Kako su u proteklih godinu dana rasle napetosti između SAD-a i Rusije, tako se na Zapadu polariziralo javno mnijenje. Zapadni korporativni mediji su se po načinu izvještavanja vratili u svoje bivše antagonističke, hladnoratovske rovove, a odnos prema Rusiji se radikalizirao do te mjere da je rusofobni javni diskurs postao dio zapadne svakodnevice. Naravno, lažno i pristrano izvještavanje se provodi u cilju ostvarivanja agende Zapadnog carstva, koje suverenim narodima uskraćuje pravo da žive i djeluju neovisno o njegovom diktatu.
Najžešća borba se odvija na političkim marginama, gdje su mnogi spremni dignuti glas i progovoriti protiv američkog plana u Ukrajini i izvan nje. S druge strane, politički mainstream jednostavno ide u korak s lažima koje plasiraju korporativni mediji, čime se osigurava nemoć i beznačajnost same politike. Međutim, rastući glasni zbor kritičara, disidenata i anti-imperijalista sve je teže ignorirati.
I dok na desnici ekstremni libertarijanci i paleokonzervativci čine sve kako bi nametnuli svoj stav u njihovom vlastitom unutarnjem sukobu oko podrške Rusiji i predsjedniku Putinu, jednako tako se odvija unutarnji i kvazi-ideološki sukob na ljevici.
Mnogi samozvani “ljevičari” su u ideološkom smislu samo preoblikovali svoju anti-sovjetsku politiku u anti-rusku, koja Rusiju vidi u zagrljaju kapitalizma i željnu za carskim revanšizmom. Na ovaj način, takve skupine (od kojih brojne čak pripadaju „organiziranoj ljevici“) služe vladajućoj oligarhiji i slabe anti-imperijalistički potencijal, a sve kroz poruke poziva na međusobni sukob, demonizaciju i sektaštvo. Ti „čuvari istine“ su javno obznanili „kako u Rusiji nema ničega vrijednog za što bi se ljevica trebala boriti“. No, je li to istina?
Evo nekoliko razloga zašto oni na ljevici koji tvrde da Rusija “nije ništa bolja od Sjedinjenih Država” to rade ili u neznanju, ili imaju svoje skrivene razloge:
1. Protivljenje Sjedinjenim Državama i NATO savezu
Svatko tko se deklarira kao “ljevičar” trebao bi odmah staviti pod znak pitanja vlastiti stav prema Washingtonu i NATO savezu, te o pitanjima vanjske politike, rata i mira. Rusija se konstantno, a proteklih godina sve odlučnije, opire planovima Zapadnog carstva u svim dijelovima svijeta.
U Siriji je Rusija (zajedno s Kinom) postala referentna točka globalnom otporu planovima četvorke SAD-NATO-Izrael-GCC (Zaljevsko vijeće za suradnju). Upravo ova četvorka je u Siriji uništila živote stotina tisuća muškaraca, žena i nevine djece. Koristeći svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, Rusija je spriječila američku agresiju na Siriju najmanje dva puta, svaki put pružajući važne obavještajne informacije koje su dovele u sumnju američke verzije kojima se Assad optuživao za sva zvjerstva kojeg su stranci počinili i uzrokovali u njegovoj zemlji.
U Ukrajini se Rusija usprotivila širenju NATO saveza na istok i postavila svoju „crvenu liniju“. Istovremeno je pokazala svijetu da se ne-zapadne ekonomije u usponu, koje su nekoć služile zapadnoj oligarhiji, više neće ponizno pretvarati u puke marionete podložne hirovima brokera u Washingtonu, Londonu i na Wall Streetu. Osim toga, ruska reakcija na državni udar u Ukrajini i naknadna podrška pobunjenicima iz Donjecka i Luganska je bila poruka svijetu da zapadne sile nisu nikakve neumoljive snage i da se njihova moć može slomiti dovoljno planiranim narodnim otporom.
2. BRICS, SCO i multipolarnost
Rusija je, zajedno s Kinom, pokretačka sila koja pritišće kroz međunarodne “ne-zapadne” forume kao što su skupine BRICS, Šangajska organizacija za suradnju, Euroazijska ekonomska unija i niz drugih institucija. Ove platforme za međunarodnu suradnju imaju važnu značajku: njima ne dominiraju SAD.
Od raspada Sovjetskog Saveza je gotovo svim glavnim međunarodnim institucijama, na ovaj ili onaj način, dominirao Washington. Od politike hegemonije u Ujedinjenim narodima, do korištenja uloge u MMF-u, Svjetskoj banci i drugim financijskim institucijama, uključujući i vojne snage NATO saveza na globalnoj razini, Sjedinjene Države su igrale ulogu suca, porote i krvnika. U stvari, sve je sažeto u klasičnoj američkoj globalnoj hegemoniji. Ako se uzme tradicionalni politički diskurs, koji nije manje točan od ljevičarske terminologije, to se može nazvati američkim imperijalizmom.
Pa zašto nitko tko čvrsto vjeruje u politiku i u moralnu i etičnu propast SAD-a ne želi u borbi poduprijeti globalne sile u nastajanju? Navodno su „bez mozga“ svi oni koji vjeruju da su hegemonija i imperijalizam SAD-a jedna od pošast na ovoj planeti i da treba podržavati sve sile koje su u stanju suprotstaviti se tom zlu. Neki ljevičari su uvjereni da Rusija danas nije ni bolja ni gora od Sjedinjenih Država, nego da je jednostavno američka suparnica. Naravno, ova vrsta protu-povijesne analize je smiješna, ako ne i opasna. Uzme li se u obzir da se američki vojni trag može pronaći gotovo svugdje diljem svijeta, da se moć SAD-a manifestira na bezbroj načina, beskrajnim ratovima, itd .. samo netko tko je budala može napraviti takvu usporedbu i tražiti da ga se uzme za ozbiljno.
3. Otpor „šok-terapiji“ i „kapitalizmu katastrofe“
Jedna od glavnih briga mnogih na ljevici je suprotstaviti se „blizancima zla“ MMF-a: „šok-terapiji“ i „kapitalizmu katastrofe“, dakle ključnim dijelovima onoga što poznamo kao „Washingtonski konsenzus“. Te pojave uključuju privatizaciju i prodaju doslovno svega i to pod pojmom „ekonomske liberalizacije“, što nije ništa drugo nego drugi izraz za surovu pljačku. Takva politika se može provesti samo u vrijeme dubokih kriza ili pred potpunim kolapsom, dakle u vrijeme političkih, ekonomskih i prirodnih katastrofa. To je učinjeno bezbroj puta, od Čilea 1973. godine do New Orleansa nakon uragana Katrina, a sada na Haitiju.
Ipak, najsramotniji i globalno najvažniji primjer šok-terapije i kapitalizma katastrofe je onaj koji se dogodilo u Rusiji ’90-ih godina prošlog stoljeća.
Tamo su stare institucije vlasti svoja najvrednija dobra prodale na svjetskom tržištu, prije svega europskim i američkim investitorima preko posrednika i parazitske klase poznate kao „ruski oligarsi“. Ovaj podatak koji se odnosi na nove elite kapitalista koji stoje na ruševinama bivše socijalističke zemlje (stupanj do kojeg je Sovjetski Savez bio istinski socijalistički ovdje se neće propitivati) je tipičan kao model za razumijevanje kako funkcionira „kapitalizam katastrofe“.
Za one na ljevici koji su se opirali i opiru takvoj politici u Južnoj Americi i drugdje lako je bilo zaboraviti težak put kojeg je Rusija morala proći kako bi povratila svoj globalni utjecaj.
Njihovo razmišljanje ih navodi na to da misle da su jedni oligarsi zamijenjeni drugima i to na čelu s predsjednikom Putinom. Naravno, ovdje se jednostavno ignorira dio re-nacionalizacije nekih strateških industrija, koje su ponovno pokrenule rusko gospodarstvo, podizanje životnog standarda sa žalosnog stanja iz ’90-ih godina, poboljšana infrastruktura, medicinske usluge i tako dalje. Sve ove stvari bi ljevica trebala znati, ali su materijalni uvjeti života milijuna ljudi na neki način postali nevažni pred ortodoksnim i morbidnim razmišljanjem.
4. Drugi svjetski rat i obrana povijesne memorije
Od sloma Sovjetskog Saveza su se pojavile mnoge desne, reakcionarne i fašističke frakcije na teritoriju cijelog bivšeg sovjetskog bloka. Ti pokreti, koji se daleko od „konzervativnih vrijednosti“, na neki način su priznati na Zapadu, jer u sebi gaje žestoku mržnju prema Sovjetskom Savezu/Rusiji i komunizmu općenito. Njihova mržnja ih ne tjera u potragu za povijesnom istinom, nego se manifestira kroz ljigavi pokušaj revidiranja te povijesti u kojoj sebe i svoje pretke fašiste prikazuju kao “domoljube u borbi protiv boljševizma”.
Krivotvorenje povijesti snažno podupiru SAD, ali i mnoge američke sluge u Europi, zemlje koje iz političkih razloga žele povijest prepisati na takav način da se izravna sovjetski komunizam s fašizmom/nacizmom. Na treba puno da se otkrije plan koji stoji iza takvog ponašanja. Time što se pristaje takvu usporedbu, Americi se daje mogućnost da sebe predstavi kao najvećeg junaka dvadesetog stoljeća, naravno, nakon što je pobijedila „zle blizance“ – fašizam i komunizam. Dakako, ova povijesna krivotvorina je ono što danas na Zapadu prolazi kao istina.
Možda ti planovi, koje razumiju stari ljevičari, ali ih zaboravlja ljevica XXI stoljeća, idu puno dalje od neograničene podrške koju Zapad pruža Ukrajini, gdje su se prije više od 70 godina fašistima suprotstavili Sovjeti/Rusi. Trebali bismo se sjetiti da je Ukrajina dala nacističkog suradnika Banderu, od kojega su degenerirali njegovi današnji sljedbenici. Bez obzira na to što Rusija nije komunistička, „Moskali“ (pogrdni naziv za Ruse) moraju biti „očišćeni“ kao narod. Tu slijepu mržnju prema Rusiji Sjedinjene Države cijene toliko da je to glavni razlog zbog kojega se neke skupine nazivaju „nacionalistima“, a ne onim što doista jesu – nacistima.
Čak je i Holokaust bitan za ovu priču. Sedamdeseta obljetnica oslobođenja Auschwitza od strane Crvene armije je upravo proslavljena, ali je taj događaj bio ključan za utvrđivanje revidiranja povijesti. Uostalom, Sovjeti su oslobodili većinu logora smrti, uključujući i Auschwitz, a nakon 70 godina Rusija nije pozvana na spomen na te događaje. Baltičke zemlje, kao i Ukrajina, dižu spomenike “herojiima” koji “su se borili protiv komunizma.” No, tko su ti junaci? Kada su oni to “borili protiv komunizma“? Ovaj dio se jednostavno izostavlja iz priče. Dakle, veo povijesne amnezije se pojavio upravo kada se saznalo da su se počeli dizati spomenici nacistima i ostalim fašistima.
Dakle, spomenici se dižu počiniteljima i sudionicima najgorem genocidu u povijesti, kojim se namjeravalo iskorijeniti Židove, „cigane“ ili Rome, homoseksualce, mentalno hendikepirane i druge „nepoželjne“ s lica zemlje. U gradovima kao što je Lavov negira se i samo postojanje Holokausta, iako je taj grad pod nacizmom bio jedno veliko stratište. Tamo nije bilo Židova na ulicama, nego su se pozdravljali nacistički osvajači. S njima se surađivalo. Međutim, SAD i EU su dopustili da se krivotvorena verzija povijesti kao infekcija proširi po cijelom tijelu političke Europe.
Danas se u Europi samo Rusija na institucionalnoj razini bori protiv revidiranja povijesti, podsjećajući svakoga da se “Veliki domovinski rat” vodio za spas Europe, za spas milijuna Židova, vodio se za spašavanje slobode svih nas. Stvarajući neku vrstu kognitivne disonance ovi sukobi s rusofobijom uzimajući danas previše maha.
5. Politička podrška žrtvama američkog imperijalizma
Nesporna je činjenica da zemlje koje su napadnute od strane Zapadnog carstva danas imaju prijatelja, pa čak i ako je to iz političke koristi, a to je Rusija. Od trenutka kada je Moskva postala odlučnija u svojoj vanjskoj politici, počela se nametati kao braniteljica napadnutih naroda. Dakle, Rusija je jedina snaga (u suradnji s Kinom) koja je koristila svoje pravo da zaustavi napad na Siriju. Pružila je i ruku pomoći Sjevernoj Koreji. Rusija je zadržala prijateljske odnose s Venezuelom, Bolivijom, Nikaragvom i Ekvadorom. Nastavila je širiti vojnu, političku i gospodarsku suradnju s Iranom. Ovi događaji nisu beznačajni, jer predstavljaju rastuću svijest u Moskvi i diljem svijeta da Rusija želi djelovati kao protuteža američkoj hegemoniji i geopolitičkim ambicijama američke administracije.
Dakako, Rusija ima i osobne razloge za to, kao i sve zemlje koje donose vlastite političke odluke. Međutim, jednako tako je istina da Rusija sebe vidi u ulozi braniteljice zemalja žrtava SAD-NATO-EU agresije.
Važnost ovog stava vjerojatno najbolje ilustrira negativan primjer, a to je Libija 2011. godine. Tada Rusija predsjednika Medvedeva nije odlučila uložiti veto u Vijeću sigurnosti UN-a i prošla je rezolucija 1973 kojom se uvodi „zona zabrane leta nad Libijom“. Tada je uslijedila objava rata Libiji bez odobrenja. Kasnje je Medvedev priznao da mu je neugodno, ali je to bio jedan od glavnih razloga zašto su SAD i NATO uspjeli pokrenuti rat protiv Libije, svrgnuti Gaddafija, zemlju gurnuti u kaos i destabilizirati čitavu regiju. Da je Rusija uložila veto, bi li bilo agresije? Da li bi Libija i dalje postojala i bi li bilo kaosa koji još uvijek traje? Bi li svo smrtonosno oružje paslo u ruke Al-Qaide u islamskom Magrebu (AQUIM), Boko Harama i drugih terorističkih skupina i da li bi sjever Afrike bio ovako opasan? Odgovori su više nego jasni.
Rusija je od vitalnog značaja za održavanje stabilnosti i u pružanju otpora Zapadnom carstvu. Odlučni i jaki odgovori Europe i Amerike govore da je to tako i da ruska politička elita počinje graditi taj otpor. Umjesto da postanu dosadni „zapadni partner“ i da se na sve načine pokušaju integrirati u pro-zapadni sustav, u Moskvi su možda konačno shvatili da je bolje napustiti takvu politiku i pokazati zube Sjedinjenim Državama.
Ako je istina da je ruska politička elita napokon shvatila svoju globalnu važnost, svijet će imati velike koristi od toga. Treba se ipak nadati daće čak i neki samozvani ljevičar to razumjeti. U protivnom bi se trebali prestati nazivati anti-imperijalistima i priznati što stvarno jesu – lijevo krilo Zapadnog carstva.
5 Reasons Why Leftists Should Defend Russia