Nitko ne zna koliko marljivo rade vijećnici skupštine Sisačko-moslavačke županije.Nitko ne zna koliko marljivo i učinkovito rade vijećnici Skupštine Sisačko-moslavačke županije. Najsiromašnije u Bijednoj Našoj, s više od 20 posto nezaposlenih (33 posto mladih u dobi do 30 godina), uništenom industrijom, svakim trećim građaninom na rubu egzistencije i cijelim obiteljima koje odlaze trbuhom za kruhom. Toliko rade ti nadripolitičari da su si ovih dana bili “prisiljeni” povisiti naknade za čak 350 posto – s 2 000 na 7 200 kuna. Zgraža se župan Ivo Žinić (HDZ), čija stranka nema većinu u Skupštini, nad skandaloznom odlukom, ali prešućuje podatak da je nedavno sam sebi podebljao plaću sa 16 500 kuna svoje prethodnice Marine Lovrić Merzel (SDP) na 19 500 kuna!
A što je sve taj Žinić govorio o “moralu” Lovrić Merzel, koja je dala ostavku u zamjenu za obranu sa slobode u sudskom postupku zbog navodne zloporabe dužnosti i kriminala!? Vlast i moć koja iz nje proizlazi pupčano su povezane s novcem! Dapače, s nekontroliranim zgrtanjem novca. Dok ide – ide! A nekima toliko ide, da je to uopće teško povjerovati. Kao u slučaju bivšeg premijera i šefa HDZ-a Ive Sanadera, pa bivšeg “vječnog” šefa Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića, pa sada zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, pa prvostupanjski osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, pa umirovljenoga generala Vladimira Zagorca, pa “naftnog šeika” i također generala u miru Ivana Čermaka, pa onih “rasnih Hrvata” iz neostvarene HR-HZ Herceg-Bosne Slobodana Praljka, Brune Stojića i Jadranka Prlića, pa…
Glava boli od himalaja novca, stanova XXXL kvadrature, vikendica, garaža, obijesnih jurilica za milijun kuna po komadu, apartmana (prvi red do mora!), jahti, krivolovačkih trofeja svjetskih egzota, deviznih računa na krokodilskim i mutnom lovom razdjevičenim rajskim atolima, pod švicarskim bankarskim tajnama… Otkuda milijunske vile u Bosanskoj u Zagrebu, u Šestinama, na Pantovčaku, u Nazorovoj, na bečkom Ringu, u New Yorku i na Karibima dojučerašnjim provincijskim žicarima običnog škropeca ili krigle točene Žuje? Najednom su vozači autobusa, monteri centralnoga grijanja, birtijski harmonikaši, konobari, držači geodetskih štapova, kradljivci dukata i dijamanata, svakovrsni dileri i tako neki (polu)svijet s ruba društva bogati i moćni, pače zaslužni i časni ljudi!?
Je li samo 221 obitelj u Bijednoj Našoj (fulao pokojni Francek za čak 21!?), koliko ih je izbrojala službena statistika, dorasla marom i pameću tisuću godina sanjanom neoliberalnom kapitalizmu? Nakićenom milijardama nadomak dužim prstima, a ostalih četiri milijuna i kusur građana tek su oveće stado stoke sitnog zuba? More jada i državnog troška, nevrijedno ičije pozornosti!? Vrijediš koliko imaš u džepu, ne u glavi. Tko ne vjeruje, neka pita bilo koje dijete u starijoj vrtićkoj skupini ili, još bolje, filozofe u nižim razredima pučke škole. Što žele biti kad odrastu? Klinceze že se udati za Luku Modrića i živjeti kao Nives Celzijus, a klinci će biti Zdravko Mamić i voziti Kerumov Maybach. I jedni i drugi plivat će u neograničenim količinama love. Raditi, dakako, ne treba. Dovoljno je heklati po pametnoj spravici i izležavati se danima na kakvoj osunčanoj terasi kafića.
Kad malo porastu, načuju ponešto o HDZ-u i SDP-u, braniteljskom dostojanstvu i ratnom dignitetu, vide koliki je susjed Joža golemi domoljub i praktičan katolik za 25 000 političkih kuna mjesečno – eeee, stvar se u muškom podmlatku drastično mijenja. Po zdravorazumskoj analogiji, dakako, i među promućurnijim glavicama slabijeg spola naprasno puca ljubav prema nogoloptaču i neželjenoj vlasnici književnog Kiklopa. Politička profesija se nameće kao prvi i jedini izbor u objema rodnim kombinacijama. Politika jednako je moć, moć jednako je novac! Dalje sve ide samo od sebe, ako se jezik i guzicu uspijeva koliko-toliko održavati pod kontrolom. Onda nemaju veze analfabetski tečaj iz opće kulture ili niža stručna sprema, jer daltonisti sitnog zuba ionako ne razlikuju boje na izbornom semaforu.
Money, money, money… To je prava i jedina čvrsta deviza istinskih hrvatskih “domoljuba”! Zapravo zlatan ključ, kojim je 221 obitelj milijardera iz našeg susjedstva otključala nacionalnu riznicu na kojoj pijavično već od 1990-ih blaguju “partneri iz obitelji kojoj oduvijek pripadamo”. I prvi i drugi uglas viču “Imamo Hrvatsku!” i “Danke Deutschland!” Prvi su bezgranično, opipljivo zahvalni drugima zbog širokogrudno ispisanog i ovjerenog leasinga “državne samostalnosti, suvereniteta i članstva u klubu zapadne demokracije”. Formalno, više ništa ne ometa moralnu korozija i političko-financijski koperfildizam.
Sinergijom podaničke nemoći, neznanja, nesavjesnosti i neokolonijalnog iscrpljivanja kooptirane strane moći Bijedna Naša srozana je na anoreksičnu državnu sjenu. Danas je u RH sve na rasprodaji u bescjenje: od ljudskog obraza i dostojanstva do vjere i nacionalnih svetinja. Kupaca na manjka. Novac je mjera i ljudskih ideala, ako se u epidemijski zahrđaloj savjest još koji može naći.
Prema grubim procjenama, političko-kriminalna je ne-savjest iznijela iz Bijedne Naše, zamračila građanima u prošlih 25 godina oko 300 milijardi eura. Ni lipe nije vraćeno u državni proračun, a pljačka ne prestaje. Na stotine načina. Sisački primjer vijećničke socijalne neosjetljivosti i pohlepe ponukao je novinara Adriana Milovana da u Jutarnjem listu objavi šokantnu analizu: samo su političari oštetili Hrvatskoj za više od 300 milijardi kuna! Domovinski rat je koštao još 320 milijardi.
“Samo za financiranje političke vrhuške u zemlji”, tvrdi Milovan, “hrvatski porezni obveznici godišnje izdvajaju više od 200 milijuna kuna. Gruba je to, ali i konzervativna procjena do koje se može doći ako se analiziraju javno dostupni podaci o bruto plaćama predsjednice, premijera, ministara i njihovih zamjenika te šefa Sabora i saborskih zastupnika, kao i župana, gradonačelnika i općinskih načelnika. U toj je brojci i iznos koji se iz proračuna usmjerava u blagajne političkih stranaka. (…) Računica tako pokazuje da smo tijekom deset godina na plaće političke vrhuške u zemlji iz državnog i lokalnih proračuna potrošili više od dvije milijarde kuna. Riječ je o iznosu kojim se mogao sagraditi, primjerice, Pelješki most, oko čije gradnje sada očekujemo financijsku potporu Bruxellesa.”
Lova do krova! Ništa ne radiš i nikom ni za što ne odgovaraš. Ima li boljeg posla u Bijednoj Našoj od politikantstva raspoređenog u 147 stranaka, više od 200 sindikata, 1 276 braniteljskih udruga, cijeloj piramidi “Crkve u Hrvata”…!? Zasad nema. Neosnovani optimizam ministra Branka Grčića stoji porezne obveznike godišnjih 399 701 kunu bruto. Kad već Braco ne dolazi u “Visoki dom”, eto mu Seke – nema jezika, pa šuti za 312.000 kuna bruto. Njezin kolega Tomislav Karamarko tu i tamo dođe na radno mjesto, ali također šuti za bezobrazno visoku plaću. Župan, koji ni sam ne zna što mu je posao, namiri se s 384.000 kuna, gradonačelnik ili općinski načelnih zgrne pola milijuna, itd.
Nema šanse primiriti stampedo na politiku, bijedno uvlačenje posjednicima bilo kakve moći, laktašenje i podmetanje nogu konkurentima u bjesomučnoj utrci prema političkoj kuni. Po procjeni Maruške Vizek iz Ekonomskog instituta, koju spominje Milovan, svaka vlada u svom mandatu uhljebi na državnim jaslama oko 20 000 svojih najupornijih iz tog stampeda. Građani plaćaju račun, a da najčešće ni ne znaju zašto. Politika je u RH najpoželjnija profesija za koju ne treba ni mnogo škole, najunosniji posao i najbolja podloga za udobnu starost. Glupo je onda pitati zašto političke stranke zaziru od novog teritorijalnog ustroja RH i ne žele ozbiljnu reformu armije od 250.000 javnih i državnih činovnika.
Štete nastale njihovim lošim i zakašnjelim odlukama navodno su oko 300 milijardi kuna, po izračunu koji je ekonomist Željko Lovrinčević objelodanio Jutarnjem listu. To je ravno visini javnog duga RH, blizu 90 posto BDP-a. I nikom ništa: 60 posto građana ne želi izborno reći “dosta!” Stranačke HDZ-SDP vojske odrade svoje i skupe se političke bakanalije nastavljaju!
“Četiri stotine dvadeset osam općina, više nego u cijeloj Velikoj Britaniji, u Hrvatskoj je napravljeno ustvari samo da bi se zbrinula stranačka sitnež i bezveznjaci”, tvrdi kolumnist Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji. “Sustav je glup i štetan, upravo samoubilački, ali nijedna ga strana u političkoj igri ne želi mijenjati. On im je nadstranački važan i možda je jedina točka u kojoj se ostvarila čuvena ideja nacionalne pomirbe. Ni HDZ niti SDP niti itko drugi zaista ne želi imati manje općina. Ustrajavaju na svih 428 zbog kukavičluka i sebičnih stranačkih interesa.”