Foto: FaH
Akademik Ivan Aralica je potpuno u pravu kada tvrdi da je »Tuđmanov odnos prema Titu uvijek bio negativan«. Najrječitiji dokazi za tu naizgled paušalnu tvrdnju mogu se pronaći u knjigama Franje Tuđmana…
Negdje pri dnu lijevoga stupca na 46. stranici »Rječnika šatrovačkog govora« što ga je sačinio Tomislav Sabljak, a 1981. godine u biblioteci »Globus« objavili ljubljanski i zagrebački nakladnici ČGP Delo i OOUR Globus – izdavačka djelatnost, smjestio se glagol »dopizditi« s pripadajućim tumačenjem »dozlogrditi, dozlojaditi«. U istom stupcu, nešto poviše spomenutoga glagola, nalazi se i glagol »dokurčiti« s dvojakim značenjem – »dokučiti (nešto); dozlojaditi«.
Rečeni su glagoli dobili svoje zasluženo mjesto i u »Hrvatskom enciklopedijskom rječniku« što su ga priredili prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić i Ljiljana Cikota, a 2003. godine objavio zagrebački Novi Liber: »dopizditi (komu, čemu) svrš. (prez. -im, pril. pr. -ivši, prid. rad. dopizdio) žarg. vulg. dodijati (dopizdilo mu je)« i »dokurčiti (komu) svrš. (prez. dokurčim, pril. pr. -ivši, prid. rad. dokurčio) žarg. vulg. popeti se na glavu komu; dodijati, smučiti se, dosaditi«.
Ukoliko barem jedan od ova dva glagola iskazuje kako na vas utječe svakodnevno nametanje priče o odnosu Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu, vrijeme je da odustanete od čitanja ovoga teksta prije no što u njemu bude citirana izjava akademika Ivana Aralice novinaru Večernjeg lista: »Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan.« I prije no što budete zamoljeni da tu izjavu zapamtite u cijelosti, s posebnim naglaskom na riječ »uvijek«.
A kad već niste odustali, budite tako ljubazni da spomenute glagole iz hrvatskoga šatrovačkog i enciklopedijskog vokabulara ne koristite ni kada pročitate nastavak akademikova glagoljanja:
»Samo neupućen čovjek može misliti da je Tuđman pozitivno mislio o Titu. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Mnogi Tuđmanovi ”tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao.
Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatsku nego što je bila jugoslavenska federacija.
Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu.«
Ne posežite za tim zlosretnim glagolima ni kada pročitate akademikov odgovor na novinarsko pitanje da li bi Tuđman uklonio Titovu bistu s Pantovčaka: »Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van.«
Sada, molim vas, primite najdublju ispriku što ću akademikove tvrdnje o »uvijek negativnom odnosu Tuđmana prema Titu« potkrijepiti navodima iz tako nepouzdanih izvora kao što su knjige samoga Franje Tuđmana. U jednoj od njih, objavljenoj pod naslovom »Stvaranje socijalističke Jugoslavije« (Naprijed, Zagreb, 1960.), na 33. stranici stoji:
»U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve nacionalne i revolucionarne težnje, sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice…«
Treba li nastavljati s tom Titu netitrajućom kobasičetinom od rečenice ili možemo na sljedeću, nešto jezgrovitiju: »Jednom riječju, narodi Jugoslavije, u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.«
U predgovoru monografiji »Tito u Hrvatskoj 1945-1961« (Epoha, Zagreb, 1962.) neustrašivi i intelektualno nepotkupljivi Franjo Tuđman piše ono što se akademici u današnjoj Hrvatskoj boje i pročitati:
»Svojom politikom, koja je u nuklearnoj mori jedini putokaz prevladavanja blokovskog bespuća i daljeg društvenog progresa, Tito je dosljedni internacionalist i veliki humanist, pravi čovjek socijalizma i onog suvremenog svijeta koji lomi sve konzervativne okove na putu u neobretene društvene i nove kozmičke prostore.
Jedna od osnovnih a vjerojatno i najsadržajnijih značajki Titove ličnosti kao partijskog i općenarodnog vođe i tribuna, političara i državnika jest ljepota sklada njegovih riječi i djela.«
A kako bi i posljednjem akademiku bilo jasno u kolikoj se mjeri s tom ljepotom uskladio autor predgovora, pustimo da to kaže sam Franjo Tuđman: »Ovo izdanje predstavlja ne samo svjedočanstvo o neprekidnom živom dodiru druga Tita s našom Narodnom republikom već i o nama samima.«
Dalo bi se navesti još nebrojeno sličnih, iskrenih i ubojitih riječi kojima je Tuđman nedvosmisleno iskazivao svoj »uvijek negativni odnos prema Titu«, ali je vrijeme da se zaustavimo. Prije nego što nam doglagole i Tuđmanov Tito i Titov Tuđman.