Nova američka sigurnosna strategija i ključni razlozi za svrgavanje Vladimir Putina

Jučer je Vijeće sigurnosti Ruske Federacije, nakon razmatranja dokumenta, za novo izdanje američke Nacionalne sigurnosne strategije priopćilo kako nosi izrazito “anti-ruski naboj” i da američka nacionalna strategija “stvara negativnu sliku o Rusiji”. Osim toga, Vijeće sigurnosti Ruske Federacije navodi kako je osjetno da SAD i njegovi saveznici i dalje pokušavaju politički i ekonomski izolirati Rusiju, posebice u ograničavanju ruskog izvoza energenata.

“Sjedinjene Države bi u Rusiji mogle primijeniti strategiju Obojenih revolucija, a američka administracija će nastojati smanjiti ruski utjecaj u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. U zemljama s kojima je Ruska Federacija uspostavila partnerske odnose će se promicati anti-ruska politika. Nastavit će se trend zadržavanja američke dominacije u svijetu, povećati borbena sposobnost NATO saveza i vojno jačanje američkih snaga. Washington u azijsko-pacifičkoj regiji vojnu prisutnost i dalje smatra kao osnovno sredstvo osiguranja nacionalne sigurnosti i interesa Sjedinjenih Država”, stoji u priopćenju Vijeća sigurnosti Ruske Federacije o novom izdanju američke strategije nacionalne sigurnosti koja je predstavljena početkom veljače ove godine.

Ovim je dokumentom Washington zamijenio strategiju iz 2010. Godine, a nova verzija dokumenta predviđa nastavak politike usmjerene na “stvaranje značajnog troška za Rusiju kroz sankcije i druge mjere pritiska”.

Među novim prijetnjama s kojima se suočavaju Sjedinjene Države, uključujući “rusku agresiju na Ukrajina”, navode takozvana “Islamske država” i jačanje proturječnosti između Kine i saveznika Sjedinjenih Država u Aziji. Glavni rizik za američku strategiju je uporaba nuklearnog oružja.

Možda nekima zvuči čudno, ali novo izdanje američke Nacionalne sigurnosne strategije ne navodi unutarnje probleme, rasne napetosti, socijalne tenzije i porast stope kriminala, nego su američke obavještajne agencije svoje neprijatelje prepoznali u Rusiji, Kini, te islamističkim ekstremistima s kojima, prema svim dostupnim podacima, sami upravljaju.

Dva su osnovna razloga zbog kojih treba “obuzdati” Kinu i Rusiju. Kina provodi politiku de-dolarizacije svijeta i izravno konkurira najmoćnijem instrumentu američke hegemonije – dolaru, a Rusija se nakon dugog niza godina “drznula” istom mjerom odgovoriti na američku prijetnju i štiti svoje interese i resurse kojima su američke multinacionalne kompanije u potpunosti htjele zagospodariti nakon pada SSSR-a. Za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina im je to skoro uspjelo, ali je plan kasnije miniran od strane administracije Vladimira Putina, čak i Dmitrija Medvedeva, koliko god netko mislio da on nije dovoljno dobro branio ruske interese.

Čitajući i slušajući medije i političare, Putin je naprosto jedno čudovište. Ne poštuje osnovne građanske slobode, provodi političke atentate, gazi zlatna pravila liberalne ekonomije koja je trebala poslužiti kao okvir za međunarodne odnose i što sve ne. Ukratko, Putin je po zastupljenosti i stereotipima koje prenose zapadni mediji zamijenio Staljina. No, treba reći da političko i medijsko sudioništvo u ovoj simbiozi manipulacije informacijama služi prije svega ekonomskim interesima njihovih sponzora.

U stvari, bijes koji se prepoznaje u ovim dezinformacijama se temelji na frustraciji Zapada koji je nemoćan pred čovjekom i novom generacijom ruskih dužnosnika koji su Rusiju odlučili izvući iz duboke krize koja je tu zemlju potresala krajem XX stoljeća. No, svi znaju da je kriza u Rusiji bila neposredna posljedica megalomanskih grabežljivih projekata koje je Zapad planirao provesti raspada komunističkog režima. Unatoč odličnom početku, ubrzo se našao čovjek koji je sve to blokirao, aktualni ruski predsjednik, koji je isključivo zbog toga meta histerične kampanje zapadnih medija.

Tko god se usprotivi zapadnoj hegemoniji, automatski dobiva ekskluzivno pravo da ga se naziva “teroristom”, ali samo zato što ima potencijal pružanja otpora. Za ruskog se predsjednika izbjegava koristiti taj termin, ali je on zato “zločinac, autokrat i ubojica”.

Međutim, svi opet priznaju da je izabran na demokratskim izborima, a škotsko Sveučilište iz Aberdeena je još 2007. godine potvrdilo da je prosječna stopa podrške Vladimiru Putinu u Rusiji oko 70%.

Iz američke perspektive postoje mnogi narodi na ovoj planeti kojima se u glavi vrti “užasna ideja o budućoj neovisnosti njihovih zemalja”. Sad imamo i ruskog “zločinca koji male narode usmjerava u njihovom naumu i koji štiti najgore diktature u Africi, Južnoj Americi i Bliskom istoku”. Putin je naprosto postao noćna mora Washingtona.

Do pada komunizma je strategija Zapada bila razbiti bivši Sovjetski Savez na brojne države u kojima će sukobi proizvedeni na njihovim granicama paralizirati institucije i zapadnim kompanijama tako omogućiti da pljačkaju ogromne resurse, a sve uz pomoć marionetskih i korumpiranih vlasti.

Washington je u tome gotovo i uspio, što jasno govori Joseph Stiglitz, koji tvrdi “kako je ekonomska nestabilnost povezana s korupcijom i organiziranim kriminalom poslužila zapadnim interesima i taj je model Rusiju uveo u regresiju”.

“Ova velika zemlja je bila na rubu anarhije. S Jeljcinom su Rusi doživjeli vrtoglav pad u bezdan, a u njegovo vrijeme je Los Angeles Times Rusiju nazivao mišem koji voli urlikati”, rekao je Joseph Stiglitz.

U stvari, ubrzana privatizacija koju je Zapad nametnuo putem Svjetske banke i Međunarodnog fonda nije bila namijenjena stvaranju i razvoju srednje klase, nego za rasprodaju multinacionalnim kompanijama većine bogatstva u zemlji: nafte, plina, ruda (željeza, ugljena, zlata, dijamanata i svega drugog).

Dakle, pod Jeljcinom su svi ruski resursi rasprodani prvo oligarhijskoj mafiji, a za kasnije se pripremio prijenos njihove novostečene imovine, pogotovo plina i nafte, na velike multinacionalne kompanije. Rusija bi tako najveći dio svog bogatstva prodala jeftino i ono je trebalo biti u vlasništvu stranih interesa. Klasični obrazac privatizacije za većinu zemalja u razvoju koje nemaju kritičnu masu da se odupru tom scenariju.

Međutim, Rusija nije Nigerija, Saudijska Arabija ili Gabon. Naslijedivši ultra-korumpiranu vladu Borisa Jeljcina, prvi zadatak Putina je bio stati na kraj ovoj rasprostranjenoj pljački države. Bili su tu i veliki igrači koji su već sve dogovorili sa stranim multinacionalnim kompanijama. Neki od njih su uhićeni, a neke su transakcije blokirane. Putin je također čovjek koji je zaustavio pokušaj američke pljačke ruske nafte.

U trenutku uhićenja Mihaila Hodorkovskog, 25. listopada 2003., taj je ruski oligarh htio prodati svoj udio u Yukosu američkom Exxonu. Što tada radi liberalni Zapad? Vrišti i poziva da se u ime “ekonomskog liberalizma, ljudskih prava i demokracije” oslobodi “jadni poduzetnik, žrtva političkog progona”.

Reakcija je bila brutalna i Vladimir Putin, američki “veliki prijatelj” od 11. rujna 2001., odjednom postaje čovjek koji je predodređen za svrgavanje.

U čistki njegovih suradnika je ubijen najučinkovitiji Putinov suradnik, Andrey Kozlov. Tko je čuo za njega? Sigurno ne onoliko ljudi koliko ih je čulo za Alexandra Litvinenka ili Annu Stepanovnu Politkovskayu. Da bi imali predodžbu o važnosti jedne ili druge smrti za “demokratski” Zapad, indikativna je engleska verzija Wikipedije i koliko je prostora posvećeno Kozlovu, a koliko Litvinenku i ubijenoj ruskoj novinarki.

Teško ćete naći informaciju da je Kozlov povukao licencu za 95 ruskih banaka specijaliziranih u pranju prljavog novca u privatizaciji. Također je htio razotkriti sve pojedinosti o ulozi multinacionalnih energetskih kompanija u pljački i pronevjeri. Unatoč ovim podzemnim ratnim operacijama i destabilizaciji u organizaciji Zapada, koju prati prljava medijska kampanja na međunarodnoj razini, Putin i njegov tim se još uvijek odlično drže. Zašto? Pokušajte zamisliti kada bi se u nas pojavio predsjednik ili premijer i u državno vlasništvo vratio dobar dio imovine opljačkane tijekom privatizacije.

Mnogi ruski oligarsi ogrezli u kriminal i korupciju su pobjegli na Zapad, osobito u London, gdje su zaštićeni od strane London Citya, financijske oligarhije koja upravlja zemljom. Tamo bogati ruski “disidenti” žive na visokoj nozi, a “zaštita” kriminalaca i oligarha (da ih nazovemo pravim imenom) je dosegla nezamislivu razinu. Jedan od najbogatijih prebjega, Boris Berezovsky, koji je nagomilao bogatstvo od oko 2 milijarde dolara, u egzilu u Londonu je sve do smrti uživao status “političkog izbjeglice” i “političkog protivnika režima u Kremlju”. Berezovsky je čak i javno izjavljivao da je bio spreman podržati nasilno svrgavanje ruske vlade.

Rusija je tražila njegovo izručenje zbog mnoštva pronevjera, osobito na štetu zrakoplovne kompanije Aeroflot. Naravno, London, koji se ne ustručava slati britanske državljane u Guantanamo, odbio je izručiti Berezovskog zbog “nepoštivanja ljudskih prava”.

Zamislite da se neki milijarder i kriminalac usudi zaprijetiti da će silom svrgnuti Obamu, Camerona ili bilo kojeg drugog legalno izabranog šefa države i da kao “politički izbjeglica” boravi u Rusiji?

Rusija je pod Putinovom upravom postupno reprogramirala svaki ugovor s multinacionalnim kompanijama u jednakom omjeru. Simboličan slučaj je bio projekt Sakhalin koji vrijedi više od 22 milijarde dolara, a kojeg je Rusija reprogramirala s naftnim tvrtkama, uključujući Shell, te s konzorcijem od 200 inozemnih banaka.

U to su vrijeme rastuće cijene nafte i plina u kombinaciji s Putinovim potezima “čišćenja” Rusiji omogućili da unaprijed vrati cjelokupni iznos inozemnog duga. Što za jednu zemlju može biti bolje? No, sve je ovo Putina učinilo vrlo nepopularnim u moćnoj međunarodnoj financijskoj zajednici.

Putin zna da je Zapad u destabilizaciji Rusije spreman i na posebne akcije, kao što je likvidacija svojih ljudi u Rusiji, za što će se kasnije optužiti Kremlj. Glupost je vjerovati da će ruski predsjednik uz podršku od preko 80% ubijati svoje političke protivnike. Za to jednostavno nema potrebe, kao što nema potrebe likvidirati novinare, niti gušiti “medije”. Mnogi mediji u Rusiji redovito objavljuju kritične tekstove ili idu u eter s kritikama na račun “režima”, iako se zna da su kroz razne udruge financirani od strane zapadnih službi. Na primjer, nitko ne spominje radio postaju Eho Moskve (Эхо Москвы) koja po cijeli dan ide u eter s kritikama na račun predsjednika i vlade, a na internetskoj stranici se svakodnevno objavljuje na desetke kolumni, reportaža i tekstova kritike na račun Putina i da nitko nikada nije čuo da se dogodio neki incident, progon ili napad na uredništvo ili novinare tog radija.

Putin poznaje taktike obavještajne “borbe u sjeni”, ali nikad javno ne optužuje tisuće ljudi koji protiv vlastite zemlje kao trutovi vrijedno rade za Baracka Obamu i tuđe interese.

Naravno da kao predsjednik nije savršen i ima svoje mane i nedostatke kao i svi drugi, ali je doveo do brzog oporavka ruskog gospodarstva, koje je bilo opljačkano od strane američkih agenata nakon raspada Sovjetskog Saveza, a to Rusi neće brzo zaboraviti. Podigao je životni standard, povećao mirovine, smanjio siromaštvo, poboljšao obrazovanje i zdravstvenu skrb i sve to objašnjava podršku javnosti koja je trenutno dosegla vrh od preko 85%.

Dok se Zapad bori s “bijelom kugom” (odumiranjem stanovništva), Rusija je kroz program demografske obnove nakon nekoliko desetljeća prvi put zabilježila porast nataliteta. Zahvaljujući poreznim olakšicama, subvencijama za rađanje, zemlja se 2013. oporavila za 2 milijuna ljudi. Obnovljena je i vojna moć Rusije, a vojni proračun se kreće oko 3% ruskog BDP-a. Time se značajno mijenja i geostrateška uloga zemlje.

Sada smo došli do Ukrajine, gdje se Putin usudio suprotstaviti američkoj agresiji. Ukrajina Washingtonu uopće nije važna i što se američkih dužnosnika tiče može ovog trena bankrotirati, ali Poroshenko, Yatsenyuk i Turchinov prvo moraju ispuniti zadaću zbog koje su i postavljeni da vladaju u Kijevu.

Rat u Ukrajini ima za cilj da se okruži Ruska Federacija, jednako kao što se na drugoj strani čini s Kinom, te da se nadzire protok roba iz Azije u Europu i tako ovlada svijetom.

Putinova Rusija nije komunistička ili socijalistička, ali je zemlja koja je u stanju voditi samostalnu vanjsku politiku, vlastitu monetarnu politiku, odbijajući slušati direktive Washingtona, što je najveći zločin Vladimira Putina. U ovom kontekstu treba ukazati na ruski nacionalizam, koji jest prustan u modernoj Rusiji, ali ne mora nužno biti zlo, posebno ako je pokretačka snaga u borbi protiv imperijalizma. Mi s ovih prostora (s punim pravom) nacionalizam često vidimo kao izrazito negativnu pojavu, ali zaboravljamo na antikolonijalni nacionalizam iz druge polovine XX stoljeća, na indijski nacionalizam, trenutno i kineski nacionalizam kojim se žele mobilizirati mase, a da ne govorimo o “bolivarskom nacionalizmu” Huga Chaveza s kojim je od Latinske Amerike uspio stvoriti kontinent na kojem je zaživio “socijalizam XXI stoljeća”. Dakle, treba biti oprezan kada jedan nacionalizam “a priori” kvalificiramo kao zlo i negativnu društvenu pojavu, a ruski nacionalizam, koji se ne odriče ni sovjetskog prioda, trebao bi biti predmetom dublje sociološke i politološke analize.

Putin isto tako ne treba biti ničiji idol, jer u nekoj drugoj zemlji možda i nije moguće kopirati njegov model upravljanja, ali je isto tako iznenađujuće da su se mnogi intelektualci i politolozi ukopali u rovove predrasuda i zajedno s mass-medijima vrište o “Rusiji koja nas želi uništiti i raskomadati”. Dobro, pa zar je Rusija nekom novom i nama nepoznatom tehnologijom pomjerila svoj teritorij prema vojnim bazama NATO saveza ili se NATO svojim oružjem približio ruskim granicama? Čitajući novo izdanje američke Nacionalne sigurnosne strategije čovjek će stvarno povjerovati da Rusi već duže vrijeme raspolažu tehnologijom kojom pomjeraju kontinente, a mi na Zapadu desetljećima uzmičemo pred njihovom agresijom.

Rusiju se često kritizira, posebno od strane europske ljevice, da je “kapitalistička zemlja”, ali nitko ne želi gubiti vrijeme s brojkama i suočiti se s činjenicom da je nakon divlje privatizacije ruska država vratila nadzor nad svim ključnim sektorima gospodarstva, tako da kada se govori o dobiti Gazproma ili Rosnefta, isto je kao i govoriti o dobiti ruskog saveznog proračuna. Naime, ruski ekonomist i autor brojnih radova u području gospodarstva i član Međunarodnog instituta za ekonomiju i financije iz Moskve, Karsten Shprenger, inače veliki zagovornik planske privrede i državnog vlasništva u svim sektorima, navodi kako su, unatoč masovnoj privatizaciji u Rusiji tijekom ’90-ih, poduzeća u državnom vlasništvu uspjela odigrati važnu ulogu u ruskom gospodarstvu. “Ova pojava nije svojstvena Rusiji, nego u svim razvijenim zemljama i zemljama u razvoju koje imaju naftne tvrtke, banke, infrastrukturni sektor, rudarstvo, poljoprivredu i druge pod državnom kontrolom. U Rusiji u najmanje pet važnih sektora gospodarstva dominiraju kompanije u državnom vlasništvu: infrastruktura (željeznica, plinovodi, naftovodi, nuklearna energija), rudarstvo (nafta i plin, dijamanti), vojno-industrijski kompleks, financijske usluge (bankarstvo, osiguranje, mirovinski fondovi) i masovni mediji”, objašnjava K. Shprenger, koji to vidi kao idealno rješenje za napredak i suverenitet bilo koje države. Naravno da ovakve radove nećete naći prevedene u nas ili u zapadnih medija i to iz prostog razloga što je država kao vlasnik sredstava za proizvodnju u gospodarstvima neoliberalne ekonomije tabu tema. Statistički podaci za prvo polugodište 2014. godine govore da je ruska kompanija Surgutneftegaz od planirane neto dobiti ostvarila 87%, odnosno „podbacila“ je za 13%. Međutim, problem se ne vidi jer još uvijek posluje s vrlo viskom neto dobiti od 134,6 milijardi rubalja. Rosneft je u prvom semestru 2014. udvostručio neto dobit i zaradio 260 milijardi rubalja. Lukoil je u prvom polugodištu ostvario veću dobit od 30% u odnosu na isti period prošle godine i zaradio nešto više od 203 milijardi rubalja. Kompanija RusHydro, koja regulira hidroenergetski sustav u Ruskoj Federaciji također je premašila dobit za 33,6% . Visoke dobiti su ostvarili kompanije Gazprom i Rostelecom, rafinerija Bashneft, potom Sberbanka tako dalje unedogled, jer bi trebali navesti Rosatom, Rosoboronexport i sve koje smo ovdje preskočili.

Dalje, Rusija ima i složen model vlasničke strukture i neke kompanije su u vlasništvu lokalne i regionalne samouprave, a 2008., kada je Karsten Shprenger objavio svoju sveobuhvatnu analizu ruskog gospodarstva od 2000. do 2008. godine, u pogledu kapitala je 23% ruskog gospodarstva pripadalo kompanijama u državnom vlasništvu. Međutim, ako pogledamo najveće ruske kompanije s kojima se trguje na ruskim i međunarodnim burzama, tu je već drugačija slika. Prema procjenama tvrtke “Troika Dialog”, federalne i regionalne vlasti su krajem 2007. nadzirale oko 40% od tržišne kapitalizacije na ruskom tržištu dionica, dok su 2004. godine federacija i regionalna uprava imali nadzor nad samo 24% kapitala. Podaci koje je objavio Shprenger se odnose za razdoblje do 2008. i može se reći da su relativno zatarjeli, ali su vrlo dobar pokazatelj trenda reprivatizacije, nacionalizacije ili podržavljenja strateških sektora ruskog gospodarstva, a koji nije prekinut sve do danas. Iako su za bolju analizu strukture ruske ekonomije potrebni svježi podaci, zaključno s 2014. godinom, Shprengerova studija pobija tezu o Rusiji kao tipičnoj “kapitalističkoj” državi ili barem kao o kapitalističkoj zemlji u kojoj uska skupina privatnih poduzetnika i bankara određuje sudbinu milijuna ljudi, što je također “krimen” vladajućih struktura koje su Rusijom upravljale nakon Borisa Jeljcina.

Zapadni mediji o Vladimiru Putinu: