Hrvoje Krstičević: Napokon smo prepoznati

koji praktički jedini u regionu izvještava o dokumentarcima, ali i o festivalima na kojima se prikazuju, kao što je to Zagrebdox, koji će se održati krajem februara. Tim povodom smo razgovarali s Hrvojem Krstičevićem, glavnim urednikom tog portala.

Koliko dugo postoji ‘Dokumentarni.net‘ i zašto ste se odlučili pokrenuti portal koji izvještava o dokumentarnim filmovima?

S radom smo krenuli u studenom 2013. godine, i to baš iz čistog entuzijazma. Oduvijek sam volio dokumentarne filmove, a kako u domaćem medijskom prostoru oni nisu bili zastupljeni na pravi način, odlučio sam sa svoje strane poduzeti nešto da se takva situacija ispravi. Koliko je meni poznato, trenutno smo jedini portal s isključivo dokumentarnom tematikom na prostoru bivše Jugoslavije.

Drago nam je čuti pohvale za naš rad, ali gola je istina da se svi muče u nezavidnoj gospodarskoj situaciji koja je pogodila Hrvatsku, pa tako i portal ‘Dokumentarni.net’. Planovi za daljnji razvoj postoje, ali kao glavni urednik ne želim potencijalnim suradnicima obećavati budućnost na stranici ukoliko ni ja ne znam hoćemo li dočekati kraj mjeseca, kamoli godine. Pokrivamo se s onim što imamo i od toga nećemo odstupati.

Iako dokumentarni film nema glamura, ljubavnih i inih afera glumaca i režisera, jesu li se u posljednjih nekoliko godina isprofilirali fanovi dokumentaraca? Kakav je profil prosječnog posjetioca vašeg portala i gledaoca dokumentarnih filmova?

Slično pitanje postavio sam direktoru ZagrebDoxa, Nenadu Puhovskom. On mi je odgovorio kako na Dox dolazi široki generacijski spektar gledatelja, od studenata do penzionera. Teško je dati koncizan odgovor jer imate situaciju da na festivalskim projekcijama morate sjediti na stepenicama, a isti vam film u kinu pogleda dvjesto ljudi. Govorim i o igranim i o dokumentarnim naslovima. Rekao bih da dokumentarce – autorske dokumentarce – gledaju ljudi koji propitkuju svijet oko sebe i žele ga mijenjati nabolje. Gledaju ga ljudi kojima film nije obična zabava prije izlaska u klub. Ljudi s poprilično razvijenom emocionalnom inteligencijom, vjerojatno i s nešto višom formalnom naobrazbom…

Kako zapravo kotiraju hrvatski dokumentarci, odnosno dokumentarci zemalja regiona?

Hrvatski dokumentarci sve bolje prolaze u inozemstvu, a pogotovo je uspješna bila prošla godina. ‘Goli’ Tihe K. Gudac su osvojili Sarajevo; ‘Autofocus’ Borisa Poljaka pokupio je nagrade u Karlovim Varima i Visions du Reelu; ‘Mitch – dnevnik jednog šizofreničara’ je slavio na FID Marseilleu, itd. Dakle, govorimo o uglednim festivalima na svjetskoj razini. Spomenuo bih i Slijepčevićev dokumentarac ‘Gangster te voli’ koji je u domaćim kinima sakupio gotovo 10 tisuća gledatelja, što je za jedan nefikcijski naslov izvanredna brojka.

Što se regije tiče, i tu je bilo zanimljivih filmova u posljednje vrijeme. Prvi na pamet padaju srpski ‘Živan pravi pank festival’ Ognjena Glavonića i ‘Pogrebnik’ Dragana Nikolića. Tu je izvrsni slovenski ‘Putnik Karpo’ Matjaža Ivanišina, pa bosansko-britanski ‘U potrazi za porodicom’ Oggija Tomića… Ima se što za vidjeti od dokumentaraca na ovim prostorima.

Kolika je čitanost portala, ima li posjetilaca i iz drugih zemalja? S tim u vezi, da li ste zadovoljni društvenom podrškom portalu?

Čitanost je zadovoljavajuća i u stalnom porastu. S te strane nemamo zamjerki. Nakon Hrvatske, najviše redovnih posjeta dolazi nam iz susjednih zemalja: Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine.

Osim toga, HAVC je nakon godine dana prepoznao rad portala ‘Dokumentarni.net’ i dodijelio nam sredstva. Ne moram vam govoriti koliko ta činjenica znači za rušenje psihološke barijere s kojom se svaki novi projekt susreće. Za jedan mali sajt poput našeg to je velika stvar i, nadam se, početak jedne lijepe i uspješne priče.

Koliko su Dani hrvatskog filma dobra platforma za upoznavanje dokumentaraca s gledaocima?

Svaki domaći festival je dobra platforma za upoznavanje s dokumentarcima. Hrvatska uistinu vrvi kvalitetnim filmskim festivalima. Dani hrvatskog filma, ZagrebDox, Liburnia film festival, Human rights film festival, Zagreb film festival itd., svi imaju ulogu u širenju dokumentarne svijesti kod domaće publike. Želite li gledati isključivo domaće dokumentarce – imate rezerviran godišnji termin. Želite li artističkije – također. Miks od svega po malo? Nema problema.

Što se po vašem mišljenju desilo u svijetu dokumentaraca u zadnjih godinu dana?

Na svjetskoj su razini, prije svega, na tržište ušli giganti poput Netflixa, HBO-a, CNN-a, uskoro vjerojatno i Amazona, koji su paralelno s vlastitom produkcijom počeli kupiti vrhnje s festivalske ponude. Recimo, jedna ‘Virunga’ je svoju premijeru najprije doživjela na Netflixu, a tek onda u kinima. To je samo početak online eksplozije koja će, nadam se, donijeti dobra kako dokumentaristima, tako i njihovim producentima.

Koliko su festivali kao Zagrebdox, volja HRT-a za prikazivanjem dokumentaraca i postojanje nezavisnih kino dvorana omogućili da dokumentarci postanu pristupačniji hrvatskim gledaocima, odnosno da se više zainteresiraju za njih?

Stvari se, srećom, mijenjaju nabolje. Dolaskom HRT-a 3 napokon se otvorio prostor za opsežniji povratak autorskog dokumentarca koji je, ako se ne varam, dobio i jedan od elitnijih termina na drugom programu. Postavlja se, međutim, pitanje partnerstva s HRT-om koji većinom nema koproducentske prste u nastajanju domaćih dokumentarnih filmova. I dalje naši dokumentaristi uglavnom ovise o HAVC-ovim sredstvima, što nije dobro niti za jednu zainteresiranu stranu.

Samo s tom širokom frontom, dakle od stručno biranog festivalskog i televizijskog programa, možemo javnost zainteresirati za autorske dokumentarce. Naravno, to je samo dio jednadžbe. Generalno, kvalitetan dokumentarac nikad nije bio pristupačniji domaćoj publici. Kino Europa, Art-kino Croatia, Dokukino, besplatne tjedne retrospektive na češkom DaFilms.com… Sve su to kvalitetna mjesta za upoznavanje s autorskim dokumentarnim filmom.