Posljednjih tjedana iz SDP-a dolaze sve jasniji signali da je stigao trenutak za obračun s nogometnom vrhuškom, odnosno klikom koja je više-manje uspješno uspjela okupirati kompletan nacionalni nogomet i podjarmiti ga svojim menadžersko-statusnim interesima
Stupanj odobravanja poteza Vlade, koji se obično smatra dosta opipljivim mjerilom pulsa naroda, u samo mjesec dana poskočio je za nešto više od osam posto. Naravno da se ne radi o kvantnom skoku, niti je najnovijih 27 posto rezultat za pohvaliti se – jer su postoci tek pokazali da nisu klinički mrtvi – ali valjda je dovoljno da Zoran Milanović shvati kako u jednom trenutku mandata ipak treba stisnuti gas. Odnosno, da mu pobjedu na izborima sasvim sigurno neće donijeti ni stranački beskičmenjaci, ni društvo iz Peperminta, a bogme ni banke.
Ako on tu pobjedu zbilja želi.
I svašta se posljednjih tjedana nadrobilo o premijerovom naglom buđenju iz zimskog sna i iznenadnom socijalnom otriježnjenju, demonstriranom najprije stidljivom poreznom reformom u korist građana, potom masovnim otpisom dugova i na koncu najavom spektakularnog obračuna s bankarima i lihvarima, kojeg svejedno tek treba dočekati. Cijele studije mogle bi se ispisati o buđenju socijaldemokracije ili rastu lijevog populizma, ovisno o kutu gledanja, a ispred nas je cijela cjelcata izborna godina. U kojoj bismo, jel’te, čak mogli biti zahvalni na prethodne tri godine izgubljene u vrludanju, odnosno – kako se to političkom terminologijom verbalizira – u snimanju stanja i stvaranju temelja za rast i reforme.
Jer, eto, moglo bi se pokazati da se ipak može drugačije. Možda nekome treba tek dobra noga u stražnjicu, odnosno par uzastopnih izgubljenih izbora.
A pravi predizborni bingo i pravi proplamsaj odlučnosti ili nalet populizma – opet, ovisno o kutu gledanja – još je u Milanovićevom rukavu. Odaziva se na ime Zdravko Mamić.
Posljednjih tjedana, naime, iz SDP-a dolaze sve jasniji signali da je stigao trenutak za obračun s nogometnom vrhuškom, odnosno klikom koja je više-manje uspješno uspjela okupirati kompletan nacionalni nogomet i podjarmiti ga svojim vrlo konkretnim menadžersko-statusnim interesima. To je, naravno, tek površina: i u samoj Vladi vrlo su svjesni da je Mamićev sportski lišaj u plodonosnoj simbiozi s političkom – preciznije HDZ-ovskom i Bandićevom – mahovinom, pa se u potrazi za adutima pred biračima i čišćenju neuralgičnih točaka pred kampanju netko konačno sjetio i obećanja za onih tridesetak tisuća bijesnih prosvjednika na Rivi u prosincu.
Preciznije, stvar je pala na pamet Arsenu Bauku. Dijelom jer je čovjek pedantan sam po sebi, pa ima pamćenje nešto kvalitetnije od onoga zlatne ribice, a dijelom jer je svjestan da se kao vjerojatni nositelj SDP-ove liste neće moći pojaviti s južne strane Svetog Roka bez odgovora na pitanja o famoznoj močvari. Puno, previše vremena je prošlo od prvih obećanja, a bara se u međuvremenu dobro nakrcala.
Jednako kao, kažu upućeni, i blagajna SDP-ovih oponenata, koji su nekako preživjeli bijes s juga i u nekoliko prosvjednih dana sakrili se u rupice, da bi poslije tek stidljivo ponavljali floskulu o nemiješanju politike u sport. Čak i na vrhuncu predsjedničke kampanje, kada se Kolindi Grabar Kitarović tek jednom otela izjava da se ‘probleme u nogometu moglo riješiti, samo da se htjelo’.
I zbilja, je li se htjelo?
Možda i jest, ali akcije su stale na incidentnim proplamsajima lažne odlučnosti i tihom toleriranju kaosa u sferi koja možda nije od primarnog političkog interesa u regularnim okolnostima – ali jest kada probukte nekontrolirane i spontane, pa čak i iracionalne emocije. Svašta se tu zna dogoditi, a pogotovo u nepredvidivoj Dalmaciji…
Elem, Bauk je smislio plan i ima ga na papiru: treba tek u Saboru progurati par sitnih promjena Zakona o sportu da bi se jednim udarcem riješilo Mamića, reorganiziralo Hrvatski nogometni savez i prekinulo sumnjive tokove novca iz nogometa u pravcu politike i kriminalne družine koja se već stopila sa sportom. Sve je papirnato spremno i – budući da ministra sporta Vedrana Mornara sam sport u suštini nimalo ne zanima – čeka se samo Milanovićev amen. Postoji, naravno, mogućnost da se u Saboru inicijativa progura zaobilaznim putem, s tridesetak i nešto potpisa zastupnika koji bi je metnuli na itinerar, ali u tom razvoju događaja premijeru bi se oduzela početna prednost u borbi koju u svakom slučaju dobiva.
Odnosno, u kojoj Tomislav Karamarko ovako ili onako gubi. Ili će otvorenim zauzimanjem za Zdravka Mamića cementirati imidž zaštitnika balun-hobotnice, ili će izgubiti potencijalnog velikog sponzora. I to u presudnim predizbornim vremenima, kada ga čeka još i neugodna pravomoćna presuda za Fimi Mediu i gubitak tridesetak milijuna kuna iz stranačke blagajne.
Pomoć možda neočekivano stigne od Marijana Hanžekovića, Mamićevog odvjetnika i autora njegovih višegodišnjih pravnih slaloma kroz ubogi hrvatski pravosudno-birokratski aparat; čovjek je nedavno preuzeo najveći novinski koncern u državi, pa ima priliku u komplotu s pritajenim Bandićem medijski opstruirati planiranu akciju.
A opet, kako smo naglasili na početku, naš premijer se iza Nove godine probudio u nekoj novoj Hrvatskoj, s realnim problemima i sasvim konkretnim očekivanjima. I zna da mu čak ni Hanžeković neće dobiti izbore.
Možda mu treba samo još jedan poticaj u stražnjicu, samo što će – kad ga dobije u obliku novih prosvjeda ili uličnih akcija – vjerojatno već biti kasno.
Je li shvatio, vidjet ćemo u Saboru u idućih mjesec – dva…