Sjećate se “Dug život, a ne život na dug”, pa “Naš je posao da osiguramo vaš posao” ili “Visoku nezaposlenost zamijeniti visokim BDP-om”, a osobito: “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. I kao grand finale: “Imamo plan i provest ćemo ga do kraja”!
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
(“Ti koja imaš nevinije ruke”, Vesna Parun)
Nismo ih prije više od tri godine birali zato što su sposobniji, pametniji, uspješniji i ljepši. Niti smo u to vjerovali. Naprosto, učinilo nam se da, nasuprot stranci koja će potom u cijelosti biti kriminalizirana i (još uvijek nepravomoćno) osuđena zbog srčanog pustošenja državnog proračuna u korist svojih crnih fondova, ekipa iz Kastva ima “nevinije ruke”.
I u tome je sva fora – samo nam se učinilo. Jer, bili smo dovoljno glupi da ne zaključimo ono što se nametalo samo od sebe, da škvadra koja se okuplja u jednom od skupljih i ekskluzivnijih restorana u državi ne kuje izbornu pobjedu radi građana kojima će osigurati elementarno pristojan život nego radi sebe i svog interesa i koristi. I da ne vole novac, pogotovo onaj tuđi, proračunski, gotovo jednako kao i društvo prije njih čije im je gadno zakonsko posrnuće osiguralo pobjedu.
Premda ih je pobjeda čekala, bez i da su prstom mrdnuli, jer su suparnici duboko zaglibili u kriminalu, ipak se kampanja odrađivala po pe-es-u. Sve ono kao zapravo. I kampanja, i program, i kandidati, i slogani. Sve pršti od poštenja, morala, energije, entuzijazma i elana.
I bi: “Dug život, a ne život na dug”. Pa: “Naš je posao da osiguramo vaš posao”. Ili: “Visoku nezaposlenost zamijeniti visokim BDP-om”. Osobito: “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. I kao grand finale s Njim i Njegovim kažiprstom podignutim na fotki osobno: “Imamo plan i provest ćemo ga do kraja”.
Da bi, negdje prije pola godine, riječkom članstvu, koje ga je prozvalo da ne ostvaruje Plan 21, Zoran Milanović, i inače sklon jezičnim bravurama koje malo tko razumije, uzvratio da je taj plan ionako figurativan. Puj-pik, ne važi.
Ništa, dakle, od ostanka kraj uzglavlja građana. Još manje od blagosti našemu snu. Očekivali smo samo nevinije ruke. I s tim bismo bili zadovoljni. Ćorak.
Pogolemoj plejadi kukuriku nepotista, klijentelista, pronevjeritelja novca poreznih obveznika, podmititelja, ljubitelja skupih radnih soba, kupaonica uz ured, višestruko preplaćenih parkirališta, sukobitelja s interesom, mlatitelja prazne slame, namještača državnih poslova svojim frendovima, udrugama ili institucijama koje su vodili (limuzine i najnovije smartphone ne spominjemo jer su ofucana tema i već ulaze u standardnu opremu sitnih ministarskih kokošara), ovih se dana sasvim neočekivano pridružila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Na svjetlo dana izašla je ovoga tjedna njezina strast da uzima putne troškove za putovanja na koja ne odlazi i diže novac sa službene kartice. Medijska izvješća navode i da joj zamjenik Berislav Šipuš po tom pitanju bio lak na obaraču.
I tu dolazimo do problema s nevinijim rukama kojih nema. Nekad vodeće SDP-ove ljude, štoviše članove Predsjedništva, Željka Sabu i Marinu Lovrić Merzel “ukebali” su s dokazima politički suparnici. No, za ove nepodopštine u kulturnom resoru konkurencija nije znala, barem ne na vrijeme.
Zlatar Violić danas ne bi bila bivša ministrica da mediji nisu ispravno iščitali izvješće Državne revizije. Isto ono na koje je na 213. sjednici Vlade, 11. veljače 2015. godine, pod točkom 6. “Davanje mišljenja Hrvatskome saboru na Izvješće o radu Državnog ureda za reviziju za 2014. godinu”, Vlada bez ijedne primjedbe ili pitanja dala mišljenje: “Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom saboru da prihvati Izvješće o radu Državnog ureda za reviziju za 2014. godinu”. A isti grijesi ministrice zabilježeni su i u dvije prethodne godine u revizorskom izvješću, na što je Vlada također nezainteresirano odmahnula rukom.
Dakle, mjesec i pol dana kukurikavci su se pravili blesavi dok nisu uhvaćeni s prstima duboko u pekmezu. Ali ni to ne bi bio problem da nismo tek koji mjesec pred izborima. Da smo negdje na polovici mandata, Zlatar Violić pretrpjela bi malo medijske dreke, promrsila bi neku poluispriku, fasovale bi eventualno tete iz računovodstva i za tri dana toga se više nitko ne bi spominjao.
Tenzično-histerični izborni ambijent stvari ipak augmentira, a sjećanje drži življim, pa je nakon nekoliko dana panike i nesnalaženja Zlatar Violić ipak natjerana na ostavku. Da se krivo ne shvatimo – Zlatar Violić je morala otići zbog muljanja s putnim troškovima i službenom karticom. To nije nimalo sporno. Problem je što su i dalje u Vladi kojekakve varge, zmajlovići, hajdaši, jakovine i slični tipovi.
Amaterski damage-control menadžeri zaključili su da je jednostavnije da ministrica bude Pedro i da se javnost na njoj iživljava – uostalom, ovoj je Vladi kultura ionako trinaesto prase – nego da se propituje kako i zašto su cijela Vlada, a navlastito premijer prije mjesec i pol dana prespavali revizorsko izvješće. Ili ipak nisu, nego su se samo nadali da ih nitko neće skužiti? A ako jesu, što li su još sve prespavali?
Licemjerje, lažni moral i prijetvorno poštenje kukurikavaca tim je veće jer su zdušno stali iza pravomoćno osuđenog kriminalca Andre Vlahušića e da bi pod njihovom zastavom opet osvojio strateški važan Dubrovnik na prošlotjednim izvanrednim izborima. A Vlahušić je osuđen za identičnu stvar koju je učinila Zlatar Violić – “posudio” novac poreznih obveznika i naknadno ga vratio. Samo što se njezin grijeh mjeri u desecima tisuća, a njegov u milijunima kuna.
Toliko o izborima koji se smiju izgubiti, ali ne i obraz, kako to nikada od Ivice Račana nije uspio naučiti Milanović. I, naravno, o nevinijim rukama. Jednom rukom onaj kriminal koji trebaš gladiš i podržavaš, drugom rukom isti taj kriminal koji ti je nebitan smjenjuješ i isporučuješ Uskoku.
U vlastite nevine ruke nisu više sigurni ni oni koje Milanović vodi. Pa je tako nedavno jedan visokorangirani SDP-ovac rezignirano ustvrdio: “Evo, vidite, mi se sprdamo s HDZ-om jer im Bavarci pripremaju gospodarski program, a u isto vrijeme mi masno plaćamo Amerikanca za PR. Pa tko se više blamira – oni koji angažiraju strance da im pomogne na gospodarskim temama ili mi koji uzimamo stranca da nas savjetuje kako prodavati maglu?”.
A kako je ono, ima tomu godina dana, rekao Milanović? “Mi u SDP igramo po najstrožim pravilima, igramo nogama, a oni nogama i rukama. No, mi i dalje vodimo i pobjeđujemo, SDP igra po pravilima Bundeslige, a HDZ po pravilima treće balkanske lige”.
Što se nas sudaca tiče, gledamo četveroligaški derbi “Omladinca” iz Čaglina i “Parasana” iz Golobrdaca u Badljevini. I potpuno nezainteresirani za njihovo prljavo valjanje po blatnom terenu jedva čekamo da ta nevažna utakmica što prije završi jer nam ionako, neovisno o pobjedniku, ne donosi plasman u višu ligu.