Čelnici Cipra su doživjeli neviđeni pritisak iz Sjedinjenih Država nakon što je predsjednik Nikos Anastasiadis u razgovorima u Moskvi najavio mogućnost ulaska brodova ruske mornarice u luku Limasol. Kao rezultat toga, ministar vanjskih poslova Cipra je oštro kritiziran od strane Washingtona i Bruxellsa. Međutim, Nikozija nije „pokleknula“ i uspostava baze na otoku za rusku flotu u Mediteranu je konačna odluka ciparskih vlasti.
Odluka Cipra je izazvala vrlo oštru reakciju Washingtona. Prilikom posjete SAD-u, odmah nakon Moskve, ciparski ministar vanjskih poslova Kasoulides ne samo da je zadržao svoj stav nego je čak krenuo „ofenzivu“. Optužio je SAD i Veliku Britaniju da “ignoriraju interesa Cipra”, ističući da njegova zemlja “ima svoje probleme i potrebe, a ne one Europe i Sjedinjenih Američkih Država.
Na primjer, rekao je kako Nikozija „nailazi na puno više razumijevanja u Rusiji, Francuskoj i Kini, nego u SAD-u i EU, posebno u svom produljenom sukobu s Turskom“.
Kasoulidesova reakcija na američki oštar pritisak je i posljedica je u nedavnog incidenta s turskim brodom, koji je pod krinkom seizmoloških istraživanja špijunirao ratne brodove u vodama Cipra. SAD i Velika Britanija tada nisu dali nikakvu diplomatsku podršku Cipru, niti bilo kakvu drugu pomoć Nikoziji.
Nije uspio niti američki pokušaj da izvrši pritisak na Cipar po pitanju anti-ruskih sankcija, kao ni oko stava ciparskih vlasti oko ukrajinske krize.
Kasoulides je u odnosu na situaciju u Ukrajini podsjetio na stanje na Cipru, otok čija je gotovo polovica okupirana od strane Turske još 1974. godine. Važno je naglasiti kako grčka zajednica na Cipru nije nikada dobila nikakvu podršku od strane SAD-a i NATO saveza.
Što se tiče pragmatičnog stava Nikozije po pitanju sankcija, Nikoziji je jasno tko je u njih uzrokovao tešku ekonomsku krizu. S druge strane, grčka zajednica na Cipru povijesno naizlazi na razmijevanje Moskve, a nedavna zbivanja su još više naglasila taj trend.
Ranije je dogovor Cipra i Rusija podrazmijevao samo logistiku, kao u sirijskoj luci Tartus, koju je Rusija naslijedila još od sovjetskog doba. No, kapacitet luke u Tartusu više nije dovoljan za rusku mornaricu.
1991. godine je takozvani „Punkt materijalno-tehničke potpore“ u Tartusu namjerno srušen, jer je izvorno bio mali (samo dva plutajuća gata, svaki 100 metara, plutajuće radionice, uredske prostorije, vojarne i nekoliko skromnih gospodarskih zgrada), od kada se njegova sposobnost godinama smanjila.
Od dva pristaništa funkcionira samo jedan, a od izbijanja građanskog rata u Siriji su tamo samo četiri osobe.
Prvi pokušaj da se modernizira Tartus i preuredi su u kategoriju punopravne pomorske baze koja će primati krstarice i nosače zrakoplova, nije se proveo zbog pogoršanja situacije u Siriji. U jednom trenutku se postavilo pitanje o zatvaranju baze, jer nije bilo jasno hoće li Assadova vlada kontrolirati situaciju u regiji. Posebno je problematična bila eskalacije nasilja i misteriozno ubojstvo 2010. godine zamjenika načelnika ruskog Glavnog stožera, general-bojnika Jurija Ivanova, koji je stigao u Tartus u inspekciju. Njegovo tijelo je pronađeno na u turskoj pokrajini Hatay, blizu Tartusa.
O prisutnosti ruskih ratnih brodova u libijskom Tripoliju ili na jemenskom otoku Socotra se pogotovo ne govori i to još od izbijanja takozvanog „Arapskog proljeća“, čime su dovedeni u pitanje dugoročni planovi ruske mornarice u održavanju i obnovi baza u regiji.
Sada su relativna stabilizacija situacije u Siriji i uspjesi Bashara Al-Assada u ratu protiv islamističkih ektremista iznova “resetirali” planove za obnovu i proširenje luke Tartus.
Sirijska vlada je u više navrata pokušala nastaviti pregovore o proširenju baze i rusko-sirijsku vojnu i tehničku suradnju. Ipak, 2014. godine, kako bi se izbjegle moguće provokacije, cjelokupno rusko vojno osoblje je evakuirano iz Tartusa.
Konačno je 2015. godine ruska mornarica ipak odlučila rekonstruirati svoj pomorski punkt u Tartusu na razinu pomorske baze. Prema planu obnove, prvi plutajući gat će moći primiti brodove prvog ranga (krstarice ili razarače), a drugi –brodove drugog ranga (fregate ili male brodove). Između ostalog, Tartus se može gledati i kao objekt koji ima obavještajnu vrijednost, budući da se iz njega može s lakoćom provoditi elektronski nadzor.
No, u vrijeme dok je situacija oko sirijske baze bila neizvjesna, počele su kolati glasine o mogućnosti korištenja ciparske luke Limasol za ratne brodove Ruske Federacije. U svakom slučaju, značaj Tartusa ostaje nepromijenjen, ali će se uz sirijsku luku u punopravnu pomorsku bazu pretovoriti i Cipar, gdje će ruski brodovi koristiti Limasol kao punkt za dolijevanje goriva i logističku suradnju.
Od Tartusa i Limasola se do Gibraltara plovi 6-7 dana, gdje se stiže u područje operativne odgovornosti ruske Baltičke i Sjeverne flote. Naravno, tu je i Sueski kanal koji je odmah pri ruci.
Cipar je u svojoj povijesti uvijek bio nečija baza, ali ne samo pomorska. Čak i danas je dio teritorija (oko 3%) zapravo pod tuđom upravom i smatra se “prekomorskim teritorijem Velike Britanije“.
U vojnim bazama Akrotiri i Dhekelia broj britanskih vojnih i civilnih osoba doseže 7 000 ljudi. Jedna od tih baza – Akrotiri-Episkopi – nalazi se neporedno uz luku Limasol, gdje se planira uspostaviti ruski opskrbni punkt.
Status britanskih baza je s pravnog stajališta vrlo kontroverzan, a da se ne spominju izuzetno komplicirane financijske okolnosti njihovog postojanja. Jedna stvar je ipak jasna: Velika Britanija ne namjerava odustati od tog teritorija, a tijekom razdoblja pritiska i nasilja nad ciparskim Grcima, Velika Britanija je vršila ozbiljan pritisak na ciparsku vladu da to pitanje riješi “na prijateljski način”.
Zbog toga je 2001. godine došlo do nemira na otoku, kada su mještani ustali protiv izgradnje novog britanskog radarskog sustava. London nikada nije bio spreman u nadležnost Nikozije predati dio podataka koji se ne koriste izravno u vojne svrhe, a treba podsjetiti da je u zamjenu tražio odricanje ciparskih financijskih potraživanja.
Nikozija kao odgovor počinje ozbiljno i studiozno računati dug Velike Britanije još 1960. godine, a nedavno je ciparska vlada izbrojala i posljednji cent. Ciprani su izračunali da im Velika Britanija duguje milijardu eura i London prisilili da se izjasni o tome.
Početna cijena za Rusiju još nije objavljena. Ali kako Ruska Federacija u Siriji u najmu već ima nekoliko hektara stranog teritorija, na Cipru, najvjerojatnije, neće biti klasični zakup, nego će se brodovi ruske mornarice servisirati u luci i tamo držati potrebne materijale za opskrbu gorivom i popravke, što će koštati nekoliko puta manje od kompletno opremljene baze u britanskom stilu s posadom i bodljikavom žicom.
U sovjetsko doba je slavna 5. Mediteranska flota imala problema u opskrbi. Nakon 1972. godine i prekida od vojno-tehničke suradnje s Egiptom pod vladom Anwar El-Sadata, Tartus je ostao jedina baza za funkcioniranje flote i obranu usidrenih brodova i podmornica.
Na primjer, sjedište zapovjednika flote je bilo u obalama u blizini Tunisa, takozvani “Punkt broj tri“ gdje su dolazile podmornice Sjeverne flote. “52 točka”, na pola puta između Libije i Sirije, bila je za zaustavljanje površinskih brodova. Izviđački brodovi su se skrivali iza grčkog otoka Lemnos (“10 točka”) i tako dalje. Amerikanci su se zabavljali pucajući na bačve koje su obilježavale punktove, a sovjetski jedriličari su dolazili, vraćali ih i bojali iznova s natpisom: „Vlasništvo sovjetske mornarice!”
Sada više nema potrebe za takvim trikovima. Sovjetska 5. Operativna flota u Mediteranu je služila za nuklearno odvraćanje i njen glavni protivnik nije ni bila poznata 6. Američka flota u cjelini, nego samo njene nuklearne podmornice i brodovi s nuklearnim bojevim glavama.
Danas više nema govora o nuklearnom odvraćanju u Sredozemnom moru, već upravo suprotno – nova ruska Mediteranska flota se koristi na taktičkom planu u ograničenom prostoru.
U tom kontekstu, sporazum s Ciprom pruža upravo mogućnost taktičke prisutnosti ruske flote u nekoliko potencijalno opasnih žarišta. Sastav nove ruske Mediteranske flote još nje utvrđen, a nije jasno hoće li se ona formirati na neodređeno vrijeme (od različitih plovila iz ostalih flota, ovisno o situaciji). Stvaranje potpuno nove baze sa skupom infrastrukturom i brojnim osobljem bi bilo prikladno samo ako je riječ i kontinuiranom prisustvu velikog broja velikih brodova na određenom području odgovornosti. Osim toga, nitko ne zna kako će se razvijati situacija u zemljama pogođenim epidemijom “Arapskog proljeća”. Možda će se Libija, primjerice, vratiti pragmatičnoj politici, kao što se dogodilo u Egiptu.
U svakom slučaju, Rusija je dobila novog saveznika, ali ne za novac, jer se Cipar za Rusiju pokazao i kao ideološki saveznik, a ovaj dogovor i stav Nikozije dokazuje tu tvrdnju.
FOTO: Britanske baze jugozapadno Akrotiri/Episkopi i sjeveroistočno Dhekelia i Limasol, odmah do britanske baze Akrotiri
Eugen Krutikov:http://www.vz.ru/politics/2015/3/4/732719.html
http://www