Za glumca nema discipline samo na sceni, potrebna je i neka ekspozicija ulaska na nju i neki osjećaj kad izaći s nje. Mora postojati prioritet što nam je važno, jer se iz teatra ne izlazi na gumb. Možda je to danas upravo tako, kad glumci trče s filmskog seta na pozornicu, pa opet na set. Ali oni nisu teledirigirana bića…
Za Zoju Odak moglo bi se reći da je već godinama zaštitni znak splitskog teatra, iako je ova glumica sa statusom nacionalne prvakinje danas formalno u mirovini i premda ljutoj desnici Splita nimalo dobro ne sjedaju njezini lijevo angažirani politički stavovi. I dalje je osoba prvorazredne posvećenosti teatru, koja se etablirala u klasičnim ulogama, ali i predstavama suvremenih domaćih autora, u komadima poput ‘Ćelave pjevačice’ ili ‘Šjore File’. Velika glumica igrala je s velikanima u teatru i na filmu i nadobivala se nagrada i priznanja (Majska nagrada Društva dramskih umjetnika Hrvatske, Zlatni lovor-vijenac sarajevskog MES-a, Nagrada ‘Dubravko Dujšin’, Zlatna arena u Puli…), među kojima ipak nije splitska Nagrada za životno djelo, vjerojatno zato što Zoja Odak pripada boljoj polovici onoga što je od toga grada danas ostalo.
Koji od tri splitska toponima za vas predstavlja identifikacijsku točku grada u kojem ste rođeni – Matejuška, Pazar ili Vela Varoš?
S obzirom na to da sam rođena na Voćnom trgu, pokraj palače Milesi i Šubićeve ulice, gdje smo se igrali kao djeca, tu je onda i Riva, a to znači da je Matejuška moj kvart. Matejuška je i sinonim za Miljenka Smoju, koji je od Splita učinio najšarmantniji grad u bivšoj državi.
Radeći na ulozi, često sam joj pristupala kao da sam na neprijateljskom području – bila sam u stanju ratničke pripravnosti. Time se bavio Peter Brook, ispitujući rituale afričkih plemena. Opasnost od publike, opasnost od srama, dilema o tome koje su moje maksimalne granice – to su pitanja koja me u teatru motiviraju na akciju
Sport mi je dao hitrost refleksa
Počeci vaše glumačke karijere vezani su uz ‘Titove mornare’?
Bilo je to Kazalište mladih, u kojem sam napravila prve dramske korake i u kojem je započela i ta najslavnija generacija splitskih glumaca – Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Ivica Vidović, Josip Genda… Ti su počeci bili ispunjeni čistim entuzijazmom, bez kalkulacija i interesa, osim za samu igru. Vodili su nas dobri pedagozi, koji su nam željeli usaditi navike prema trudu, radu i disciplini i nešto od poštenja i posvećenosti tom poslu: Nikola Tanhofer, Ana Roje, Milivoj Alač, Lepa Smoje i drugi. Ali i čitavo okruženje oko Kazališta bilo je tada vrlo poticajno za rad.
U mladosti ste se intenzivno bavili i atletikom?
Ne samo da sam se bavila, bila sam izuzetan sportski talent, triput juniorska prvakinja Hrvatske u bacanju diska i jednom Jugoslavije. Imala sam sve predispozicije da nastavim dalje, ali odlučila sam se za kazalište. Sport je mojoj glumi pomogao brzinom: hitrošću refleksa, koja je na pozornici vrlo važna. Primjerice, na probama ‘Hrvatskog Fausta’ Slobodana Šnajdera u režiji Dina Radojevića bilo je potrebno brzo se kretati i brzo misliti… Sport mi je donio sigurnost u pravljenju uloga, naučio me da u teatru gubim i dobivam i da budem izdržljiva. I Peter Ustinov je govorio da je teatar neka vrsta sportske discipline…
I profesor Branko Gavella često je svojim studentima govorio da je za glumca važno uspjeti, ali i dugo trajati?
Kod glumca nije bitno samo dugogodišnje fizičko trajanje ili profesionalno životarenje, ključno je održati se visokim standardom i izvrsnošću unutar profesije. To znači da na pozornicu izlazite sa strepnjom, kao da vam je to prva uloga u životu, i sa strašću u očima, kao da je posljednja.
Spominjete često riječi kao što su ‘disciplina’ i ‘posvećenost’ – što one za vas konkretno znače?
Ako ćemo ozbiljno govoriti, za glumca nema discipline samo na sceni, potrebna je i neka ekspozicija ulaska na nju i neki osjećaj kad izaći s nje. Mora postojati prioritet što nam je važno, jer se iz teatra ne izlazi na gumb. Možda je to danas upravo tako, kad glumci trče s filmskog seta na pozornicu, pa opet na set. Ali oni nisu teledirigirana bića, nego osobe koje su na toj sceni nešto uložile, doživjele i nešto joj svoga ostavile.
Što su i tko su za vas bili uzori od kojih ste učili?
Uzori su mi moji stavovi i ciljevi u životu. Uzor je moj odgoj. Uzori su ono što čitam, moja literatura. Kad gledam glumce, nisu svi odlični glumci moji uzori; u njima tražim ono što odgovara mojoj percepciji istine i mom osjećanju posebnosti. Glumačko obrazovanje može vam dati vještinu i znanje, ali vam ne može dati osobnost, to morate sami. Na primjer, Zoran Radmilović je bio glumac izvan okvira. Ili Vika Podgorska, ili Neva Rošić; to su karakteristične osobnosti među glumcima i glumicama.
‘Dream team’ splitske kulture
Uz Zdravku Krstulović, Borisa Dvornika, Ivicu Vidovića i Josipa Gendu, spadate u splitski glumački peterolist?
Čini se kao da sam ja posljednji Mohikanac… ti su mi ljudi značili ogromno puno: oni su od splitskoga Kazališta napravili drugu teatarsku kuću u Hrvatskoj, s razinom glume koja je nadilazila lokalne okvire. U tu plejadu ‘Periklovog doba’ splitskog teatra treba dodati i intendanta Ivicu Restovića, koji je imao oštroumnost za odabir pametnih suradnika, tu su bili i Vjekoslav Šutej, Nikša Bareza, Petar Brečić, Vjeran Zuppa… Bio je to dream team splitske kulture. Danas splitska politička desnica to ne želi priznati, ali sedamdesete i osamdesete godine zlatno su doba splitskog teatra.
Kako definirati razliku splitskog kazališta iz 1980-ih i danas?
Kulturološke i društvene okolnosti su tada bile drugačije, ali, kratko rečeno, sve se bilo dobro posložilo i koncentriralo na jednom mjestu. Mogli bismo to vrijeme nazvati i umjetničkim pokretom, u kojem su osim kazalištaraca sudjelovali i likovnjaci, muzičari, novinari i drugi. U kulturi je tada vladala atmosfera kreativnosti, a splitsko kazalište bilo je rasadište ideja i inovacija, dolazili su sjajni redatelji, Splitsko ljeto je cvjetalo.
Za tadašnju se splitsku atmosferu govorilo da je bila prožeta živim mediteranskim temperamentom?
Sjećam se kad smo s Božidarom Violićem radili ‘Don Juana’, rekao nam je: ‘Vi imate temperament, a ja od vas očekujem da imate strast.’ Pitala sam se tada što bi značila ta ‘strast’, ali danas znam da je ta splitska plejada glumaca posjedovala upravo takvu strast: biti živ na sceni, nepogrešivo znači da si pun strasti. A strast, kao što znamo, ujedinjuje dva osnovna kazališna principa, eros i tanatos.
Povezuju vas s ulogama tragetkinja u starogrčkim komadima?
S radošću i ponosom mogu kazati da sam imala sreću igrati repertoar starogrčkih junakinja. Ponajprije, riječ je o toliko zahtjevnim rolama, koje ne možete svladati bez posebnog drila koji vam nameću redatelji i ja sam im na tom drilu danas zahvalna. Mogla bih reći da sam kroz specifično iskustvo rada na tim starogrčkim dramama postala i privatno bolja osoba. Što se tiče mojih uloga, karakteri tih žena, od Lizistrate do Antigone, Alkestide i Klitemnestre, uvijek su mi bili bliski: snaga tih junakinja je praiskonska, to su žene koje plešu s vukovima i zato su one – blizu bogovima. Ako me pitate tko su mi uzori, onda su mi uzori te žene.
Za današnji se teatar baš ne bi moglo reći da sjedi u krilu bogovima, više da se ponosi svojom profanošću?
Ne znam što bih uopće mogla savjetovati današnjoj generaciji mladih glumaca i glumica. U trenutku koji za njih sigurno nije bajan, kazalište je i dalje baza u odnosu na konkurentske medije, televiziju i film, i to bi ti mladi ljudi trebali znati. Danas je malo glumaca koji će odbiti raditi TV sapunice, vrlo često radi novca, i zato nemam savjet: neka svatko od njih vodi svoju karijeru prema svojoj savjesti. Što se mene tiče, poštujem ozbiljne i predane osobe koje se nisu povele za lakim novcem i brzom zaradom. Glumac nije biće samo za jedan dan.
Kao što je nestala petokraka s Hajdukovog grba, tako je nestalo mnoštvo simbola, znakova i ljudi. Split više nije kozmopolitski grad moje mladosti; postoji i danas jedan dio divnih ljudi koji su moji prijatelji i takvih kreativnih ljudi u gradu još ponegdje ima, ali sveukupna atmosfera zapravo je jako loša
Misterij privatnosti
Rekli ste za sebe da ste osviještena glumica. Što bi to značilo?
To znači da znam što radim i s kim radim. Na probama ne želim biti podređena, znam biti zahtjevna i skeptična. Znala sam se i posvađati s redateljem, ali nikad nisam izašla iz podjele, nisam lupala vratima, ali sam pitala zašto i branila svoj stav do granice koju redatelji ne vole. Jednom sam se posvađala s Robertom Ciullijem, kojeg inače cijenim kao redatelja, ali ne mislim da je on ili bilo tko drugi neprikosnoven. Redatelj ne mora izaći sam na trg pred stotinu ljudi, a glumac to mora i zato on najbolje zna što to znači.
Gdje je vaša granica srama kad stojite sami pred ljudima na trgu?
Moja granica srama je u točki u kojoj pred sobom i pred drugima propitujem taj sram. U točki suočavanju sa strahom od sramežljivosti. Radeći na ulozi, često sam joj pristupala kao da sam na neprijateljskom području – bila sam u stanju ratničke pripravnosti. Time se bavio Peter Brook, ispitujući rituale afričkih plemena. Opasnost od publike, opasnost od srama, dilema o tome koje su moje maksimalne granice i hoću li večeras do njih dospjeti – to su pitanja koja me u teatru motiviraju na akciju.
Vaš kolega Vili Matula kaže da je gluma za njega, uz ostalo, i javna ispovijed. Koliko ste vi na sceni spremni razgovarati sami sa sobom, interpretirajući primjerice Antigonu?
Za mene gluma nije osobna ispovijed kroz interpretaciju nekog lika. Mislim da je izazov upravo u misteriju privatnosti: to znači da ću svoju intimu zadržati za sebe, ali i da ću sve svoje tajne modificirati na način da ih pretvorim u ulogu koju igram. Ja imam svoju unutarnju režiju, u kojoj je najuzbudljivije da gledatelj ne može znati gdje završava Antigona a gdje započinjem ja, i to za mene predstavlja istinu scenske uloge.
Sjećate se, naravno, one čuvene scene u Splitu 4. svibnja 1980., kad su na Poljudu igrali Hajduk i Crvena zvezda i kad je spiker preko razglasa rekao da je umro drug Tito; nitko nije mogao režirati one suze igrača oba tima… No samo deset godina kasnije, Split će se promijeniti do neprepoznatljivosti, postat će neki drugi grad. Što se toliko promijenilo?
Ta silna promjena, naravno, nije mi draga, u Splitu su se u međuvremenu dogodile mnoge sramotne stvari. Pobrisano je ono što je nekad bilo: kao što je nestala petokraka s Hajdukovog grba, tako je nestalo mnoštvo simbola, znakova i ljudi. Split više nije kozmopolitski grad moje mladosti; postoji i danas jedan dio divnih ljudi koji su moji prijatelji i takvih kreativnih ljudi u gradu još ponegdje ima, ali sveukupna atmosfera danas je zapravo jako loša. Ona se odnosi i na političku strukturu grada, ne samo sada nego i godinama unazad; ne mogu nabrojati nijednog gradonačelnika Splita u posljednja dva i pol desetljeća na kojeg bih bila ponosna u maloj, lokalnoj i nacionalističkoj sredini, u kojoj se prepucavaju sitni moćnici.
Čini se da je nedavni incident sa spomenikom HOS-ovcima i natpisom ‘Za dom spremni’ samo posljednji detalj u ne baš veselom splitskom mozaiku?
To je nova crna mrlja na licu grada, zbog koje se pristojni ljudi zgražaju. Ali ono što ta najnovija sramota također govori jest to da se od tih moćnika zapravo nitko ne bavi gradom na pravi način, nego jedni morbidni postupci smjenjuju druge. Sve se to reflektira i na splitsku kazališnu kuću: u posljednjih 25 godina, od odlaska intendanta Ivice Restovića, stvari se događaju loše i stihijski. Nekad je splitski teatar imao velike predstave za koje je hvaljen i nagrađivan. Nekad smo s tim predstavama odlazili na festivale, na BITEF i na MES, a danas ne možemo ni do Solina. Doduše, postojao je početkom 2000. mali intermeco, kad su Mani Gotovac i Ivica Buljan pokušali nešto učiniti, ali nisu uspjeli.
Ljudi koji vas poznaju kažu da ste vedra i otvorena osoba: ima li još štogod radosnoga u vašem životu?
Ono vedro što je ostalo je moja obitelj. Vedro je što sam u svojoj karijeri radila s divnim ljudima, kojih fizički više nema, ali nema ni te kvalitete u splitskom teatru. Hoće li je biti, vidjet ćemo, ali u ovom trenutku raduje me da na kazališnom nebu Hrvatske postoje kreativne osobe poput Dubravke Vrgoč, Olivera Frljića, Ivice Buljana, Anice Tomić i Jelene Kovačić… A što se tiče ove naše male balkanske krčme, u kojoj se ne rješavaju bitni problemi, u kojoj se maltretiraju manjine i u kojoj se od užasa razbolijevaju senzibilni ljudi, žao mi je što nemamo jednoga lijevoga političara poput španjolskog Pabla Iglesiasa i jednu političku stranku poput grčke Syrize.