Sinoć se zagledam u park pod snijegom. Breze bremenite, gotovo da pucaju od težine. Između grana probija se mliječni trak ulične rasvjete.Neki mulci se vraćaju sa sanjkanja. Idiličan prizor kao sa čestitki. Bajkovito. Vani minus dvanaest, ja u toplom i uživam. E sad, sve je to lijepo dok imaš struje i grijanje. Da je obratno, pisao bih ono Mujino pismo iz Kanade. Ako će o ovoj idili čitati kojim slučajem moji Rabljani, poslat će me u krasan Honduras. Tamo već danima brije orkanska bura i svako malo nestane struje.
Javila mi se kuma. Oni zameteni kod Karlovca. Snijega preko 80 centimetara. U Gospiću ga odvozili u kamionima. Čitam da je Moskva imala najtopliju veljaču u posljednjih 100 godina mjerenja. Možda da im počnemo izvoziti čisti lički domaći snijeg bez aditiva i GMO free. Fakat, kad pogledaš medije, uvijek od tog snijega naprave senzaciju. Vakula je već danima najavljivao snježni horor kao da najavljuje neki holivudski spektakl. Svake godine se iščuđavamo hladnoći i snijegu u veljači, a to dvoje gotovo da nam u isto vrijeme pravi kijamet po vilajetu. Zaboravili smo onu studen od lani i popucale grane po Gorskom kotaru.
Valjda nas je dojmio izlazak iz recesije i milozvučni napjevi s Markova trga. Eto, dok pišem kolumnu, u Zagrebu pada snijeg ko lud. Sad će novinari odmah s ”kruškom” na teren intervjuirati nadležne predstavnike zimskih službi. Pravimo senzaciju tamo gdje je i nema. Sjetim se vijesti iz Japana gdje su prekinuli promet zbog deset centimetara snijega. Kaos u Škotskoj s pet centimetara snijega koštao je položaja njihova ministra prometa. U nas mo’š vrijeđat seksistički, mo’š se vozat po svijetu, no otić’ ne’š s položaja. Pa ni sad kad nam je Lika ostala bez struje, zametena u 19. stoljeće, kad su se skršili stupovi dalekovoda, kad je podvelebitski kraj bez struje, ma nitko nikog ne dira. Samo čekam kad će se, iz solidarnosti s pogođenim krajevima, Grčić, Varga i ostatak Vlade spustiti sanjkama niz Cmrok u znak podrške Ličanima i Primorcima koji već danima ne mogu na internet.
Stjerao nas snijeg u pretprošlo stoljeće, a mi nikako da naučimo lekcije. Lani se skupljalo za agregate, naftu i ina pomagala. U Zagrebu ima soli kao da smo na Aljaski, no 30 kilometara dalje sve je kao da se još nije ni car Franjo rodio. I onda, dok zamišljam kako Ličani peku pole sa špekom, dok vatra pucketa u peći i pas se lijeno rasteže pod stolom, pravo stanje je daleko gore i šteta je takva da će nas opet dobrano baciti unazad. ”Sreća” u nesreći je da je Lika industrijski nerazvijen kraj. Nestanak struje možda će smanjiti gledanost TV kanala. Nego, Ličani koji imaju mobilne veze, zasuli su fotografijama fejs s prizorima dubokog snijega, ogromnih ledenih sigi, putova u zapusima snijega, i vesele se prvoj zraci Sunca ko mala djeca.
I u toj svojoj nesreći, nepogodi, strahoti vide ljepotu. Vidim ju i s prozora svoje tople sobe. Na Krčkom mostu zabilježen rekordan udar bure od 224km/h. U Americi bi to već najavili kao oluju nad olujama. U nas Senjane to natjera da stave kapu na glavu jer bi mogli nazepsti dok idu u spizu. Svatko drukčije gleda na to vrijeme što nas pogađa. Nekome je deset centimetara puno, a netko na 80 pravi snjegoviće.
Bilo kako bilo, o vremenu najviše govore Englezi i hrvatski mediji. Političarima dobrodošao odmak od stvarnosti i svakodnevnih gluposti koje čine. Taman kad snijeg okopni inaugurirat ćemo predsjednicu, zaboraviti Vargu šovinistu i Vladina obećanja. Onda će krenut kiše, poplave, vrućine. Nove senzacionalističke teme za skretanje pozornosti. U nas nikako da dođe vrijeme za stvarnost. Imamo bajkovite prizore u večernjem terminu i nimalo bajkovit život kad nam svane.
Zima je uvijek imala istu ćud, navadu i posljedice. Nikako da to naučimo ili je bolje ovako, da se ima o čemu pisati kad počne padati rejting onima kojima osmijeh nikako da se smrzne.
Minus u zraku, minus u riznici, minus na računu i vjetar što puše kroz džepove. Stisnula nas je ova zima, godinama, i nikako da stane!