Na naslovnoj fotografiji dnevne novine vidi se čovjek s fantomkom preko lica, u crnom odjelu, kako s čekićem u ruci radi nešto na nekoj kamenoj gromadi u gluho doba noći. Prvi je dojam nametnuo pitanje je li taj zamaskirani lik neka maškara s obzirom da je vrijeme karnevala? A opet, u Splitu više nema službenog karnevala, premda onaj neformalni traje cijelu godinu, predvođen socijaldemokratskim gradonačelnikom, kojega bi, u neka stara vremena, Splićani bez sumnje proglasili za grešnog kralja karnevala, i odredili mu ceremonijalnu smrt paljenjem na nekom gradskom trgu. Uglavnom, ako nije lik iz karnevalske povorke, tko je onda? Ubrzo postalo je jasno da je to vješto zamaskirano biće zapravo pravna država Hrvatska koja usred noći, skrivečke, uklanja slova fašističkog pozdrava „Za dom spremni“ sa spomenika nekoj paraskupini hrvatske vojske, podignutom u jednoj ulici koju je davno s puno mašte zamislio ljubljanski urbanista Vladimir Mušić.
Ta ulica i taj modernistički kvart pretvoreni su, međutim, devedesetih u mjesto krvavih obračuna, masovnih izbacivanja iz stanova srpskih građana, da bi na koncu postala toponimom destrukcije, na čijem se trgu koči spomenik jedinici koja nosi ime jednog fašističkog zločinca. Nedavno ga je svečano otvorio upravo splitski gradonačelnik, iskazavši otvoreno svu bijedu vladajuće socijaldemokracije, da bi onda usred noći bojažljiva država, predvođena maskiranim vodom interventne policije, otukla samo slova spornog pozdrava, e da bi vuk bio sit, a sve koze na broju. To jest, spomenik fašizmu može, ali pripadajući mu fašistički pozdrav ne može.
I dobili smo tako još jedan povijesni falsifikat, novu repliku lažne države čija trenutačna vlast stalno pokušava pomiriti nepomirljivo, gram antifašizma na dva grama fašizma…, a što se sve fantastično umijesilo u kvarno moralno tijesto splitskog gradonačelnika. Koji je sa svojom socijaldemokratskom partijom direktni pokrovitelj perverzije jednog spomenika, kao metafore ukupnog društvenog stanja, perverzije započete već izborom lokacije, gdje su najčešće pripadnici baš te „časne“ jedinice, prijetnjama i oružjem, zauzimali vojne i srpske stanove, a žene i djecu izbacivali na ulicu. Perverzije, nastavljene otvaranjem spomenika upravo na Dan borbe protiv fašizma, a završene s onih uklesanih 12 slova fašističkog pozdrava, kukavički skinutih pod okriljem noći.
I dok se onaj interventni vod policije tek malo smirio od svoga „hrabrog“ pohoda na jedan mrtvi kameni blok, pravna je država već mogla uživati u povratku iz zatvora najdražega ratnog zločinca Branimira Glavaša, nakon što mu je Ustavni sud poništio presudu za teški ratni zločin. Na derneku za „heroja“, sve više nalik sablasnom, zlom Jokeru, klaunu iz Batmana, okupila se gomila takozvanih branitelja, onih koji već mjesecima ne izlaze iz velikog, zagađenog, šatora u središtu Zagreba, gdje kao nešto protestiraju, i vjeruju, poput vesele družine iz Kusturičina filma Underground, da rat još nije završio, pa iz podzemlja tek povremeno izmile, presretnu nekog izbezumljenog prolaznika i spopadnu jadnika pričama o važnosti „rata“ protiv nepostojećih Jugoslavena i komunista. A onda kriče i zlodjelom nenarodne, četničke vlasti proglašavaju eventualni pokušaj države da konačno okonča taj višemjesečni, nelegalni ulični cirkus.
Hrvatska je uglavnom pozornica stalnih karnevalskih svečanosti desničarskih klaunova, s neugodnim zadahom trule prošlosti, retardirana zajednica u kojoj se slavi povratak notornog ratnog zločinca i prijeti smrću onima malobrojnima koji se još protive pretvaranju države u neonacističku kloaku. Tako krajnje kontaminirana ideološkom mržnjom, Hrvatska posve pobija tezu kako se opasnog nacionalizma uspješno oslobađaju baš etnički čiste zajednice, jer Srba, naime, već odavno gotovo nema. Ali ima, eto, još gorih, „domaćih izdajnika“. I tko bi onda trebao zaustaviti pomahnitalu hrvatsku desnicu, ako ne vladajuća ljevica? Treba li vlast doista prepustiti onima koji su iz bunkera opozicije stvorili svoje ulične falange i militarizirane skupine koje opasno prijete ratnim stanjem, pa da oni demokratiziraju zemlju i zauzdaju vlastiti fašistički proizvod?
To smo iskustvo već imali s bivšim premijerom Sanaderom koji je po dolasku na vlast doista porušio neke fašističke spomenike i primirio vlastitu militantnu desnicu. Ali bilo je to vrijeme kada je Hrvatska još drhtala pod pritiscima Evropske Unije, a vlast glumila dobrog učenika. Danas, međutim, kada je ona članica Unije, a isti su fašizmi posve prihvatljivi unutar tolikih evropskih država, šef ovdašnje nacionalističke stranke, s velikim izgledima osvajanja vlasti na parlamentarnim izborima, više nema obavezu, a niti to želi, dokazivati Evropi kako je Hrvatskoj svaki fašizam stran ili odbojan. Ljevica, pak, koja je tu obavezu svakako imala, desetljećima se već ponaša kao nevina u ludnici, sudjeluje u razgradnji antifašističkih vrijednosti, i noću se, poput šišmiša ili lopova u vlastitoj kući, prikrada, da bi uklonila neki uklesani fašistički stih. Pa tako kukavički maskirana zapravo potpiruje veliki karneval straha i destrukcije.