Jose Mujica bio je pripadnik gerilske ljevičarske skupine Tupamaros, koja se, između ostaloga, borila za socijalnu ravnopravnost i zaštitu domorodačkog prastanovništva, njihove kulture i identiteta. Robijao je četrnaest godina, od čega dvije godine u samici, na dnu bunara. Kaže kako je da ne poludi razgovarao sa žabama i kukcima. Tupamarosi su svoje revolucionarne planove provodili pljačkama, otmicama i ucjenama, ali su sav tako zarađeni novac dijelili sirotinji. Po tome su se razlikovali od ostalih marksističkih pokreta u Latinskoj Americi. Njihova je popularnost bila neuništiva i legendarna, koliko god se CIA i američka državna propaganda trudili da ih ozloglase.
Mujica je postao predsjednik nakon što je 2004. razbijeno višedesetljetno izmjenjivanje na vlasti dviju tradicionalnih stranaka: Colorado i Blanco. Izabran je 2010, kada je jednim revolucionarnim zahvatom radikalno izmijenio sliku šefa države u očima svojih sunarodnika. Nije to bila društvena revolucija, nego revolucija jednoga čovjeka, koju je pet godina dosljedno provodio nad sobom i nad svojom državničkom funkcijom. Osim što mu je to osiguralo veliku međunarodnu popularnost i Urugvaj učinilo jednom od simpatičnijih zemalja svijeta, predodredilo je i preuredilo odnos građana prema svome izabranom suverenu. Predsjednik u Urugvaju postao je isto ono što je u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj. Slika i prilika prosječnog građanina. Ili ispod toga: Jose Mujica bio je i ostao metafora siromašnoga Urugvajca. I danas, veliki broj njegovih sunarodnika, čitav srednji društveni sloj, naročito u Montevideu, imućniji je od njega. Mujica je odbio biti bogat, dosljedno zastupajući tezu kako su “siromašni samo oni ljudi koji stalno žude za posjedovanjem još neke savršeno bespotrebne stvari”.
Jose Mujica je u predizbornoj kampanji obećao da se neće useliti u predsjedničku palaču. Nije na tome jahao, nije se zaklinjao, samo je jednom eto tako spomenuo da neće. U Latinskoj Americi često ubijaju predsjednike i političare, ali je Mujica bio siguran da njega nitko neće dirati, pa je odbio bilo kakvo predsjedničko osiguranje. Kad su ga neki iz tajnih službi oko toga gnjavili, iznervirao se pa im je rekao da Urugvaj neće propasti ako njega i ubiju. A samim tim nikome se i ne isplati da ga ubije, pa neka ga ostave na miru. Ostao je da živi u svom skromnom kućerku na farmi u sirotinjskom predgrađu, i da na posao odlazi starom volkswagenovom bubom. Osamdeset posto svoje predsjedničke plaće svakog je mjeseca slao beskućnicima. Ostajalo mu je tisuću eura mjesečno, što je, kako je govorio, sasvim dovoljno i da se živi i da se još ostavlja za crne dane.
Kada je već postao jako slavan, nekakav arapski šeik ponudio mu je milijun dolara za njegovu bubu. Mujica mu je uzvratio da njegov automobil nije na prodaju i da, osim toga, ne vrijedi toliko novca. Pet godina su svi tabloidi ovoga svijeta napeto čekali da učini krivi korak, pa da ga razotkriju kao lažnu veličinu, ali bilo im je uzalud. Rezidencijalne predsjedničke objekte ustupio je na korištenje siročadi iz Sirije.
Nakon odlaska s funkcije nastavit će da uzgaja krizanteme, koje je ranije, dok nije postao predsjednik, ponekad prodavao na tržnici. Jose Mujica živi sa ženom Lucijom i s tronogom kujicom mješankom, po imenu Manuela. Nitko mu ne može ništa: savršeno slobodan čovjek.
Urugvaj su jednom davno nazvali južnoameričkom Švicarskom. To je već prilično drevna republika: samostalnost su stekli 1828. Teritorijem Urugvaj je trostruko veći od Hrvatske, ali je Urugvajaca milijun manje. Između dva svjetska rata smatralo ih se najboljim nogometašima na svijetu. U Montevideu održano je 1930. prvo svjetsko prvenstvo. Kao zajednica kulture, Urugvaj je neusporedivo značajniji i poznatiji u svijetu nego Hrvatska. Prije pet je godina cijeli kulturni svijet oplakivao smrt Marija Benedettija, grandioznog urugvajskog prozaista i pjesnika. Ali ne čini Benedetti Urugvaj većim, nego činjenica da Urugvajci svojim smatraju sve latinoameričke prozaiste i pjesnike. Za sve njih ta je zemlja veća i jača od Hrvatske, ali i od svake druge u se zatvorene i klaustrofobične zemlje na Balkanu i izvan Balkana.
Urugvaj je, međutim, siromašniji od Hrvatske. Ali ne mnogo: Hrvatska ima 12.324 bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, a Urugvaj 10.720. Zapravo, to su, gledamo li brojeve, dvije bliske zemlje.
Hrvatska je pedeset četvrta zemlja Svijeta po BDP-u, pa joj je mnogo bliži šezdeset četvrti Urugvaj, nego, na primjer, trideset i prva Slovenija ili deveta Austrija. Ali od te bliskosti ništa. Znamo da u ljudskim životima, ali i u životima neke zajednice, zemlje ili naroda, brojke ne znače previše. Ekonomija je katkad poput fatamorgane. Određuje sve, a ne odredi ništa. Više vrijede Jose Mujica i Mario Benedetti od urugvajskog brutodomaćegproizvoda. Više vrijedi to što je Urugvaj izbjegao višedesetljetnu fašističku diktaturu kakvu je imao Čile, od činjenice da taj isti Čile ima hiljadu dolara viši BDP, što ga čini pedeset i sedmom zemljom Svijeta. Fašistička diktatura možda se isplati Washingtonu, Londonu ili Bruxellesu – naravno ako je u Čileu ili, na primjer, Grčkoj – a možda će fašistička diktatura povećati BDP i u zemlji kojom vlada, ali u životu čovjekovom i u životu čovjekove porodice fašistička diktatura definitivno se ne isplati ništa više od neke teške i neizlječive bolesti. Eto, to je pouka vladavine Josea Mujice, ali i ono čime se urugvajskim glasačima preporučio Tabaré Vázquez.
A što se tiče onog velikog redate-lja čije ime ovdje nije pristojno spominjati, on je za svoj dokumentarni film snimao posljednjih dvadeset četiri sata mandata predsjednika koji svoju bubu nije htio prodati ni za milijun dolara.