

– Bilo je etnički motiviranog nasilja nad Hrvatima, 25 ljudi je ubijeno u Srijemu, u Kukujevcima, Hrtkovcima, Sotu, Nikincima i drugim mjestima u kojima su činili apsolutnu ili relativnu većinu, dvije katoličke crkve su srušene, u Subotici su bačene bombe na Franjevačku crkvu. I nitko nikada nije otkriven i procesuiran – kaže Žigmanov.

Slaže se s time da je dodatna briga za manjine potrebna s obje strane granice, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Jer kad je u Srbima u Hrvatskoj dobro, kaže, i Hrvati ovdje osjećaju manji teret straha i nesigurnosti.

– U suprotnom, negativne prakse ili napetosti prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj reflektiraju se i na nas, pa i antihrvatskih sadržaja u javnom mnijenju bude više – zaključuje Žigmanov.