Osvrćući se na situaciju u Ukrajini i utjecaj kojeg ukrajinska kriza ima na međunarodne odnose, istraživački novinar Tony Gosling u intervjuu za Press TV tvrdi “kako je ono što se događa zapravo pokušaj SAD-a da isprovocira prekid odnosa Europe i Rusije, obzirom da još od kraja Drugog svjetskog rata Washington to pokušava učiniti na sve načine”.
Gosling kao primjer spominje da su nakon Drugog svjetskog rata SAD stvorile konferenciju Bilderberg, na kojoj se okupljaju visoki vojni dužnosnici, političari i bankari kako bi objedinili vojne i financijske aktivnosti Europe i Sjedinjenih Država. Aktivnosti ove skupine, a kasnije Trilateralne komisije odredile su povijest Europe i svijeta, a u jednom trenutku, nakon raspada SSSR-a, činilo da je Francis Fukuyama bio u pravu kada je slavodobitno izjavio da je nastupio “kraj povijesti”. Srećom, nakon brojnih zemalja, a posebno skupina zemalja koje su pokrenule integracijske procese, sada se izgleda budi i Europa.
“Prekid odnosa s Rusijom nije u interesu Europe i Njemačka to polako počinje shvaćati. Berlin ne želi trgovinski rat s Rusijom, pogotovo u razdoblju kada su gospodarstvo i euro o ovako očajnoj situaciji” kaže Tony Gosling i upozorava “kako bi, ako se nastavi s ovom ludom politkom, krhka ekonomska situacija mogla gurnuti Europu do krajnjih granica, a euro bi mogao propasti.”
Izgleda da savez Sjedinjenih Država i Europe zaista počine pucati. Michael Hayden, bivši direktor CIA-e, ne skriva svoje nezadovoljstvo sve većim otporom Berlina koji, po mišljenju mnogih, želi ojačati svoju poziciju u ukrajinskom sukobu.
S druge strame, jedan drugi bivši visoki dužnosnik CIA-e, Ray McGovern, tvrdi “kako se Nijemci konačno ponašaju kao odrasle osobe, a ne kao robovi podređeni savezu ‘Pet očiju’ kojeg čine SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland Five Eyes.
“Ovo što se upravo događa je najznačajniji raskol između Njemačke i SAD-a od Drugog svjetskog rata”, za RT je rekao bivši visoki dužnosnik CIA-e Ray McGovern.
“Po prvi put u 70 godina Nijemci izlaze iz adolescencije i ulaze u odraslu dob. Oni su spremni stati odlučno pred SAD i reći: “Gle, naši interesi nisu isti kao i vaši, jer mi ne želimo rat u Srednjoj Europi i mi ćemo ga izbjeći!”, rekao je McGovern.
On također otkriva da je bivši direktor CIA-e “vrlo nezadovoljan ovakvim stavom Europe, pogotovo jačanjem utjecaja njemačke kancelarke Angele Merkel, koja se ne ponaša poslušno i najprije razmatra interese Njemačke kojoj je cilj spriječiti pogoršanje situacije u Ukrajini”.
“Hayden pokušava reći da su Merkel i svi drugi koji su izvan saveza ‘Pet očiju’ građani drugog reda i da se moraju pokoravati Washingtonu kao i ostale četiri zemlje – Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland”, upozorava McGovern.
Washington čak i sam doprinosi raskolu s Europom, iako je službeno riječ o “čvrstom euro-atlantskom savezu”.
Politika jakog dolara, koji na globalnoj razini se više gubi na značaju, a s druge strane oslabljeni euro imaju podsjednako negativne učinke po američko gospodarstvo i nije nemoguće da dođe do sukoba.
Iako na prvi pogled rast dolara prema drugim valutama može biti pozitivan znak za američko gospodarstvo, ekonomist Paul Krugman smatra da to u stvarnosti nije tako.
“Jak dolar je loš za nas. Prvo, jak dolar će oslabiti gospodarski oporavak i povećati trgovinski deficit. Općenito, jak dolar znači da će SAD više ovisiti o vanjskim problemima nego što se mislilo”, kaže Paul Krugman, profesor ekonomije na Sveučilištu Princeton i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine, u svom članku objavljenom u The New York Timesu.
“Kombinaciju snažnog dolara i slabog eura trebamo gledati kao na način na koji Europa izvozi svoje probleme na ostatak svijeta, posebno na SAD. U isto vrijeme, ova situacija pogoduje Europi, jer slabijim eurom europska industrija postaje konkurentnija, što je poticaj za izvoz, a tako će se ublažiti i kriza eura. Amerika je nesumnjivo gubitnik, jer je na ovaj način američka industrija manje konkurentna, ne samo na europskim tržištima, nego i tamo gdje se u izvozu natječe s Europom, koja će puno lakše izvoziti svoje proizvode u druge dijelove svijeta”, završava Krugman.
Početak i razvoj sukoba dvije različite vizije svjetskog poretka
Iako izgleda da se i Europska unija, iako među posljednjima, nameće kao samostalan i suveren geopolitički subjekt, ostaje činjenica da su donedavno neupitni svjetski vladari, britanske i američke bankarske dinastije, zajedno s partnerima iz američkih Federalnih rezervi (FED) s dolarom kao svjetskom valutom upravljali tokovima novca na globalnoj razini, vladali svijetom i pri tom se bezobzirno bogatili. Zbog zbog toga su crtali i pekrajali državne granice, rušili i postavljali vlade u suverenim državama. Svi koji malo bolje poznaju način funkcioniranja Sustava federalnih rezervi (FED), koji je zamišljen kao američka središnja banka, znaju da je on u privatnim rukama, a nikako u vlasništvu američke nacije. Ista financijska elita kontrolira valutu i središnje banke gotovo svakoj zemlji, ali i MMF, Svjetsku banku i Banku za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu, u Švicarskoj.
Međutim, 2006. godine ruski predsjednik Vladimir Putin vraća sve dugove Ruske Federacije i zemlji vraća apsolutni suverenitet. Sada je u tom smislu ruska država među malobrojnima koje američkim i britanskim bankarima ne duguju niti jednog dolara, te se može uspoređivati s Kinom koja iz ideoloških razloga još uvijek vodi plansku privredu, koja je, iako orijentirana na tržište, najuspješnija na svijetu. 2007. Putin na Konferenciji za sigurnost u Münchenu najavljuje multiplarni svijet. 2009. Rusija saziva prvi formalni summut skupine BRICS u Ekaterinburgu, a 2011. najavljuje stvaranje Euroazijske ekonomske unije. Ostalo je povijest u kojoj su svi ovi planovi realizirani, ali se ne želi stati na tome i ono što dalje slijedi je de-dolarizacija svijetskog gospodarstva i financija.
Ovo su ključni razlozi zbog kojega su se carstvo dolara i obiteljske bankarske dinastije našle u nevolji. Proteklih nekoliko godina vrhunski financijski i ekonomski analitičari napominju kako se carstvo dolara i njegova globalno razgranata infrastruktura raspada i da se cijeli sustav održava isključivo zahvaljujući NATO savezu koju ga svjetskim nacijama nameće silom. Međutim, carstvo dolara se urušava i čine se veliki koraci u tom smislu“, napisao je nizozemski sociolog i ekonomist Wim Dierckxsens. Izvršni odbor Međunarodnog monetarnog fonda je 2010. izglasao novi sustav raspodjele kvota i glasova. Razlog je bio što zemlje članice skupine BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) u cjelini, a posebice Kina, znatno jačaju u gospodarskom i političkom smislu. MMF je procijenio da će se o svjetskoj valuti bolje moći dogovoriti na temelju posebnih prava koja će dobiti zemlje BRICS-a i da će time smiriti duhove u Pekingu, Moskvi i drugom zemljama koje su bile sve više nezadovoljne statusom u toj „međunarodnoj“ organizaciji. Međutim, u ožujku 2013. zbog nedostatka ratifikacije u parlamentima nekoliko zemalja novi sustav nije stupio na snagu, a iza svega je stajao američki Kongres bez kojega je reforme MMF-a nemoguće provesti. Tada je ruski zamjenik ministra financija izjavio da “neke članice već gube strpljenje“. Jednako kao što se Putin „iznenada“ odlučio za prekid svih veza u smislu dugovanja, a zbog odugovlačenja američkog Kongresa su Rusija i Kina izgubili strpljenje i u okviru skupine BRICS pokrenuli inicijativu za stvaranje alternativne globalne financijske institucije koja će se razlikovati od MMF-a i Svjetske banke. U kolovozu 2013. Središnja banka Kine poziva partnere da se slože oko toga da se dolar ukloni s mjesta prve međunarodne rezervne valute, a svijetu to obznanjuje dva mjeseca kasnije, kada je u Washingtonu izbila kriza oko usvajanja proračuna za 2014. godinu i Kina je rekla da joj je dosta, te kako više ne želi srepiti zbog statusa dolara kao svjetske valute. Tada se aktivno kreće provedbu plana de-dolarizacije.
U okviru skupine BRICS lideri pet zemalja su odlučili stvoriti novi međunarodni monetarni poredak u kojem će ravnopravno sudjelovati različiti gospodarski blokovi, a dolar će izgubiti svoj trenutni status. Stručnjaci predviđaju da će se u tom slučaju dolar vratiti u Sjedinjene Države s inflacijskim učinkom koji će biti sličan onome u Weimarskoj Republici. U međunarodnoj trgovini se BRICS odlučio na nacionalne valute, prije svega kineski yuan, ako tome dodamo i trgovinu u eurima unutar eurozone, tek tada ćemo shvatiti prave razmjere predstojeće katastrofe dolara. U pozadini je manju štetu pretrpjela i britanska funta i svima je već jasno da u monetarnoj politici na globalnoj razini predstoje velike promjene. Cijeli ovaj proces je odlično opisao Anthony Migchels u svom članku „Umirući dolar i uspon novog monetarnog poretka“, što je u Washingtonu i Londonu bio znak za uzbunu. Nakon godinu dana se čini da smo došli do kritičnog trenutka u ovom monetarnom ratu i klasično natjecanje u održavanju tečaja je postalo potpuno beznačajno. Krajem ožujka 2014. godine Reuters piše „kako je kineska valutna liberalizacija seizmički poremećaj nesagledivih posljedica“. U posljednjih deset godina su Kina, Rusija, Indija i druge istočne zemlje kupovale zlato u velikim količinama, što su činili iz istih razloga. „Što više zlata posjeduje jedna zemlja manje će joj biti ugrožen suverenitet kada dođe do katastrofe dolara, funte, eura ili neke druge rezervne valute“, za Bloomberg je izjavio Yevgeny Fyodorov iz ruske vladajuće stranke Ujedinjena Rusija. Rusija, Kina i Indija su nastavili s aktivnom kupovinom zlata na svjetskom tržištu i povećale svoje rezerve no neslućenih razmjera. Kina agresivno provodi plan podizanja yuana na status globalne rezervne valute, a onoga dana kada bi Rusija i Kina odbacili svoje ogromne devizne rezerve u dolarima i počele prodavati američke trezorske obveznice ispod vrijednosti (tzv. „dumping“), dolar bi se urušio, a cijena zlata bi poletjela uvis. To znači da financijska oligarhija, bankarske dinastije i FED ovog trenutka ne ratuju samo s Rusijom, nego potencijalno s Kinom, Indijom i drugim članicama Šangajske organizacije, koje gotovo sve slijede istu strategiju. Stručnjaci neprestano upozoravaju kako se velike količine zlata koje završavaju u Pekingu, Moskvi i New Delhiju mogu koristiti kao oružje protiv Zapada, ali su u Washingtonu izgleda bili pretjerano sigurni u sebe. Danas očigledno i njima stvari izgledaju drugačije, što se vidi iz upozorenja da su se Moskva i Peking „udružili da ubiju američki dolar“. 2013. godine se mogla vidjeti jaka konkurencija između američkog dolara, kineskog yuana i ruske rublje. Kina i ostala gospodarstva su diversificirali svoje rezerve, rješavaju se dolara i kupuju zlato, a bankarska elita s Wall Streeta i iz Londona je pokušavala oboriti cijenu plementih metala. Razlog je jednostavan, jer da bi kamatne stope dužnika bile visoke, cijena zlata mora biti na najnižoj mogućoj razini. Za održavanje (prividne) snage dolara, potrebno je imati pod kontrolom cijenu zlata, ali je to sada vrlo teško učiniti. Još od 2004. se bilježe ilegalne aktivnosti koje ukazuju na ovakvo ponašanje, kao što je bio slučaj s “liborom”, odnosno kada su Londonu još od 1991. lažno manipulirane međubankarske kamatne stope, a sve je izašlo na vidjelo nakon što su ekonomisti i financijski stručnjaci istraivali uzroke i posljedice globalne krize koja je izbila 2008. Tko je odgovoran za aktualnu cijenu zlata o kojoj ovise kamatne stope? Korijeni sežu ravno u samo srce sustava, a to su: FED, američko Ministarstvo financija, Banka za međunarodna poravnanja i ostale velike banke u Engleskoj, tako da se u ovom slučaju „zmija ugrizla za vlastiti rep“, što na kraju, iako vrlo pažljivo, priznaje i Bloomberg. Monetarni rat protiv skupine BRICS Od svibnja 2013. su valute glavnih takozvanih „zemalja u razvoju“ (Indija, Brazil, Rusija, Južna Afrika, Argentina…) bili podvrgnute špekulativnim napadima i u nekim slučajevima su izgubile više od 20 % svoje vrijednosti. Što se točno dogodilo? Kako bi se spasile privatne banke FED se odlučio na monetarnu politiku „kvantitativnog popuštanja“ (Quantitative easing). To znači da su se kupovale hipotekarne toksične obveznice zajamčene imovinom banaka koje je trebalo spasiti od propasti. Nakon izbijanja financijske krize 2008. FED je ukupno ubrizgao milijarde dolara u spašavanje banaka, ali su niske kamatne stope potaknule investitore da ne ulažu u rast realnog sektora u Sjedinjenim Američkim Državama. Veliki pobjednici ove monetarne politike u Americi su bili oni koji su planirali zaraditi na špekulativnim tržištima, a novac je od strane banaka i investitora bio korišten kao parazitski fiktivni kapital za kupovanje dionica, državnih obveznica, itd. Takva praksa je uzrokovala novi val špekulativnih aktivnosti na tržištu državnih obveznica i dionica, a kratkoročni rezultat je bio siguran profit, dok u srednjoročnom razdoblju ta praksa posve sigurno vodi do novog financijskog sloma. Međutim, problem je što je dobar dio tog novca uložen i na tržištima u razvoju, to jest u realni sektor trećih zemalja. Od 2008. ulagači traže kako ovaj fiktivni kapital plasirati na tržišta u nastajanju. U prva tri mjeseca 2014. dolazi do pada ovih ulaganja, a kupnja državnih obveznica američkog Ministarstva financija je s 85 milijardi dolara u siječnju 2014. godine u ožujku pala na iznos od 55 milijardi dolara. Manipuliranjem u monetarnoj politici u očekivanju viših kamatnih stopa u Sjedinjenim Državama je dovelo do promjene u međunarodnom protoku kapitala i ulaganja u tržišta u nastajanju su se smanjila. Sve više je i špekulativnih aktivnosti i zemalja koje su izložene iznenadnom masovnom povlačenju kapitala, što je u konačnici dovelo do pada vrijednosti nacionalnih valuta. Iako su to stručnjaci i financijske agencije odlično analizirali i dokazali, slučaj Argentine , primjerice, s izvana uzrokovanom inflacijom se svejedno koristi kao političko oružje protiv predsjednice Kirchner i njezine administracije. Ista se politika kasnije primjenila na Rusiju, Venezuelu i druge zemlje koje su zbog obaranja cijena nafte zabilježile deprecijaciju valute i inflaciju. FED i Europska središnja banka su nakon ožujka 2014. provodili aktivnosti koje su usmjerene na destabilizaciju ruske rublje, ali su pri tom kolateralne žrtve bile valute drugih zemalja i tako se stvara međunarodni kaos. Problem kojega ne vide ili „ne žele vidjeti“ na Wall Streetu je taj što su središnje banke u zemalja u razvoju nakupile velike inozemne rezerve za teška vremena i bolje su pripremljene nego prije dvadesetak godina. Naravno da najveće zemlje imaju i najveće rezerve, a David Bloom tvrdi kako zemlje poput Rusije i Kine svojim rezervama Ameriku i Veliku Britaniju “mogu kazniti kad zažele“. Možda je to najbolje objasnio jedan od najvećih svjetskih eksperata za tržišta zlata, Jim Sinclair, koji je u intervjuu kojeg je dao sredinom ožujka ove godine izjavio „kako Putin ima ekonomsku nuklearnu bombu kojom, kad on to odluči, može u trenutku uništiti američko gospodarstvo“. „Napasti Rusiju i Kinu znači napasti dvije zemlje koje masovnom prodajom državnih obveznica mogu uzrokovati razarajući učinak na zaduženo američko gospodarstvo“, pojašnjava Jim Sinclair. Koordiniranom prodajom rezervi u inozemnoj valuti bi se izravno udarilo na dolar, što bi na kraju dovelo do njegove propasti. Kada su okolnosti „normalno napete“ teško se može govoriti o koordiniranoj politici istovremene i obostrane prodaje inozemnih rezervi u dolarima u obliku državnih obveznica („dumpung“). Međutim, kinesko izaslanstvo u Njemačkoj, kojem je nazočio i predsjednik Xi Jinping , u ožujku 2014. upozorava Zapad da ne primjenjuje gospodarske sankcije protiv Rusije, jer takve mjere mogu stvoriti lančanu reakciju koja će se teško moći kontrolirati i doći će do masovne prodaje obveznica američkog Ministarstva financija. Ovu poruku treba shvatiti ozbiljno, kao i sve što Kinezi otvoreno kažu, jednako kao i kratko „upozorenje“ u listopadu 2013. godine o „potrebi de-amerikanizacije svijeta“, nakon čega su u tom smislu uslijedile konkretne mjere kojima se sada već ne nazire kraj.
Iako danas mnogi gospodarstava u nastajanju nazivaju “krhkima“, pogotovo od strane mass-stream medija i velikih međunarodnih investicijskih fondova, većina njih, a pogotovo BRICS, su i dalje stvarna pokretačka snaga globalnog ekonomskog rasta. Osim toga, BRICS je udario temelje i novom globalnom financijskom poretku koji dolaru želi oduzeti status međunarodne valute, a stvaranje zasebne BRICS valute bi moglo u potpunosti promijeniti svjetsku monetarnu politiku. Kao što vidimo, mnogi govor kako bi dolar „mogao“ propasti, dok s druge strane ekonomski i financijski analitičar Max Keiser u intervjuu za Infowars.com tvrdi i pojašnjava zašto je dolar „već propao“. Vratimo se najvažnijem detalju gore navedenog, a to je upozorenje Pekinga „da se ne uvode sankcije Rusiji, jer će to uzrokovati lančanu reakciju i moglo bi doći do masovne prodaje američkih državnih obveznica“, što značilo da okolnosti više nisu „normalno napete“ i Ukrajina je obarač koja može dovesti do koordinirane politike istovremene i obostrane prodaje inozemnih rezervi u dolarima u obliku državnih obveznica i u Moskvi i Pekingu, što bi na kraju dovelo do konačne propasti dolara. Takav scenarij je moguće izbjeći jedino oružanim sukobom širih razmjera, kao što je uvijek bilo u povijesti. Povijest kapitalizma pokazuje da je većina ratova uzrokovana i kontrolirana od strane financijske elite koja je manipulirala vladama obje strane kako bi dobila unaprijed isplanirani rezultat. Uspon nacionalsocijalizma u Njemačkoj, na primjer, bio je u velikoj mjeri financiran od strane američkih korporacija, uključujući i carstvo obitelji Rockefeller. Isti bankari koji su financirali naciste, ranije su osigurali sredstva za boljševičku revoluciju i te dvije sile su se kasnije borile u sukobu kojeg danas nazivamo Drugi svjetski rat. Početkom ukrajinske krize je Brandon Smith izjavio da je „ukrajinska kriza samo još jedno bure baruta globalističkog inženjeringa“. Bankarska elita još uvijek kontrolira svijet i koristi se ratovima, krizama i revolucijama. Banka za međunarodna poravnanja (BIS) je središnja banka svih središnjih banaka, koja od 2008. na teret suverenih zemalja spašava velike banke pogođene krizom. Nesposobnost plaćanja državnih dugova ugrožava suverenost zemalja, što i jest konačni cilj financijske elite. Danas smo opet suočeni s globalnom krizom i nakon sto godina o Prvog svjetskog rata mnogi tvrde kako su okolnosti gotovo iste, što govori da je rat posve realna opcija. Financijskoj eliti kriza u Ukrajini predstavlja priliku da pod krinkom novog rata ostvari svoj cilj. Međutim, za takav projekt nije dovoljno na svojoj stani imati većinu političara i ono što žele je potpora javnog mnijenja s obje strane Atlantika. U tom slučaju se financijska elita pojavila kao „spasitelj čovječanstva“, a ništa lakše od toga, budući da kontrolira sve mass-medije koji nas ionako mjesecima uvjeravaju kako je „sudbina svijeta na kocki“. Zapad od početka upravlja ukrajinskom krizom i nakon „regionalnih“ sukoba u Libiji, Siriji, Iraku, destabilizacije Venzele i drugih zemalja, kriza u Ukrajini se doživljava kao izravan sukob između Istoka i Zapada koji prijeti da preraste u „razorni globalni rat“. Državni udar u Ukrajini – Još jedan geopolitički neuspjeh Sada već svi znaju da je Obamina administracija podržala puč u Ukrajini i na vlast dovela lokalne radikalne nacionaliste i neonaciste. Danas se više ne može pobjeći od istine da snajperiste koji su snimljeni među prosvjednicima u Kijevu nije poslao predsjednik Viktor Janukovič, nego su ubice tamo bile u dogovoru s liderima demonstracija. Dakle, Obama se koristio ubijanjem civila kako bi smijenio vlast u Ukrajini, a ispada da su članovi nove vlade sudjelovali u ubijanju tih istih nevinih civila. Zbog ove činjenice se istaga o snajperistima koju provodi ukrajinski SBU nikada neće privesti kraju. Naravno da je osim protjerivanja Rusije s Krima i proširenja NATO saveza na Ukrajinu, što je samo dio plana Zbigniewa Brzezinskog, morala postojati i financijska pozadina aktivnosti američke vlade. Tijekom krize u Siriji je Velika Britanija povukla svoju podršku i napustila Sjedinjene Države u neugodnoj situaciji. Povijest se ponavlja u Ukrajini i sada Europa sve više negoduje zbog sukoba kojeg raspiruje Washington, a brojni sektori europskog gospodarstva i vlasnici velikih kompanija negoduju i zbog sankcija koje je Bruxelles na zahtjev Washingtona nametnuo Moskvi.
Sankcije su kao bumerang pogodile brojne zemlje i škode ekonomskim interesima Njemačke, Italije, Nizozemske, Poljske i Francuske. Multinacionalne tvrtke kao što su BP, Shell, ENI, Volkswagen, Siemens, Deutsche Telekom, UniCredit – kao i mnoge druge – otvoreno su se izjasnile pritv sukoba s usijom.Za SAD situacija ne izgleda previše komplicirana, iako nekoliko američkih multinacionalnih kompanija imaju značajnu imovinu u Rusiji. Rusija je do sada igrala vrlo pametno i uzimajući Krim bez ispaljenog metka ostavila svoje protivnike s ozbiljnim ekonomskim i političkim problemima u ostatku Ukrajine. Paul Craig Roberts, bivši pomoćnik američkog ministra financija, tvrdio je da će sankcije Europske unije protiv Rusije samo ubrzati razvoj skupine BRICS, koja će stvoriti svoju vlastitu valutu i tako će veliki gubitnik u ovoj igri biti financijska elita s Wall Streeta sa svojim projektom globalnog gospodarstva. Povratak Krima Ruskoj Federaciji i ogromne mase lokalnog stanovništva koje su svoj glas dale za takvo rješenje potvrđuju ukupni neuspjeh planova Sjedinjenih Država, a zauzimanjem Krima i Sevastopolja je Rusija NATO savezu zatvorila vrata Bliskog istoka. Zapadni mediji su nas pokušali uvjeriti da su se Rusija i SAD dogovorili oko tri ključna aspekta ukrajinske krize: novi ukrajinski ustav će ruski jezik proglasiti službenim i ukrajinske regije će imati široku autonomiju, potom će se štititi rusofonsko stanovništvo na jugoistoku zemlje i Ukrajina će biti neutralna, niti u savezu s Moskvom, ni s Washingtonom i imala bi otprilike status kakav uživa Finska, iako je to bila dimna zavjesa za posljednji pokušaj spašavanja nečega što se više ne može spasiti. Dakle, laž je bio i navodni dogovor Moskve i Washintona, a mediji su lagali su kada su tvrdili da će Ukrajina biti neutralna, jer je nedavno Vrhovna Rada gotovo jednoglasno Ukrajini ukinula status „nestvrstane zemlje“ i odlučila se za „euro-atlantske integracije“. Ukrajina – “Waterloo” carstva dolara Prema mišljenju autora kao što su Jim Willie, Ukrajina će biti „Waterloo za američki dolar“. „Ukrajina bi mogla postati Waterloo za Obaminu administraciju i stvarne vladare američkog prijestolja, bankare s Wall Streeta“, piše Jim Willie i dodaje „kako projekt Putinove Euroazijske ekonomske unije ničim ne može biti doveden u pitanje“. Upravo je eskalacije sukoba u Ukrajini dovela do jače suradnje između Rusije i Kine i svijet bi se u jednom trenutku mogao odlučiti za novi izbor globalne valute. Suočeni s mogućom vojnom prijetnjom i/ili gospodarskim sankcijama određene razine, Rusi i Kinezi imaju snažan financijsku odgovor, a to je zajedničko odustajanje od dolara, što će u središtu Manhattana odjeknuti kao nuklearna bomba. Polovica američkih obveznica su u vlasništvu stranaca, a 30% u kineskim i ruskim rukama. Od početka krize u Ukrajini se osjeti pad potražnje za američkim vrijednosnim papirima, a Kina je već „eksperimentirala“ s mjesečnom prodajom 50 milijardi dolara obveznica američkog Ministarstva financija. Rusija jednim potezom može gurnuti u kolaps američko gospodarstvo i po mišljenju Jima Sinclaira „nedostaje samo da predsjednik Obama napravi istinski pogrešan korak u Ukrajini da se to i dogodi“. Utjecaj propasti dolara na globalnoj razini će biti poražavajući daleko izvan američkih granica. Da bi se zaštitila od međunarodnog kaosa Rusija ulaže u zlato i mogla bi zahtijevati da se plin i ostale robe plaćaju u zlatu, projekt robne razmjene je već dogovoren s Iranom, a s brojnim zemljama trgovina u nacionalnim valutama. Zlato već godinama odlazi sa Zapada prema Istoku, posebice prema Kini. Indija je također jedan od najevćih uvoznika zlata na u svijetu, ali ga također masovno kupuje i Japan. Zlato može biti temelj nove valute Euroazijske ekonomske unije ili njen važan dio. U ovom slučaju elita s Wall Streeta ne bi postigla svoj cilj, a to su – globalna vlada s globalnom valutom. Ovo bi bio trijumf BRICS-a i multipolarnog svijeta. “Ironija je da je ruski bankarski sektor je napravio vrlo dobar napredak u povezivanju s globalnom sustavom. To znači da ima vrlo dobar mehanizam za pritisak”, za Financial Times je izjavio bivši dužnosnik State Departmenta, Strob Talbott.
Liam Halligan za londonski The Telegraph na početku krize u Ukrajini upozorava da zapadne banke imaju 242 milijarde dolara u Rusiji, dok Rusi na Zapadu drže samo 160 milijardi. Potom je 1. ožujka 2014. objavljena vijest da je prodano 105 milijardi dolara vrijednosnih papira sa stranih računa o kojima se skrbi američki FED. Ne može se odrediti točan datum kada su se te transakcije izvršile, ali je to dokaz da Rusija i ostale zemlje na više načina pokušavaju obraniti svoje valute od špekulativnih aktivnosti. Ovakav rasplet Zapad vodi u situaciju u kojoj se Rusija nalazila za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina, što znači da bi mogli potonuti u tešku depresiju, a upitan je i opstanak Sjedinjenih Država. Europska unija je zabrinuta da ulagače može privući sloboda financijskih mogućnosti u Moskvi, a Thierry Meyssan piše „kako je gubitak Krima bio samo prvi u dugom nizu poraza koji slijede ukoliko se Zapad bude suprotstavljao Moskvi“. Zbog globalne financijske krize, ekonomskog kaosa i uvjerljivo najvećeg svjetskog duga (onog Sjedinjenih Država) došlo je do urušavanja dolara kao međunarodne rezervne valute. Uzrok globalnog financijskog sloma i može se pripisati politici Federalnih rezervi i štampanju dolara bez pokrića. Vojno-politički kaos će se na kraju najviše osjetiti na Zapadu općenito, a posebno u Sjedinjenim Državama. Elita s Wall Streeta i London Citya je u Ukrajini stvorila svoj vlastiti „Waterloo“ i uništila carstvo dolara, a da nije uspjela stvoriti globalnu vladu koja će dokinuti nacionalne suverenitete, a s druge strane je u globalnom geopolitičkom kontekstu to rezultiralo favoriziranjem multipolarnog svijeta. Europska unija, Japan i druge zemlje imaju zadnju priliku da postanu politički subjekti koji će donositi samostalne odluke i tako se spasiti od sigurne propasti. Ukoliko se ne riješe sluganskog mentaliteta u odnosu na Washington, kasnije će se teško pridružiti onima koji su preuzeli kormilo iz ruku dosadašnjih neupitnih svjetskih vladara i svijet vode u nekom drugom smjeru. Jes li posljednje odluke Njemačke i EU ujedno i naznaka da se ide tom smjeru, ostaje nam da vidimo. Treba spomenuti i alternativu ovom scenariju, a ona je, naravno, sveopće uništenje u ratnom sukobu globalnih razmjera. U svakom slučaju, mnogi su upozoravali kako će se dogoditi upravo ovo čemu danas svjedočimo, a u kakvom ćemo od ova “dva svijeta” živjeti, možda saznamo i puno ranije nego što se misli.