S obzirom da se javnosti želi prodati priča kako su ljudi koji se bore za obranu javnih dobara krivi za gospodarske neuspjehe, valja pogledati koliko “prosperiteta” su donijeli projekti koje “zeleni” nisu uspjeli zaustaviti, a pokušali su. Jer koliko još lešćea, zagrebačkih pročistača voda i skupih elektrana s uvoznom opremom na uvozni ugljen javni proračuni mogu podnijeti? Ne previše.Država u kojoj do dan danas jedva da smo čuli za recikliranje, gdje ljudi i dalje umiru od azbestoze a odštetu nisu dobili, gdje ljudi na odgovornim pozicijama ne vjeruju da čovjek ima veze s klimatskim promjenama ili misle da je dobro “kad nam je toplo”, gdje su neki okolišni problemi kao što su morski otpad ili podvodna buka i dan danas enigma, gdje se u središtima gradova grade podzemne garaže i gdje su bicikli još uvijek za siromahe, gdje institucije mogu izgubiti studije utjecaja na okoliš, gdje ministar zaštite okoliše govori o privođenju zaštićene prirode svrsi, gdje se psi još uvijek drže na lancu, gdje je na mitskoj planini Velebit krajem prošle godine bilo pet stupnjeva toplije od prosjeka a nitko nije primijetio, itd, itd… u takvoj su državi ovoga vikenda u dva hrvatska velika dnevna lista ljudi koji se bore za obranu javnih dobara izdvojeni i proglašeni “problemom”. U Večernjem listu su u petak objavljeni tekstovi pod naslovima Zeleni blokiraju projekte: Zbog borova ne gradi se hotel, zbog šišmiša – hidroelektrana i Hrvatska na udaru kaste zelenih bundžija, a u Slobodnoj Dalmaciji u subotu Između ekologije i uvoza struje: na čekanju ulaganja teška preko tri milijarde eura.
Kad ovakvu složnost nađemo u dva navodno konkurentska lista, teško je ne povjerovati da je riječ o koordiniranoj kampanji. A kako je u oba lista vidljivo mjesto zauzimala priča o termoelektrani na ugljen Ploče, očito je da nisu svi baš odustali od tog projekta koji su građani Ploča masovno odbacili na siječanjskom lokalnom referendumu.
Osim što tekstovi nude pogled na svijet koji pripada mentalnom sklopu 1960. godine – kada nismo znali da su šišmiši jednako bitni kao bilo koji dio ekosustava, kada nismo znali da azbest razara pluća i kada nas vjera u tehnologiju nije još iznevjerila – optuživši građane da su bedasto između ekonomije i ekologije izabrali ekologiju, novinari koji su ovim tekstovima poklonili svoje ime nisu predočili nikakve vjerodostojne ekonomske računice koji bi potvrdili kako je riječ o projektima koji donose novac. Nisu ni mogli, jer za većinu navedenih projekata javnost nikad nije vidjela ekonomsku studiju. Što se pak tiče termoelektrane koja je zauzela broj jedan na listi projekata koje koče pretjerano osjetljivi građani, i jedan i drugi list zaboravljaju spomenuti da nas od energetske neovisnosti putem termoelektrana na ugljen dijeli i činjenica da Hrvatska uopće nema – ugljena. Ugljen bi se u tom scenariju uvozio. To je neovisnost slična onoj kad proglasiš samostalnost, pa prodaš strancima banke, naftnu kompaniju i zlatne rezerve.
S obzirom da se javnosti želi prodati priča kako su zeleni krivi za gospodarske neuspjehe od 1990., valja pogledati koliko prosperiteta su donijeli projekti koje “zeleni” nisu uspjeli zaustaviti, a pokušali su.
Zakon o golfu. I “zeleni” i raznorazni u drugim bojama pokušali su spriječiti donošenje ovog koruptivnog zakona. Opravdanje vlasti je bilo da nam trebaju golf tereni svuda-svuda jer će nam sezona biti duga-duga, turizam će procvjetati, a u lokalne zajednice će se slijevati zelene novčanice iz džepova ultrabogataša kojima je život tužan jer ne mogu igrati golf i gledati u Jadran. Međutim, Zakon koji je na kraju ukinut, u nekoliko godina života nije pretvorio dalmatinski krš u krajolik iz Teletubbiesa. Unatoč tome što se o više golferskih projekata vodila duga lobistička kampanja kroz medije, jedini golf teren koji je do dan danas niknuo na obali je onaj u Savudriji. Naime, poanta golferizacije Hrvatske nikad ni nije bila pozeleniti krš, već prenamijeniti zemljišta i zaraditi na špekulacijama u konverziji i gradnji apartmana. Slično kao banke i franci, promjena poljoprivrednog zemljišta u turističko ili golfersko koje omogućuje gradnju na određenom postotku poljoprivrednog zemljišta, omogućuje kreativnom poduzetniku da na pukoj papirnatoj špekulaciji preko noći znatno podigne svoje uloge, a da bager ne mora ni uključiti.
Što se tiče ovog jednog golf terena, kako se pokazalo, sezona nije produljena ni za dan, hotel uz teren radi jednaki broj dana kao i svi ostali u okolici koji nemaju golf terene. Ono na što su, pak, “zeleni” upozoravali pokazalo se točno, golf tereni su žderači vode pa je za vrijeme prvog sušnog ljeta bez dozvole crpio podzemne vode što je izazvalo presušivanje izvora na kojem su seljaci stoljećima napajali stoku.
“Zeleni” nisu zaustavili ni Zakon o strateškim investicijama kojim se pokušalo upravo ono što zazivaju ovi kolege novinari ili njihovi nalogodavci koji potpisuju tekstove spomenute na početku, oslabiti sustav procjene utjecaja na okoliš. Unatoč tome što “strateškom” investicijom može biti proglašena svaka veća farma pilića, pokazalo se da, unatoč tome što su “zeleni” poraženi, gospodarstvo nije procvjetalo. Priznala je to i Vlada jer je Zakon već mijenjala. Shvatili su da, zamislite, nije problem samo u proceduri, prostornim planovima i procjenama utjecaja na okoliš i sličnoj “birokraciji”, već i u tome što “investitori” nemaju novca koje bi investirali. Pa je u izmjenama zakona maknuta i odredba da strateški investitori moraju imati – novac. Sigurna sam da se ovo ne sviđa ni “zelenima” ni ekonomistima, ali čak ni uz ovaj bedasti zakon, od investicija ništa. Kako bi i bilo, “investitori” bez novca, opet, mogu biti samo oni koji traže neke svoje čudesne zarade kao one bankarske na kreditima u francima.
Kada se pojave tekstovi koji “zelene” proglašavaju saboterima gospodarskog rasta, najčešće se govori o energetskim projektima. To ne čudi, jer teško je zamisliti projekte u kojima možete zavrtiti više novca, javnog novca, od onih energetskih. Pa pogledajmo, jedan takav projekt koji zeleni nisu zaustavili, a pokušali su. Hidroelektrana Lešće. Sagrađena na osnovu studije utjecaja na okoliš stare više od dvadeset godina, danas zapošljava jednog čovjeka i proizvodi manje od jedan posto hrvatske potrošnje energije. HEP-ovi su zagovornici ove gradnje tih godina uvjeravali ljude kako će stvaranje akumulacijskog jezera dovesti do procvata turizma, otvoriti radna mjesta i slično. Međutim, akumulacijsko jezero ne privlači turiste, a rafting turizam koji je bio razvijen u predivnom i zauvijek potopljenom kanjonu rijeke Dobre, uništen je. Vrlo brzo nakon početka rada, ljudima koji žive u okolici voda je počela plaviti polja i ceste, jer voda kroz šupljikavi krš nalazi svoj put. Na ovo su, primjerice, “zeleni” upozoravali, i nije nikakvo pretjerivanje, jer je Karlovačka županija osnovala i Tim za otklanjanje šteta posljedica rada HE Lešće. Usput, institucije su Studiju utjecaja na okoliš za ovaj projekt – negdje zagubile. Koja je poanta ovakvog projekta? Možda se odgovor krije u financijskoj računici projekta koji su platili građani ove zemlje. Cijena radova prekoračena je za 40 milijuna eura. Javnost, naravno, nikad nije saznala u koje su krške rupe iscurili ovi milijuni.
Nakon svega navedenog, trebalo bi izračunati koliko su građanima RH “zeleni” uštedjeli uspješnim kampanjama. Jer koliko još lešća, zagrebačkih pročistača voda i skupih elektrana s uvoznom opremom na uvozni ugljen javni proračuni mogu podnijeti? Ne previše. Da je kroz sve megalomanske projekte koji su godinama predlagani, a redovito se temelje na raznim “esktraktivnim” idejama – izvuci vrijednost iz zemljišta, izvuci javne pare napumpavanjem troškova, izvuci pare kroz koncesijske ugovore – izvučeno još ponešto milijardi mogli smo biti samo još dublje u dužničkom ropstvu. A optuživati ljude iz Ploča da su “podlegli ekološkoj histeriji” ne bi si trebao uzimati za pravo nitko tko nije probao udahnuti azbestne čestice.