Spomenik pobjede Dušana Džamonje poslije rušenja
Vraćam se brodskoj priči o političkoj shizofreniji u Hrvata s kojom sam započeo ovu povijest bolesti.
Politički i ekonomski Brod je, doduše, danas već u krajnjoj katatoničnoj zakočenosti, no zanima nas ovdje i onaj iz paranoidno shizofrene faze kad se u delirijima i halucijnacijama rušio ancien régime. Nekada je davno, ondašnji politički mentalitet, toliko isti i sličan ovom današnjem, imenovao oko 120 brodskih ulica imenima boraca domovinskog rata 1941.-1945. i žrtvama fašističkog terora. Ulica je tada bilo oko 240 što znači kako ih je pola u gradu imalo imena golobradih hrvatskih partizana i antifašista – Tuđmanovih vršnjaka.
Nakon «pada komunizma» pao je i antifašizam i danas od ukupno oko 450 ulica njih je dvadesetak, najvjerojatnije pukim nemarom novokrstitelja, zadržalo imena antifašista. U tih dvadesetak su Bašić Josip, Cajtnar Franjo, Delić Milan, Dubravčić Stipe, Gržinić Ivan, Fajerbach Ivan, Iličić Marko, Rački Dragutin, Turčinović Mirko, Užarević Jakov, braća Crljen, braća Matić i Martinović, Marinić Franjo, Marukić Šime i Kata, Pirker Pero i Godlar Josip…
U prigradskom naselju Šestinac (nekada mjesna zajednica «Partizanska»), u kojem Osječka ulica udara glavom ravno u auto-cestu i ne vodi dalje nikuda, valjda već umorni mijenjatelji imena ulica su poštedjeli, od svog kontrarevolucionarnog žara, ulice Vilme Daus, Mirka Turčinovića i Slavka Pokaza (u naselju se ostale ulice zovu Šestinac I-V, Babinac I-II i Svete Obitelji). Slavko Pokaz je Srbijanac rodom iz Leskovca (1927.). Pridružio se partizanima kao đak star 16 godina i sudjelovao u oslobađanju Beograda te proboju Sremskog fronta. Poginuo je kao pripadnik 25. slavonske brigade u Daruvaru 1945. godine. Kroz Brod je, vjerojatno, samo prošao travnja 1945. Mirko Turčinović je gotovo nepoznat. Rodio se negdje u Istri 1909. godine. Ne zna se ni je li bio pripadnik NOP-a. Navodno je odveden u Njemačku i ondje nestao. Vilma Daus je bila radnica rođena 1924. godine u Brodu na Savi. Sa sedamnaest godina starosti je u partizanima. Gine kao borac za oslobođenje Hrvatske nešto prije svog dvadesetog rođendana.
Među onima kojima su oduzete (nepravedno) ulice nalaze se Škrbina Ivan, Križanović Ilija i Martinović Slavko koji su, kao antifašisti, obješeni na brodskom glavnom gradskom trgu za vrijeme NDH. Nada Božić ubijena je u logoru Stara Gradiška, Dragičević Nada u brodskoj policiji. Pleša Ilija, Dajčić Ruda, Hess Ignjat, Hajdinović Bogdan, dr. Leo Kuhn ubijeni su u Jasenovcu. Stok Adam ubijen je u logoru Zemun. Grga Mataić strijeljan je kao taoc… Gotovo osamdesetak posto antifašista čija su imena nekad nosile brodske ulice poginulo je na ratištima. Ostali su bez ulica, gotovo istovremeno kad je u hrvatski Ustav zapisivano kako je antifašizam u «izvorišnim osnovana Republike Hrvatske»…
A još prije Drugog svjetskog rata na, tada visoko renomiranoj, brodskoj Gimnaziji predavao je prof. Josip Godlar. O njemu sam u knjizi Dogodilo se jednom u Brodu… 2008. godine (str. 36) zapisao: «Josip Godlar rođen je 21. siječnja 1908. g. u Hrntiću kod Karlovca. Gimnaziju je završio u Karlovcu, a studij slavistike u Zagrebu. Kao student objavljuje pjesme u Vijencu, a kao predsjednik Kluba studenata slavistike u Zagrebu, s tajnikom kluba Dragutinom Tadijanovićem, organizirao je, 1930. godine, glasovito Krležino predavanje u Hrvatskom glazbenom zavodu. Po završetku studija (1931. godine) dolazi za profesora na slavonskobrodsku Gimnaziju. S profesorima Julijem Tomićem, Josipom Berkovićem, Alfredom Kurelcem, Brankom Culek i drugima, čini lijevo orijentiranu grupu nastavnika koja će, do Drugog svjetskog rata, odgojiti nekoliko generacija ljevičara. Zbog svojih stavova često dolazi u sukobe s direktorima gimnazije Lazarom Ćelapom i Josipom Gunčevićem. Godine 1939. sudjeluje, s Josipom Berkovićem, u pokretanju lista Brodska riječ u kojoj 1940. godine objavljuje dramski prikaz misli Antuna Radića, pod naslovom Prosvjetom k sreći, posvećujući ga Mihovilu Pavleku Miškini. Za vrijeme previranja na brodskoj Gimanziji, 1940. godine, uhićen je s Dragom Vidoševićem i Josipom Zmajićem i premješten na Realnu gimnaziju u Bjelovar. Poslije okupacije zemlje 1941. godine je, na prijavu direktora gimnazije Josipa Gunčevića, uhićen i deportiran u Jasenovac, a kasnije u Staru Gradišku gdje je i umro uslijed bolesti i opće izmorenosti početkom 1942. godine.»
Proganjan zbog svojih plemenitih životnih pogleda (liberté, égalité, fraternité, justice) još u Kraljevini Jugoslaviji, prof. Josip Godlar dočekao je u zatvoru prevrat koji su izvršili oni što su se također borili protiv iste Kraljevine. Uprkos tome zadržan je u ustaškom zatvoru kao ljevičar. U Brodu je potpisivana peticija za njegovo oslobođenje iz zatvora, no on je ondje, usprkos i nekim visokim intervencijama, izmrcvareno skončao. Bez muža je ostala supruga Frida Godlar, profesorica hrvatskog jezika i povijesti na brodskoj Mješovitoj građanskoj školi, a bez oca su ostale tri djevojčice Jela, Sara i Sunčica. Profesor Godlar je ubijen, u zatvoru, u 33. godini svog života.
Nakon rata je Josipu Godlaru, nasilno mučenički stradalom zbog svojih ideja i uvjerenja, na kući u Zrinskoj ulici 95, u kojoj je stanovao, postavljena spomen-ploča. Jedna škola u Brodu je, jedno vrijeme, nosila njegovo ime, a i trg iza današnje Male crkve, u koji se ulijevaju četiri ulice, dobio je također njegovo ime.
Godlar je bio politički simpatizer lijevog krila HSS-a koje se pretakalo komunistima. Nije bio u partizanima, nema veze s Bleiburgom, Jazovkom i ostalim stratištima, Informbiroom i Golim otokom, ubojstvom Hebranga, gušenjem Hrvatskog proljeća, no ipak su mu, devedesetih, skinuli spomen-ploču s kuće u kojoj je živio (možda i zbog njene okoštale subnorovske leksike) i ukinuli ime škole. No, trg je ostao. Ili je posrijedi opet šlamperaj ili je netko razuman ipak rekao: «Ljudi, sada je dosta, pa radi se o hrvatskom humanističkom intelektualcu, piscu i pjesniku koji se poznavao s Krležom i Tadijanovićem i za kojeg je znao ondašnji intelektualni Zagreb. Pa, o Godlaru je još 1940. godine pisao i hrvatski književnik Josip Berković!». Tako je, vjerojatno, jednom velikom Čovjeku i jednom od najpopularnijih pedagoga brodske Gimnazije ipak ostao u Brodu – trg.
No, patologija, o kojoj pokušavam govoriti, probila je svom žestinom s unutrašnje strane glavnog ulaza u nekadašnju brodsku Gimnaziju, (danas Strojarski fakultet). S lijeve strane postavljene su svojevremeno dvije spomen-ploče. Jedna, velika bijela, učenicima i profesorima poginulima kao žrtve fašističkog terora i u Narodnooslobodilačkom ratu 1941.-45. i druga, manja crna, poginulim studentima Strojarskog fakulteta, braniteljima u Domovinskom ratu. S desne strane hodnika je treća, skandalozna, spomen-ploča koju je 1995. g. postavio ogranak brodske Matice hrvatske (u supotpisu je i Grad koji je to platio) kateheti dr. Josipu Gunčeviću, direktoru Gimnazije u vrijeme kad je u njoj predavao prof. Josip Godlar. Skandalozno je to što je upravo Gunčević denuncirao Godlara kao državnog neprijatelja (u Kraljevini Jugoslaviji!) pa je ovaj premješten u Bjelovar, a potom i uhićen. O Josipu Gunčeviću pisao sam 2008. godine, u istoj knjizi kao i o Godlaru, ovo: «Osamnaestog studenog 1940. g. počeo je štrajk učenika sedmih i osmih razreda brodske Gimnazije uperen protiv klerofašističkog odgojnog duha koji je sprovodio direktor Josip Gunčević. Pop Gunčević je najzaslužniji što je komunizam duboko prožeo brodske gimnazijalce viših razreda. Na njegovom indexu bili su svi humanistički orijentirani profesori Gimnazije: Josip Godlar, Julije Tomić, Josip Berković, Tardina Marijeta, Ivo Rubić, Alfred Kurelec, Branka Culek, Aleksandar Sonnabend…, a petoga prosinca 1940. g. nastavničko vijeće brodske Gimnazije, na čelu s direktorom dr. Josipom Gunčevićem, donijelo je odluku da se učenici 7a, 8a i 8b razreda isključe iz škole kao i da im se zabrani upis u bilo koju srednju školu u Brodu. Razlog isključenja bio je štrajk koji su učenici organizirali i proveli sredinom studenoga.» Za proganjanje toliko vrsnih profesora i izbacivanje iz škole tri kompletna razreda mora se odista biti čovjek posebnog kova. Gunčevićev kov bio je uporno i dosljedno klerofašistički. I on je tek za vrijeme NDH tvorno iskazivao taj svoj politički mentalitet kao aktivni i pasionirani kolaborant režima. Još prije rata objavljivao je brošure u kojima se fanatično suprotstavljao komunizmu kao ideologiji, ali i javno bavio, za svećenika bizarnin pitanjima seksa, posebice mladeži… («Problem zaljubljivanja u srednjoj školi», «Zašto se svećenici ne žene», «Mješovite ženidbe»)…
Godine 1995. (Svjetska proslava 60. godišnjice pobjede nad fašizmom) u Slavonskom Brodu je organizirana izložba (Muzej Brodskog Posavlja) za koju je tiskan katalog u kojem se Josip Gunčević opisuje kao «humanist i hrvatski rodoljub». «Kao hrvatski rodoljub» Gunčević je velikosrpskom režimu Kraljevine Jugoslavije denuncirao svoje lijevo opredijeljene stranačke kolege u Hrvatskoj seljačkoj stranci i profesore (Hrvate) na brodskoj Gimnaziji, te je istjerao, iz Gimnazije, osamdesetak učenika završnih razreda, mahom Hrvata. A kao «humanist» se spremno stavio u službu fašističkog okupatora Hrvatske (njemačke vojne sile) i marionetske države NDH koja vrši vojno policijske progone nepoćudnih brodskih Hrvata i organizira njihovo vješanje na glavnom gradskom trgu (kao taoca) te strijeljanja u brodskoj Tvrđavi, progoni Srbe i organizira masakriranja poput onog na improviziranom mostu preko Save kad ih je, u jesen 1942. godine, pobijeno pedesetak te pljačku i mrcvarenje brodskih Židova (oko 450 pobijeno je po logorima).
Svojevremno školovani agent Ustaške nadzorne službe u Brodu, Mirko Krpan, svjedočio je javno kako je kateheta mrcvario zatvorenike po brodskim podrumima koji su za vrijeme NDH služili kao «depadanse» prepunog zatvora. Brodski akademski kipar Zvonimir Radoš je također javno svjedočio kako ga je u crkvi, za vrijeme mise, izšamarao. «Prekinuo je misu, došao do mene, izšamarao me i mirno nastavio misu.» svjedočio je Radoš i dodao: «To je bilo uobičajeno, a ne incidentno ponašanje Gunčevića.»
Postoji nekoliko verzija njegovog stradavanja na kraju rata. Prva je bila Bleiburg. Druga da ga je, po vlastitom priznanju, ubio kod Grubišnog polja njegov đak Đuka G. Treća verzija je da je ubijen u Macelju. Brodski pisac Slavko Mirković posjeduje tekst o njegovom kraju prema kojem autor zapisa tvrdi, na temelju istraživanja, da mu je suđeno u Krapini kao izrazito aktivnom kolaborantu NDH odgovornom za smrt nekoliko suradnika, pomagača i učesnika Narodnooslobodilačkog pokreta. Dakle, postoji i verzija kako je Gunčeviću suđeno kao fašističkom kolaborantu i kako je sudski osuđen na smrt.
Za razliku od Brođana koji su nagađali što se dešava s njihovim sugrađanima za vrijeme NDH, Gunčević je kao povjerenik sustava znao i u tome aktivno sudjelovao ne suprotstavljajući se, pače, potičući.
I kao što je za brojne Nijemce, Hitler, nakon rata bio čovjek koji je ukinuo nezaposlenost i sagradio Autobahnen, tako je i za one koji smatraju da je antikomunizam automatski profašizam Gunčević «humanist i hrvatski domoljub» koji je za vrijeme NDH «bio predsjednik HPD Davor“, a o ostalom nećemo jer nije prikladno za djecu…
Osobno držim kako Josip Gunčević, svojom prošlom umiješanošću, apsolutno nije zaslužio sudbinu koja ga je stigla 1945. godine. No, nije zaslužio ni spomen-ploču – 60 godina kasnije. Pogotovo ne preko puta spomen-ploče žrtvama svojih idejnih pritivnika koji su je, kao antifašisti, zaslužili. Njihovi su istomišljenici pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a ne Gunčevićevi. Srećom, ulaskom u Europu, jaka i razvijena hrvatska revizionistička povjesničarska škola odlazi u povijesnu ropotarnicu.
Nažalost, vrhunski cinična spomen-ploča Gunčeviću će ostati gdje jest. Jer Europa se ne bavi takvim tricama, a u Brodu nikom ne pada ni na pamet da ju skine. Mračni impuls ju je iskopao iz pepela povijesti, pa će, sa svoje spomen-ploče, poraženi i mrtvi Gunčević, i dalje budno motriti na svoje nekadašnje žrtve da se ne bi povampirile i ponovno krenule u borbu protiv etničke nesnošljivosti i kapitalističkih prljavština.
Nevjerojatno kako brzo i lako zaboravimo nagrađivati dobro i kažnjavati loše i kako smo duboko u priči o starom Indijancu koji objašnjava malom kako u svakom čovjeku žive i dobar i loš vuk. I kad mali Indijanac zapita: «Pa, koji onda pobjeđuje?» stari odgovara: «Onaj kojeg hraniš.»
Spomenik pobjede Dušana Džamonje prije rušenja
