Nestanak javnog čovjeka: Ideologija intimnosti i krah javnog života

Takva intimizacija u političkoj sferi nije tek domaći specijalitet ni predizborni izum lokalnih marketingaša. Zapadni mediji i javna sfera dugo su opsjednuti upravo personalizacijom društvenog polja, konstruiranjem karizmatičnosti i psihologizacijom političke sfere. Jedan je američki državnik do danas tako ostao upamćen najviše po seksualnoj sekvenci iz svoga kabineta; drugi, talijanski, prvo po obojanoj kosi i obljubljivanju maloljetnica, a onda i po korupciji, dok je aktualni grčki ministar više negoli po svom ekonomskom zvanju i viziji boljeg društva zanimljiv po svom dobrom ukusu, obožavanju motora i stanu iz kojeg puca pogled na atensku Akropolu.

Ekspresija, ispovijest, emotivnost

Popularna, potrošačka kultura je pak zona najočitijeg prostituiranja osobnosti, dijeljenja/trženja privatnosti i zaraze banalnom psihologijom. Navođenje primjera tu i nema smisla jer se razotkrivanje sebe toliko normaliziralo da ne samo da je postalo sastavnicom života tzv. zvijezda, nego supstancijom iz koje se rađaju te tzv. zvijezde. Bez golišavih fotografija, jutarnjih selfieja bez šminke, tajnih preljuba i redovita ispovijedanja u javnosti, zvijezda ne postoji. Javni prostor je trajno kontaminiran; mediji su najveći proizvođači novog intimizma dok tehnološki napredak omogućuje sve lakše i brže širenje privatnoga, autentičnoga, necenzuriranog materijala. Da se ne lažemo, i internetski medij koji objavljuje ovaj tekst, poput većine medija, akter je u toj isplativoj igri razotkrivanja (tobožnjih) tajni iz privatnog života slavnih.

No kad se iz blata celebrity kulture uspnemo ili pak kad se s umjetničkog i političkog Olimpa spustimo u stvarni život, uočavamo da su ispovijedanje, otvaranje sebe i posvemašnje dijeljenje emocija osobito na cijeni i u svakodnevici. Bliskost se treba stalno iznova dokazivati, a njezino održavanje ovisi o proporcionalnoj, gotovo tržišnoj razmjeni intimnosti i emocija. Ekspresija, prisnost, toplina smatraju se nečim najvrednijim u ljudskim odnosima, a u tome se ne vrednuju toliko postupci prema drugima koliko način predstavljanja sebe, snaga simboličkoga govora i vještina glumljenja neke uloge.

Epoha tiranije intimnosti

Najkompleksniju i najpoznatiju sociološku teoriju o javnome i privatnome koja nam pomaže da razumijemo fenomene poput ovih koje navodim i uopće složenu strukturu osjećanja našeg vremena iznio je još davne 1977. američki sociolog Richard Sennett u knjizi ‘Nestanak javnog čovjeka’. Knjiga je u hrvatskom prijevodu objavljena 1989, a nedavno je isti prijevod reprintan u povodu autorova gostovanja u sklopu Filozofskog teatra. Sennettove vizionarske analize ‘intimnoga nazora na društvo’, ‘tiranije prisnosti’ i ‘mjerenja društva psihologijskim odrednicama’ ne samo da su važne za razumijevanje dvadesetostoljetnog društva, nego se sve više potvrđuju kao nosiva načela reorganizacije našeg ovdje i sada. ‘Nestanak javnog čovjeka’ spada u one teorijske raritete koji nas uče društvenoj anatomiji modernosti i daju odgovarajući instrumentarij kojim možemo zarezati tkivo današnjeg vremena. S pravom Žarko Puhovski u predgovoru ovom izdanju tako zaključuje: ”nestanak javnog čovjeka’ nije (bio) tek dosjetljiv naslov, nego štoviše (ostaje) epohalnom dijagnozom’.

Urušavanje javnog života, po Sennettu, počelo je prije dva stoljeća, kada su se pod utjecajem kapitalizma i industrijske proizvodnje te sekularizma postepeno mijenjali razumijevanje javnoga života i politički, umjetnički ili komunikacijski obrasci. Buržoaska obitelj 19. stoljeća nastojala je, uza sva ograničenja i krutost, koliko-toliko održati razmak između ‘smisla privatne realnosti i javnosti’ pomoću raznih društvenih rituala i normi. U 20. stoljeću to se ‘dostojanstvo’ gubi, briga o sebi raste, da bi s krajem stoljeća trijumfirala religija nove osjećajnosti i osobnog napretka, pa je, ‘umjesto da bude sredstvo spoznavanja svijeta, samospoznaja postala cilj’.

Promjene sociopsihološke tektonike Sennett detaljno analizira u trima povijesnim razdobljima (sredina 18. i 19. te cijelo 20. stoljeće), i to u manifestacijama javnog života i načinima na koje se pojedinac predstavljao u velikim gradovima, na umjetničkim i političkim pozornicama. Grad se tu određuje prvenstveno kao ‘prostor u kojem se dodiruju životi stranaca’, pa se u njemu najjasnije očituje problematika predstavljanja, odabira i glumljenja uloga pred drugima te odnosa javnoga i privatnoga.

‘Naš Bog je toplina’

Do krize javnoga dolazi zato što se počinje smatrati da su društveni odnosi ‘autentični i tim bolji što su bliži unutarnjoj psihologiji pojedinca’, pa se psihološke kategorije počinju primjenjivati na politički i društveni život. Po Sennettu, prisnost/intimnost je postala nova totalna ideologija današnjeg kapitalizma, a ta ideologija uključuje određeni jezik (emocionalnosti i izravnosti), tipove iskaza i formi (ispovijedanje u književnosti), načine igranja društvenih uloga (karizmatičnost u politici) i dr. ‘Naš Bog je toplina’, poručuje autor, i upravo ta toplina (ekspresija/emotivnost/intimizacija s javnosti/otvaranje sebe) postaje tražena roba kojom se uspješno trguje i u političkoj sferi – npr. u privatizaciji javne domene i personalizaciji politike, i u umjetnosti – npr. u nezadrživom brbljanju o sebi pri čemu umjetnička forma kojom se posreduje osobno iskustvo prestaje biti važna, i u medijima – npr. u spektakularizaciji privatnog života zvijezda, i u svakodnevici – npr. u građenju odnosa u recipročnoj razmjeni intimnosti.

U svojoj višeslojnoj i danas vrlo inspirativnoj analizi Sennett pokazuje kako su opća psihologizacija javnosti i ‘buđenje vjerovanja u jedan standard istine za mjerenje složenosti društvene zbilje’ zapravo uspostavili ‘tiraniju intimnosti’. Ta je tiranija umrtvila javno djelovanje i anestezirala pojedinca; naime ljudi su sami suzili područje svoje borbe kada su počeli težiti stabilizaciji društvenih odnosa i shvaćati širu zajednicu, grad, društvo, kao svoju obitelj.

‘Stvarno korisno znanje’

Tiranija intimnosti i erozija javnog života dovele su i do rastakanja onog privatnoga, a posljedica je trajna tjeskoba suvremenog čovjeka koji je ‘sam sebi postao najveći teret’ i koji ne može zadovoljiti svoju žudnju za više intimnosti i topline. Sennett tvrdi ‘što se više ljudi zbližavaju, to su manje društveni’, a ljudski odnosi u današnjem carstvu topline i intimnosti zapravo postaju sve ‘bolniji i više bratoubilački’.

Protiv tiranije intimnosti i režima nove osjećajnosti nije moguće pokrenuti revoluciju, ali olakšava ako barem saznamo što to u nama i našim društvima nije u redu. Sennettova knjiga daje nam takvo, važno kritičko znanje.

Richard Sennett: Nestanak javnog čovjeka, preveo Srđan Dvornik, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2015.