Miljenko Jergović: Silvije Strahimir Kranjčević: Bez ikog svoga

U nedjelju 17. veljače 2015. ugluho se navršilo sto i pedeset godina od rođenja hrvatskoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Ni Ministarstvo kulture, ni HAZU, ni Matica hrvatska, ni društva hrvatskih književnika i pisaca, nijedne dnevne novine, baš nitko nije se tog dana sjetio ovoga pjesnika i ubogog patriota, najveličajnijega prognanika i emigranta u povijesti ove književnosti, koji je zbog svoga pravaštva i hrvatstva iz Hrvatske krajem devetnaestoga stoljeća protjeran, da se više nikada u nju ne vrati. Samo što je Kranjčevićevo hrvatstvo za današnje prilike imalo jednu ozbiljnu mahanu, zbog koje ga se, tako cijenimo, nisu ni sjetili o njegovoj velikoj obljetnici: nije bilo protivno Srbima! Udarao je on, uskočki smjelo, i po Beču i po Pešti, pa mu zato nije ni dopušten povratak u Zagreb i u Hrvatsku, nego su ga pustili da skapa u tuđini. Jer Sarajevo za njega je bilo tuđina. Da je, makar i kao gospodski Kastor, samo jednom lanuo na Srbe, ovih dana bismo slavili velikoga svog pjesnika, ispod Ujevića vjerojatno i najvećeg, Hrvatske pošte izdale bi jubilarnu marku s njegovim likom, a hrvatske bi milostive objavljivale svoje znanstveno-ljubavne radove u počast njegovu, kao što su to činile u povodu Matoša, također prokletnika, ali koji je govoreći u životu svašta, izrekao pokoju i suprotiva Srba.

San o Pantovčaku
Kranjčević je bio boležljiv čovjek, sitnoga stasa. Na neki način, prototip nacionalnog borca, koji će se raskrupnjati i dorasti u velikana tek na umjetničkim portretima, bistama i spomenicima. Bio je bubrežni bolesnik, ubijala ga je teška sarajevska klima, puna leda i magle, i godinama je snivao o tome da bi ga mogao oporaviti povratak zavičaju, ili preseljenje u Zagreb, koji je u Silvijevoj imaginaciji poprimio mitsku veličinu i značenja. Tamo ga, međutim, nisu htjeli, jer nije konvenirao ni mađaronima ni austrofilima, a trećih gotovo da nije ni bilo. U vrijeme kada je već padao na samrtnu postelju zamišljao je da kupuje kućicu na Pantovčaku, za male novce, u prirodi. Ali i to je bio samo san. Živio je uvrh čaršije, tamo iza srpske Varoši, za leđima Vijećnice, u sivoj trokatnici, u osoju, gdje sunce nikad ne stigne. Danas su na toj kući jedna ispod druge dvije spomen ploče njemu posvećene: iznad vrata je biljeg što ga 29. listopada 1948, o četrdesetoj godišnjici pjesnikove smrti postavi “Narodni odbor grada Sarajeva”, a malo niže, pored vrata biljeg su istoga dana, samo 2008, postavili Kulturno društvo Napredak i Matica hrvatska, sada već o stotoj godišnjici smrti. Oni iz Narodnog odbora pišu “velikom pjesniku S.S.K.”, dok se ovi drugi utječu “velikom hrvatskom pjesniku”, svatko po mjeri vlastitih osjećaja, ali i mjerila epohe.

U toj kući nema Kranjčevićeve spomen-sobe. Bolje što je nema, jer nepodnošljiv bi bio spomenik njegovu sirotinjstvu. Živio je s Ellom, odanom mu i dobrom ženom Gabrijelom rođenom Kašaj, i kćeri Višnjom, kojoj su bile četiri godine kad je umro. Krleža se u jednome privatnom pismu snebiva nad Kranjčevićevom sobom, koju je posjetio početkom dvadesetih, grozi se nad lošim i provincijalnim ukusom, a ne osjeti da se našao u sobičku jednoga klasičnog emigranta. Ništa u toj sobi, kako je Krleža opisuje, i kako su je vidjeli oni koji su pjesnika bolesnog obilazili, nije bilo Kranjčevićevo. Sve je bilo tuđe, iznajmljeno, posuđeno, privremeno, pred sanjani put kući.

Na kraju, kao jedino doista lijepo i vrijedno što će od materijalnih vrijednosti ostati za njime u Sarajevu i na ovome svijetu, nadgrobnik je na groblju Svetoga Josipa, koji komemorira njegovu i Ellinu smrt. A kao jedina velika počast koja se bilježi uz Kranjčevićevo ime ostaje sjećanje na njegov sprovod, jedan od najznatnijih što ga je Sarajevo u dvadesetom stoljeću upamtilo, a na kojem se, nadajući se da će Silvija obaći živog, našao i Matoš, te ga opisao u jednom od onih svojih magistralnih eseja. Pokopali su tada pjesnika i bosanski Hrvati, katolici, na čelu sa svojim prvacima, ali i gradski Muslimani i Srbi. Okupila se cjelokupna kulturna i društvena elita Sarajeva, kao malo kad i kao malo kome, da se nađe uz pokojnika, premda mu se živom i nisu tako klanjali. Za života on je bio kuferaš, jedan od tisuća dotepenaca, i bio je carski i kraljevski činovnik, kojim Sarajlije nisu bile impresionirane ni više ni manje nego bilo kojim drugim činovnikom.

Grob u Sarajevu
Koliko im je značio kao pjesnik? I koliko je Kranjčević na koncu bio i bosanski pjesnik? Malo je pisao o toj zemlji. Iz njegovih se pjesama katkad može učiniti da u Sarajevu, u Livnu i Bijeljini, nije ni živio, niti je na svijet gledao otvorenih očiju. Nije ga se dotakao orijent, niti ga se ticao islam, kao što će i jedno i drugo dotaći i omađijati Tina Ujevića, kada četvrt stoljeća nakon Kranjčevićeve smrti stigne u grad. Ali, ipak, nije neprilično što većina antologija moderne bosanskohercegovačke poezije započinje s Kranjčevićem. Osim što je u toj zemlji odživio radni vijek i što mu je u Sarajevu grob, njegov unutrašnji mrak, melankolija, neosunčanost i pučko-folklorna bibličnost Kranjčevićevih tema pripadaju bosanskom svijetu. Njegov utjecaj na tamošnje pjesnike i na bosansku kulturu i književnost bio je velik. Ilija Kecmanović napisao je prvu, do danas književno relevantnu, vrlo zanimljivu monografiju o Kranjčeviću, koji je, zahvaljujući i njemu, postao neka vrsta amblematskoga, ikoničnog pisca u Bosni. Po njemu su nazivane ulice i sokaci po bosanskim varošicama, njegovi su stihovi odjekivali po ledenim domovima kulture, na đačkim priredbama i proslavama. A ovaj je Kranjčevićev vjerni čitatelj i sugrađanin pohađao osnovnu školu na Mejtašu, koja je nosila njegovo ime, a nosi ga i danas. U međuvremenu je škola deložirana iz stare zgrade, jer je ova vraćena u posjed Katoličkoj crkvi.

Svoga je dobrotvora Kranjčević našao u Kosti Hörmannu, visokom vladinom činovniku u Bosni i ravnatelju Zemaljskoga muzeja, koji je po nalogu Benjamina Kallaya, zemaljskog upravitelja Bosne i Hercegovine, pokrenuo književni časopis Nada i prepustio ga Silviju na uređivanje. Naravno, kao politički nepodobnom nije mu dopušteno da Nadu i potpisuje kao urednik, pa je to činio Hörmann. On je bio Kranjčevićev zaštitnik i predstavljao mu pokriće pred vlastima, iako nisu bili politički istomišljenici. U nacionalnom smislu zapravo su bili veoma udaljeni: rođen u Bjelovaru, s hrvatskim kao prvim i materinjim jezikom, Kosta Hörmann bio je Austrijanac, Nijemac, do kraja vjeran habsburškoj kruni, odan Kallayu i ideji bošnjačke nacije koja bi obuhvatila sve domaće muslimane, pravoslavce i katolike. Oni koje bi se u Zagrebu smatralo Hörmannovim istomišljenicima, bili bi najgori Kranjčevićevi neprijatelji. Takvi su ga, uz blagoslov vječno nagodnih i oportunistički raspoloženih hrvatskih kulturnih institucija, iz Hrvatske i protjerali.

Nadu je Kranjčević uređivao u skladu s književnom klimom, sarajevskom, bosanskom i južnoslavenskom, bez velikih političkih ustupaka austrougarskim pokroviteljima. Umjesto da časopis odigra ulogu kao propagandno sredstvo one nacionalne politike kojoj se on sam protivio, Nada se prometnula u najvažniji bosanskohercegovački književni i kulturni časopis na prelazu stoljeća, čija je valjanost neporeciva iz koje god nacionalne ili političke perspektive da se na njega gleda.

Prnja na vjetru
Kranjčević nije bio ostvaren čovjek. Njegovo obrazovanje bilo je nedovršeno, jednostrano i, uglavnom, plitko. O tome govori i Matoš. Kranjčevićev duh nije se uzdignuo do europskih formata. To ga je i ograničavalo i u formalno-pjesničkom smislu. Nedostajalo mu je širine da bi pisao prozu. U njegove kufere nije moglo stati previše knjiga. Osim Biblije, naročito Staroga zavjeta, ona je uvijek bila tu.

O tome vrijedi govoriti samo da bi se naglasilo kako je i takav, ograničen i zasužnjen, Silvije Strahimir Kranjčević bio ne samo veliki pjesnik, nego je bio taj koji je uspostavljao hrvatski moderni pjesnički jezik. Njegov dar, više negoli i sama njegova sudbina, zaslužuju najveće poštovanje. Kranjčević naša je zastava, naša prnja koja vihori na vjetru. A koji smo to mi znat će samo onaj koji to pitanje ni sebi ni drugima ne postavi.

Kosta Hörmann umro je trinaest godina nakon Kranjčevića, u bijedi, u Beču. Kao sedamdesetogodišnjak išao je na onom vozilu – motornoj testeri, i Bečanima pilao drva za zimu.

jergovic