Nakon dugog traganja, konačno sam nedavno uspio doći do zbirke zapisa Enesa Čengića o Miroslavu Krleži (“S Krležom iz dana u dan”) i to u izdanju sarajevske Svjetlosti iz 1990. god. (pod naslovom: “Krleža, balada o životu koji teče”). Već na samom početku čitanja postalo mi je jasno o kakvom je monumentalnom djelu riječ, u kome se promiče na stotine i stotine zapisa u kojima se otkriva masa historijskih podataka, filozofskih tumačenja, političkih ideja, odnosa prema svakodnevnom životu pa i anegdota i viceva. Posebno je iznimno važno skoro instiktivno vizionarstvo Miroslava Krleže. Iz toga obilja, zapisa odlučio sam izdvojiti onih 14 koje smatram vrlo interesantnim. Izbor je čisto subjektivne prirode, a podebljane rečenice su moji komentari na određene zapise.
- Zapis Enesa Čengića od 13. V. 1973. god. o tome kako je u “liberalnoj”, kapitalističkoj, višestranačkoj, pseudodemokratskoj Kraljevini Srba, Hrvata, Slovenaca/Jugoslaviji postojala mreža doušnika, praćenja i maltretiranja građana, čak i gore i sofististiciranije nego u vrijeme “zloglasne” UDBE/SDB. Nekoliko mjeseci nakon uvođenja šestojanuarske diktature, Miroslav Krleža je tako jednom prilikom uhapšen i doveden pred tadašnjeg zagrebačkog policijskog šefa Janka Bedekovića, koji je “najopasniji policajac koga sam u životu sreo, a moram reći da je na stanovit način bio simpatičan. Lakirane švedske cipele, odijelo po posljednjoj modi, uljudan, a krvav i okrutan…”
Bedeković se obraća Krleži nakon hapšenja i govori mu: “Ali dopustite, gospodine Krleža da Vam postavim jedno sasvim privatno i prijateljsko pitanje: Što Vama, kao talentiranom i vrlo značajnom hrvatskom književniku, treba da se bavite komunizmom i komunističkom propagandom. Dajte, zaboga, živite u miru. Nećete dobro proći. Ja u Zagrebu imam preko dvije hiljade konfidenata koji znaju za svakog građanina kad kihne. Ne znate niti možete pretpostaviti kakvu mi policijsku službu imamo.”
Inače konfident je doušnik. Zagreb je u to doba imao između 180 000 – 200 000 stanovnika, što govori o vrlo razrađenoj doušničkoj mreži.
- Zapis Enesa Čengića od 25. I. 1975. Krležin stav o nacionalističkim istupima Dobrice Čosića:
– Pokušaj raspleta nekih nacionalističkih shvaćanja na beogradskom Filozofskom fakultetu. Prema teoriji Dobrice Čosića, Srbija je izgubila ovaj rat. – A tko ga je dobio, pitam se ja. Da nisu slučajno ustaše? Rat je dobila Komunistička partija. Srbija ga nije izgubila, izgubili su ga četnici i četnička ideologija, to valja kazati svima otvoreno, kao što su ga izgubile ustaše i ustaška ideologija.”
- Zapis Enesa Čengića od 4. XII. 1976. god.:
„Čitam knjigu Dobrice Čosića Moć i Strepnje. Čitam i nalazim mu pandan u Filipu Lukasu iz tridesetih godina kada piše o propasti Hrvata i Hrvatske. Nije to sve slučajno“
- Zapis Enesa Čengića od 5. X. 1977. Krleža o nacionalizmu i djelovanju SANUa (Srpske Akademije nauka i umjetnosti) i Dobrice Ćosića kojega je vrlo rano prokužio i razotkrio:
“- Velim Vam, ništa se osobito nije izmijenilo, jer čime opravdati sve što se recimo u Hrvatskoj nedavno, na planu nacionalizma, dogodilo. Ili čime objasniti besjedu Dobrice Ćosića u Srpskoj akademiji nauka?.. Nije Ćosić sam, u tome je tragedija. A što hoće Ćosić? Da počnemo ponovno od Drine i 1914, da se vratimo na politiku koja je zacrtana 1. decembra 1918. koja je tako tragično i kobno doživjela svoj finale 1941. Ćosić i istomišljenici plaču za Makedonijom, za Bosnom i Vojvodinom, hoće Kosovo. Pa zabora, o tim stvarima valja progovoriti mudro, jasno i nedvosmisleno. Duboki su korijeni svega što se događa danas, a ta gospoda drugovi bi ipak morala shvatiti neke životne realnosti….Negdje u pedesetim godinama predložio sam da se organizira zajednički historiografski institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Srpske akademije nauka. Na prvom random sastanku na čelu srpske grupe bio je predsjednik Akademije dr. Aleksandar Belić, a u ime Jugoslavenske, ja. Sastanak je održan u Dubrovniku. Naša je delegacija imala dva – tri člana, a srpska je bila vrlo brojna. Redali su se govornici sa svojim tezama, a ja sam bilježio. Vidjeli su da bilježim i bilo im je čudno. Sve te spise imam i danas, a kad bih to objavio, izbio bi pravi skandal, jer ništa drugo u svojim tezama nisu iznosili nego argumente o srpskom porijeklu Dubrovnika na takav način da je to jednostavno neshvatljivo. Kada je sastanak bio završen, pitam Belića:
– Jeste li vi slušali izlaganja Vaših suradnika?
– Slušao sam
– I što kažete?
– Ne slažem se s njima, ali ja sam u manjini, oni imaju demokratsku većinu.
- A znate li Vi da sam sve bilježio i da to sutra u obliku izvještaja mogu podnijeti partijskom Politbirou i sve ove Vaše profesore pozvati na red, i to na osnovi pozitivnih zakona, jer ono što su oni iznosili to su kriminalni delikti
– Nećete to valjda učiniti
– Učiniti neću i to je moje greška, a najveća je greška, gospodine predsjedniće, što ste Vi predsjednik Srpske akademije nauka. I što da Vam pričam, od Belića do danas što se izmijenilo?.”
Ipak se na kraju ispostavilo da je bila velika greška što Miroslav Krleža partijskom Politbirou svu tu priču Miroslav nije dojavio. Možda bi on u historiji dobio i epitet cinkaroša, ali bi možda i 150 000 ljudi danas bilo živo, a milioni ljudi ne bi doživjeli patnje i pogrome.
- Zapis Enesa Čengića od 13. II. 1977. Krleža govori o Savki Dabčević Kučar, predsjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, u jeku “hrvatskog proljeća”:
“Ovih sam dana razmisljao i o Savki Dabčević. Bila je simpatična i energična žena, ali nije imala političkog sluha. Imala je pravo da se bori protiv državnog kapitala svih mogućih Inexa i Genexa, ali ne na takav način. U jednom sam je razgovoru pitao:
- Znate li Vi šta je to jahaonica?
- Veli: Znam
- E, u toj jahaonici gdje se ljudi uče jahati postoje konji, postoje jahači, a postoje i oni koji vode konje i njima upravljaju. Vi sjedate na gologa konja bez sedla i samara. I onaj koji drži uzdu može svakog časa da zaustavi konja, a može i da naglo trzne pa da Vi sletite kao da nikada niste ni bili na konju.
- A zašto Vi to meni govorite?
- Tako, da se znate ravnati”
Na kraju se ispostavilo da Savka nije skontala šta joj je Krleža rekao, pa je onaj koji je držao uzde konja naglo trznuo (jedne decembarske noći u Karađorđevu) i ona vrlo brzo sletila sa konja i razbila se.
- Zapis Enesa Čengića od 28. X. 1973. god. o tome kako i na koji način se Miroslav Krleža prvi put upoznao sa Bosnom i Hercegovinom.
“ – A koliko Vi, Krleža, poznajete Bosnu?
– Bolje od Vas. Moj prvi dodir sa Bosnom je bio Butmir. Došao sam još kao dijete do nekih gravura o butmirskoj kulturi i iskopinama i to mi se dobro urezalo u sjećanje.”
- Zapis Enesa Čengića od 17. III. 1973. god. Krleža o priznavanju Muslimana (kasnije promijenjeno ime u Bošnjaci) kao posebne nacije (ozvaničeno 1968. god.):
“Inače, dobro je ovo s Muslimanima. Bio je red da se jedanput presiječe i ljudima dade pravo da se pišu kako uistinu osjećaju. Ali sad valja biti pametan, pa ne doći u stanje euforije kojoj smo ovdje i na nekim drugim stranama bili svjedoci, ne bi se smio roditi novi nacionalizam.”
Nažalost, to se nije desilo, i Muslimani/Bošnjaci (kao i Srbi i Hrvati prije njih) su upali i zapleli se u dobro isprepletenoj paukovoj mreži nacional-romantizma, idioatrija i patetičnih nacionalističkih prenemaganja koja se kreću od potomaka najstarije civilizacije na svijetu, graditelja atlantiđansko – visočkih “piramida” pa do Mehmed El – Fatihovog “Sna o Bosni” (koji je najobičnija oda okupatoru). I na kraju smo završili tako da je glavna nacionalna misija javno prokazivanje (u emisiji koja ima sklepani naziv od grčke riječi i latinske riječi) jedne tezge sa svinjetinom u jednom malom naselju sa izgleda većinski bošnjačkim stanovništvom prilikom seoskog vašara. Tobe Jarabi …..
- Zapis Enesa Čengića o 13. XI. 1977. Fantastična opaska M. Krleže u razgovoru sa engleskim novinarima, vrijedi svaka riječ:
Neposredno pošto je završen autoput Beograd – Zagreb u Beogradu je boravila grupa engleskih književnika, novinara i profesora, koji su došli dobronamjerno kao naši prijatelji da se upoznaju sa stanjem fakata kod nas. Na razgovor sam bio pozvan i ja. Razgovaralo se o svemu i svačemu, a onda je jedan postavio pitanje: “Pored postojećih puteva izgradili ste i novu magistralu prema Zagrebu, koja ide dalje do granice prema Italiji. Mi želimo da Vas branino od različitih napada. Vi izjavljujete da niste u istočnom bloku i da nemate namjeru njemu se prikloniti, a nije li ovo strateška cesta prema Italiji, jer gradili ste je, a na njoj uopće nema prometa. Od Zagreba do Beograda sreli smo svega pet automobila. Razvijate industriju, a Vaša zemlja je seljačka. Izvinite što ću ovo reći, ali mislim da bi bilo najbolje da i ostanete poljoprivredna zemlja.” Za riječ sam se javio ja: “Dakle, gospodo, Vi želite da mi ostanemo seljaci, da ostanemo u gaćama i opancima….itd…itd….”
Imam utisak da i mnogi strani “eksperti” i mnogi domaći NGOovci i trabanti raznoraznih lobija, ideologija i stranih struktura imaju isto mišljenje o nama kao i ovi engleski novinari koje je Krleža kulturno “otpilio”.
- Zapis Enesa Čengića od 17. III. 1973. Krleža o Stepinci i ljevici kod Hrvata:
“Osim toga, uvijek sam bio i ostao stoprocentni ateista. Kler sam permanentno imao protiv sebe. Kad je bilo suđenje Stepincu išao sam da vidim kako to izgleda. Moje simpatije nisu nikada bile na strani onoga ko vješa već za onoga tko je na vješalima, ali Stepinac je posebno poglavlje. Govorio je kako je hrvatskom narodu komunizam uvijek bio stran i da ga on nikada neće prihvatiti. A zapravo sve što se tiče komunističkog i radničkog pokreta kod nas, rodilo se najvećim dijelom u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu.”
- Zapis Enesa Čengića od 25. VI. 1973. god. (razgovor o tome kako je Krleža upoznao svoga zagorskog zemljaka Josipa Broza Tita)
- Otkad zapravo poznajete Tita?
Upoznali smo se godine 1921, nakon njegova povratka iz Rusije. Poslije jednog predavanja prišao mi je mlad čovjek i predstavio se kao Broz. Veli mi da prati sve što pišem i da ga je osobito oduševio “Plamen”.
- “Današnje predavanje”, rekao mi je, “posebno me uzbudilo i bilo mi je pravo zadovoljstvo slušati Vas.”
- Rekoste da se zovete Broz. A što radite? pitao sam ga.
- Metalski sam radnik, a od neki dan sam postao aktivist u ovdašnjem sindikatu.
Taj mladi čovjek pobudio je moje zanimanje pogotovu kad sam saznao da je povratnik iz Rusije, pa smo prešli u gostionicu “Kutnjak” i nastavili razgovor.
- “Jeste li još u Partiji?” pitao sam ga.
- “Ovdje se nisam još prijavio, ali sam u Rusiji bio član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije boljševika.”
- “Pa kad ste već u sindikatu, povežite se ovdje i u Partiju…”
Tako je počelo naše poznanstvo koje, evo, traje već više od pedeset godina.
Sudeći po ovom podatku Josipa Broza Tita je u Komunističku partiju aktivirao, uvezao i učlanio Miroslav Krleža. Njihovo neprekinuto prijateljstvo je stvarno nezabilježeno u historiji.
- Zapis Enesa Čengića od 7. V. 1977. O nekim zanimljivim postupcima sa ljudima koji su sudili Titu ili bili zapovjednici kaznionice u kojoj je robijao:
– Recimo slučaj sudije koji je u onom poznatom procesu osudio Titan a pet godina robije, a mogao ga je mirne duše osuditi i samo na tri. I taj isti sudac stanovao je poslije rata na katu iznad mene u današnjoj ulici Braće Kavurića. Od moje kućne pomoćnice saznajem da veoma slabo živi, jer mu je penzija minimalna. Sretao sam toga starca danima. Išao je teško i zastajao na svakoj stepenici, kao ja sada. Ispričam to Titu. Odmah je dao nalog da mu se penzija podigne na pristojnu razinu….Imate i slučaj kad Roćko priča Titu kako u Ljubljani živi kao pas i gotovo krepava od gladi upravitelj mariborske kaznionice iz vremena kad su Tito i Roćko bili na robiji u Mariboru. Kad je to Tito čuo, napao je Roćka: “Čovjek je radio svoj posao. Da nije bilo njega bio bi netko drugi.” Kasnije se zainteresirao za taj slučaj i pomogao da se popravi materijalni položaj nekadašnjeg upravitelja mariborske kaznionice.”
- Zapis Enesa Čengića od 21. X. 1973. god.
Na putovanju kroz Egipat, zamjenik predsjednika Nasera u jednoj je prigodi držao zdravicu Krleži, pa kaže: “Pozdravljam najvećeg jugoslavenskog književnika, koji se tako divno inspirirao Titovim idejama…”. Tito ga je ispravio: “Upravo je obrnuto, ja sam se u mnogome inspirirao Krležom. Plamen, a i drugi njegovi časopisi bili u našim počecima jedina prava lijeva literatura koja nas je orijentirala.”
- Zapis Enesa Čengića od 7. VI. 1977. Krleža o Titu:
“Tito je takav, i pokazalo se da je imao viziju svega ovoga, da je znao proći kroz sve grmove i prepreke. Tito je kao sibirski vuk koji zlo instiktivno osjeti i sve prepreke prebrodi. Takav je, eto, naš šef, kome svakako nije lako, jer svakog dana čuje barem dvadeset negativnih vijesti, a sve to mora primiti i mnogo toga razriješiti, pa ipak, kažu da ima sasvim normalan krvni pritisak. Hajde sad, objasnite Vi to meni.”
- Zapis Enesa Čengića od 23. X. 1976. god.:
“Vi ste Krleža dobro jedanput rekli: dok je Tito živ, po ovoj zemlji neće gaziti tudje vojske, a kasnije će ovisiti o nama samima. – Da, od našega jedinstva i spremnosti i sposobnosti da se branimo. Pogledajte ovu umornu i prozeblu pčelu na prozoru. Stalno se diže i pada. Nije spremna da se bori i pauci, ili ne znam već tko, čekaju da je smotaju. Tako je i s obranom. Ako si jedinstven, ako si odlučan da se ne daš, onda će teško netko na tebe nasrnuti…”