Pravilna linija

Polovica čudno raskoljenog hrvatskog društva, a recimo optimistički da su to svi oni koji nikada nisu stajali iza slogana tipa ‘Svi smo mi Ante Gotovina!’, sada viče ‘Svi smo mi Syriza!’ Dobro, više na društvenim mrežama i u medijima u kućnoj radinosti negoli u općoj, a ustvari nasilno dominantnoj javnosti. A hrvatski vladajući mainstream već je predvidljivo spram fenomena Syrize zauzeo negativan stav. Bilo otvoreno, kako to čine starodesničarski VL i novodesničarski JL, bilo prikriveno. Pod firmom profesionalne objektivnosti. Što u nas samo znači pristup kako će nam puki protok vremena, a kraj zdravih ticala uperenih spram dvorova, pokazati je li nešto crno ili bijelo. Čeka se pravilna linija.

A sada se ponovno baš o tome i radi! Stalna preslagivanja na stranačkoj sceni, koja ćemo pratiti cijelu ovu godinu, usprkos ‘stabilnom’ dvostranačju, znak su da su svi identiteti moćno u kamen uklesani ustvari krhki. Za etablirane strukture, a naročito one u represivnim i ideološkim aparatima države, fenomen skretanja dijela stanovništva ulijevo nešto je na što se odgovara: ‘I ja volim pozorište/kazalište, ali ne u svojoj kući!’ Postojeće nazovilijeve stranke, velika i male, civilno društvo, kako je u nas profesionalno strukturirano (a to znači liberalno i desno, uz stidljivi zametak lijevoga), sigurno neće zapasti u ljevičarski afan. Naročito s obzirom na nepostojanje unutrašnje demokracije u tim organizacijama.

A situacija je takva da nakon desetljeća – u boljem slučaju samo jalove, a u gorem i lažne – borbe protiv nacionalizma, sada ponovno treba zauzeti političku liniju. Pa čak i u nas. Ovaj stari komunistički partijski izraz treba vratiti u opticaj, kako u svom članku u ‘Guardianu’ piše grčki ekonomist na radu u Britaniji, a sada i poslanik Syrize Kostas Lapavicas. Jer radi se o tome da svi promatramo novu grčku vladu ne samo kao neiskusnu, već i kao produkt višegodišnjeg pokreta odozdo u grčkom društvu. Tom pokretu, koji je godinama protestirao na ulicama, sudjelovao u 32 generalna štrajka u zemlji itd. i sl., ovi ljudi, iako sada na vlasti ili baš sada, dužni su stalno podnositi račun. Ono što građanske stranke zovu ‘ispunjenjem predizbornih obećanja’, a svako dijete odraslo u kapitalizmu zna da tim obećanjima treba vjerovati koliko i ekonomskoj propagandi bilo koje robe, mi na ljevici zovemo držanjem obećane linije. A tu liniju s obzirom na Syrizu na vlasti Lapavicas sada zove linijom ‘dobroga eura’. Iako je sam do neposredno prije političkog aktiviranja bio zastupnik druge strategije, one o istupu Grčke iz eurozone (Grexit), sada se podredio partijskoj disciplini u kojoj trenutno dominira taktika promjene eurozone iznutra. To ne znači da se evropske institucije, od Trojke (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond), preko frankfurtske i ostalih burza, pa do njemačke vlade, na čelu s kancelarkom Angelom Merkel ne spremaju za barem dva različita rješenja ‘grčkog pitanja’. Po jednom, sada vjerojatnijem, evropski moćnici će dozvoliti cjenkanje i nagovaranje političara, postojećih i budućih, drugih zemalja EU-a, od strane grčke vlade da promijene svoju politiku spram nametnutih mjera štednje i javnih dugova. Što ne znači da u određenom trenutku uz mrkvu nije spremna i batina, sve do ‘radikalnog’ tjeranja Grčke iz evropskog raja. Trenutak istine formalno će se dogoditi u rano ljeto, kada treba biti isplaćena nova tranša kredita Grčkoj, u iznosu od 7,2 milijardi eura. Ali vrlo je vjerojatno da ćemo pravilnost ili nepravilnost ove za sada pravilne linije shvatiti i prije.

Velika je i pedagoška u dobrom smislu vrijednost sadašnje pobjede Syrize i njenog formiranja vlade u Grčkoj što evropski demos (čije je postojanje zapriječeno baš u centrima kapitalske moći) svojim očima gleda gigantomahiju, doduše Davida i Golijata, u nametanju svoje ‘pravilne linije’ svima u Evropi. Tako se vidi da to nije nešto u kamen uklesano i nepromjenljivo. Vidi se da postoje barem dvije strane: grčka i evropska. I da svaka od njih ima barem dvije taktike! To je novo polje stare realne politike. U njemu ćemo promatrati natezanja, cjenkanja i sve ono što politiku danas čini supsumiranom trgovini. Gledat ćemo podređenost politike novcu. A kada kažemo novac ili dug, što je posebna vrsta robno-novčane ovisnosti, govorimo o gotovo svim postvarenim društvenim moćima. Ono otrežnjavajuće na tom taktičkom nivou borbe je sada većini vidljiva situacija da se ispravna linija kali u praksi. A da je praksa zasnovana na seriji antagonizama, koji su ipak rješivi unutar postojećeg okvira. To su antagonizmi spram evropskih institucija, neplatiša poreza u zemlji, banaka u stranom vlasništvu, koje najviše profitiraju od sada vladajućih mjera itd. i sl. U toj borbi grčka vlada i njeni zagovornici proklamiraju otvorenost za sve konstruktivne prijedloge, ma od koga pristizali, te potrebu za otvaranjem što više diskusija na svim nivoima. To je, a ne neka zatvorena i fetišizirana partijska mudrost, bilo koga pa i Syrize, najbolji pelcer protiv legendarnog sektašenja na ljevici. A pod sektašenjem ne mislimo samo na odnose među malim lijevim strankama i od njih jačim nevladinim organizacijama, te još jačim sindikatima. Već na svu onu doktrinarnu skamenjenost u današnjim šancima ‘velikih ideologija’, kakve su primjerice liberalna, socijalistička i komunistička. Sve njih treba još jednom obrnuti s glave na noge, e da bi, u aktivnoj borbi protiv neoliberalnog totalitarizma, prohodale.

No to je više nivo taktike, na kojemu se može puno učiti. U ocjenjivanju strategije i njene ispravnosti stvari stoje složenije i možda manje transparentno. Jedan drugi britanski Grk, koji ne sudjeluje direktno u projektu Syrize (već u onome britanske Socijalističke radničke partije, SWP), Alex Callinicos, ukazao je na po svemu vidljivom teorijski nedomišljen strateški stav Syrize spram države, koja im je sada kao izbornim pobjednicima ‘pala u ruke’. Bez da sada i ovdje skiciramo koncepte (Poulantzasova i Gramscijeva teorija države), radi se o slabostima svakog zauzimanja vlasti od strane radikalne ljevice pomoću parlamentarnih izbora, odozgo, i socijalne mobilizacije, odozdo. Naime, ti nivoi trenutkom zauzimanja vlasti, pa i prije toga, počinju se međusobno suprotstavljati. Već godinu prije pobjede na izborima Syriza je kočila generalne štrajkove, recimo onaj prosvjetnih radnika, jer da energiju treba usmjeriti u osvajanje vlasti, a sve drugo sada je rasipanje. Ovaj antagonizam, ma koliko taktika oko eura i dugova bila uspješnom – a ona će svima izgledati polovičnom – s vremenom će samo rasti.

Bila bi velika strateška mudrost da lijeva vlada dozvoli proteste, pa i one komunističke i anarhističke, protiv sebe. Ona ih, doduše, i ne može posebno efikasno zabraniti. Kao što ne može zabraniti ni desne kontramobilizacije odozdo i odozgo, koje će sigurno rasti. Pitanje je jesu li stratezi Syrize u dovoljnoj mjeri svjesni kako pobjedom na izborima nisu osvojili još uvijek dominantnu moć u zemlji, onu koja proizlazi iz represivnih aparata države. Zato vojsci, policiji, obavještajnim službama i sl., za koje je iluzija da će lijeva vlast njima odmah i značajno ovladati, treba stalno suprotstavljati protumoć na ulici organiziranog mnoštva. A ta dublja strategija – bez koje nema dugoročnijeg opstanka radikalizmu na vlasti – nije u sretnom skladu s plićom taktikom cjenkanja s vladajućim klasama u zemlji i EU-u. E tu je teren za brušenje najteže pravilne linije.