Čitam izvješće Instituta za javne financije. Sve više se smanjuje udio prosječne mirovine u plaći.Sada je to negdje 31%, no do 2060. past će na samo 22%. Postajemo sve starija nacija sa sve većim brojem prijevremenih umirovljenika. Penalizacija za prijevremenu mirovinu je toliko niska da si ju mnogi radije ”priušte” nego da ostanu raditi još koju godinu. Tu su i povlaštene mirovine koje razaraju budžet, a sve više je onih koji ta prava ostvaruju kroz invalidske statuse. Događa nam se situacija iz Grčke gdje se sistem raspao zbog ranih umirovljenja i mirovina koje su mnogi Grci primali do svoje 122. godine jer se babo dobro uščuvao u ledenici.
Obitelji su radije riskirale zatvor nego prijavili smrt premilog i preminulog financijskog donatora u obitelji. Slična je situacija i u nas. Danas, kad ne možeš dobiti posla ni za lijek, očekivalo bi se da djeca svoje starce drže i čuvaju kao kap vode na dlanu jer su jedini izvor kakvog ali takvog novca. Jest malo, no čovjeka veseli kad kapne staračka crkavica svakog prvog u mjesecu. Istroši se na režije, no uz šverc na Jakuševcu nekako se da pokriti.
Sve skromnije živimo. Sve smo siromašniji. Baš velim svom prijatelju kako smo sretni da imamo trave oko zgrada jer ćemo ju uskoro svi brstiti poput ovaca. Luksuz će nam biti ako prikupimo trputac pa bacimo na lešo.
Institut nam preporuča da počnemo štedjeti za starost. Lako je štedjeti ako imaš od čega. Drugi pak prijatelj, kad je pročitao tekst o mirovinama, samo je lakonski zaključio da se nada da će umrijeti do mirovine. Tko može očekivati mirnu i lijepu starost? Akademici i branitelji, te još mala skupina povlaštenih umirovljenika.
Morat ćemo duže raditi, ako ćemo imati posla. Siromašna Hrvatska tjera nas sa svojih skuta. Svatko tko na vrijeme razmišlja o svojoj budućnosti, a budućnost je starost, potražit će smisao svog života u socijalno sređenim zemljama. U nas, gdje se uzima invalidima da bi se dalo bogatim političarima, već odavno nema smisla. Zemlja apsurda tako postaje poligon za istraživački projekt: ”Ima li života u Hrvatskoj?” Kako stvari stoje, bolje da ga ni nema nakon umirovljenja.
Hrvatskoj prijeti sistem iz filma ”Loganov bijeg” gdje se starije ljude dobrovoljno eutanazira da bi se napravio prostor mladima i ”korisnijima”. Nažalost, šezdesetak godina nakon osamostaljenja moglo bi se dogoditi da imamo Hrvatsku, a da nemamo nikog više da živi i radi za nju. Ono malo preživjele starčadi kopat će vrtove oko zgrada ne bi li preživjelo.
Vjerojatno ćemo imati i kojeg akademika, taj će imati povlašteno mjesto za brstit travu. Razmišljam o starosti, budućnosti i nadi u bolje sutra. Možda sudnji dan i nije tako daleko. Barem što se tiče Hrvatske.