Do obilježavanja proslave 70. obljetnice pobjede nad naciznom je tek nešto više od mjesec dana, a „demokratska“ Europa je već duboko podijeljena oko uloge Sovjetskog Saveza i Crvene armije u Drugom svjetskom ratu i taj se jaz sve više produbljuje. Iako su mnogi svjetski lideri svjesni činjenice da nije bilo Sovjetskog Saveza da danas ne bi bilo ni slobodne Europe, mogu se čuti razne interpretacije prepune povijesnog revizionizma.
Mnogi su na Zapadu zagovarali bojkot proslave 70. godišnjice pobjede u Moskvi, ali im to izgleda nije uspjelo. Netko je zauzeo radikalne stavove, kao na primjer Norveška, koja je očito zaboravila svoju nacionalnu sramotu, dok su se drugi odlučili na kompromis, kao što je Njemačka. Postoje i oni koji poput predsjednika Češke smatraju da Europljane treba podsjetiti zašto pobjedu nad nacistima treba slaviti upravo u Moskvi.
Češki predsjednik Miloš Zeman je živopisno objasnio zašto će on, za razliku od brojnih kolega iz EU, ipak ići u Moskvu na proslavu 70. godišnjice pobjede.
„Moj put u Moskvu je ujedno i izraz zahvalnosti što u Češkoj danas ne moramo govoriti njemački i vikati “Heil Hitler!” ili “Heil Heydrich!” (voditelj protektorata Boemije i Moravske tijekom nacističke okupacije Čehoslovačke). Bez Sovjetskog Saveza ne bi uspjeli poraziti Hitlera, a 20 milijuna sovjetskih građana je poginulo u ratu i to je cijena ove pobjede. (…) Sovjetski vojnici su 1945. godine došli u Čehoslovačku kao osloboditelji, a u jesen iste godine su napustili našu zemlju. Tko kaže suprotno, jednostavno ne poznaje povijest. Pa, 1946. su u Čehoslovačkoj održani slobodni izbori, koji je, nažalost, dobila Komunistička partija. Za slobodu smo morali platiti“, rekao je češki predsjednik. (Miloš Zeman: „Idem u Moskvu za Dan pobjede u znak zahvalnosti što Česi danas ne moraju govoriti Njemački!“)
Zeman je komentirao prosvjede u Češkoj protiv prolaska američkog vojnog konvoja kroz njihovu zemlju i rekao „kako će se on uvijek boriti protiv anti-ruskog raspoloženja u zemlji, ali će se isto tako boriti i protiv anti-američkog“.
„Ne slažem se s činjenicom da su američki vojnici ovdje prolazili kao okupatori, iz jednostavnog razloga što smo u prošlom stoljeću mi okupaciju proživjeli dva puta i znamo kako to izgleda“, rekao je Zeman, i podsjetio da se za napad na američke vojnike u Češkoj može dobiti i do tri godine zatvora. Zanimljivo je da su neki zapadni mediji pisali „kako je na tisuće Čeha pozdravilo dolazak američkih vojnika“, a onda postavili fotografije s vojne parade u povijesnim uniformama američke vojske koja se svake godine održava češkom gradu Plzenu , dok se u stvari na samo jednom mjestu okupilo nekoliko desetaka Čeha koji su doista s američkim i češkim zastavama pozdravili konvoj. Naravno, medijska kuća Radio Slobodna Europa (RFE-RL) je napravila prilog o „veličanstvenom dočeku u Češkoj“, dok je veliki prosvjed protiv NATO saveza u Pragu opisan kao „skup kritičara NATO saveza održan pod sloganima Komunističke partije Češke“. No, medijska hajka je sastavni dio cijele ove priče, stoga ne treba čuditi način izvještavanja RFE i sličnih kuća.
Dakle, Zeman je predsjednik koji ima svoj stav i prema politici Moskve i prema Washingtonu i otvoreno kaže što misli, što je u Europi danas rijetkost. Svaki pokušaj nekog zapadnog lidera da se odmakne od nametnute „istine“ o „velikoj i slobodnoj Americi i agresivnoj totalitarnoj Rusiji“ dovodi do etiketiranja istog kao „Putinovog agenta“.
Tako je bilo sa samim Zemanom, tako je s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i grčkim premijerom Tsiprasom.Tu je i Marine Le Pen i neki drugi europski političari, konzervativci i ljevičari, koji na pristaju da im se politika svodi na rusofobne istupe bez argumenata.
Posebno je zanimljiv gotovo agresivan anti-ruski stav Norveške, koja je odbila sudjelovati na vojnoj paradi i proslavi Dana pobjede u Moskvi, ne samo na razini šefa države, nego na svim razinama. Dakle, izaslanstva Norveške tamo neće biti.
Oslo tvrdi “kako bi prisutnost članova vlade Norveške na svečanosti Dana pobjede i vojnoj paradi bio pogrešan signal zbog kršenja međunarodnog prava i destabilizacije situacije na istoku Ukrajine od strane Rusije“.
Međutim, pravi razlog za jačanje anti-ruske retorike u Norveškoj je jasan. Za razliku od većine europskih zemalja, za koje je izravni vojni sukob s Rusijom nešto što ne ulazi čak ni u kategoriju znanstvene fantastike, Oslo se izravno priprema oružjem braniti svoje interese u Arktiku i svaku aktivnost ruske vojske u regiji vidi kao izravnu prijetnju.
Norvežani kao da zaboravljaju da se prije 70 godina u Sovjetskom Savezu, unatoč spaljenim selima i milijunima mrtvih, nije odustalo od ideje Marxa i Engelsa ili poštivanja njemačke kulture. Isto tako, ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata su sovjetski građani s građanima Njemačke Demokratske Republike razgovarali na njemačkom jeziku, a da ih nitko zbog toga nije optuživao da su izdajnici.
Trenutna anti-ruska propaganda je dosegla takvu razinu da je svaki razlog dobar za raspirivanje mržnje i potpuno poricanje svega što je važno za Rusiju.
Za norveške povjesničare i političare sedam desetljeća od pobjede nad nacizmom je bilo dovoljno da zaborave na svoju veliku sramotu. „Ponosni potomci Vikinga“ su se u Drugom svjetskom ratu predali gotovo bez borbe i kraljevinu Norvešku poklonili Nijemcima. Zemlju u vrijeme okupacije je vodio Vidkun Quisling, čije je ime danas sinonim za izdajnika , a dobitnik Nobelove nagrade Knut Hamsun je posljednje godine svog života proveo pod stalnim pritiskom svjetske osude zbog svoje podrške nacistima.
Svrha nedolaska Obame, Camerona i njihovih trabanata u Moskvu je jasna. Oni žele Rusiju isključiti iz zajednice zemalja pobjednica nacizma. (Poznajete li povijest Drugog svjetskog rata? – Tko je oslobodio Europu od nacizma? (Rezultati ankete u tekstu)
Ovdje ima jedan zanimljiv paradoks. U Moskvu neće ići Obama, Cameron, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, predsjednici Poljske, Slovenije, Slovačke, Bugarske, Finske, kao ni premijeri Nizozemske i Norveške, a neće biti ni delegacije Japana. Ne dolaze ni predsjednica Litve Dalia Grybauskaite, kao ni estonski predsjednik Toomas Hendrik.Izgleda da će pokušaj prekrajanja povijesti i „protjerivanja“ Rusije iz pobjedničkih sila upravo dovesti do suprotnog učinka i bivši pripadnici antifašističke koalicije će se sada naći u klubu zemalja bivših saveznika i simpatizera Hitlera.
Izuzetak je Mađarska, koja za sada nije donijela odluku o sudjelovanju u proslavi obljetnice. Međutim, Viktor Orban je ponovo podsjetio „kako on nije nikakav pro-ruski političar, nego pro-mađarski“.
Posebno je važan stav Angele Merkel koja će u Moskvu doći 10. svibnja kako bi razgovarala s Putinom i položila cvijeće na grob neznanog junaka. Ona se, za razliku od mnogih, dobro sjeća da anti-ruska politika nikoga nije dovela do uspjeha, a kako trenutno stvari stoje, ne postoje nikakvi preduvjeti da bi itko danas mogao očekivati drugačiji ishod.
Ovakav poslušnički stav europskih lidera će dovesti do još većeg raskola između Europe i Rusije i moglo bi se reći da je Barack Obama u tome imao određenog uspjeha. Međutim, to će Rusiju još više okrenuti istoku i azijsko-pacifičkoj regiji, što će u konačnici stvoriti neprirodne podjele među europskim narodima, među kojima su, naravno, i Rusi, potom Bjelorusi, dobar dio Ukrajinaca, pa čak i Moldavaca, dok je Balkan posebna priča.
Eurobirokrati ne razumiju da je riječ o proslavi pobjede nad naci-fašizmom i tu moraju prestati sve podjele. Naravno, treba „razumjeti“ i Bruxelles, jer je teško s jedne strane podržavati ultranacionalističku i dijelom neo-nacističku vladu u Kijevu i ukrajinski parlament u kojem sjede „demokratski zastupnici“ puput lidera Desnog sektora Dmitriya Yarosha i njemu slični, a istovremeno odavati počast jednoj od pobjedničkih vojski koja je dala najveći doprinos u borbi protiv tog istog nacizma.
Ova obljetnica koja već sada, barem što se nekih državnih lidera tiče, ima vrlo neukusnu uvertiru, stoga treba nešto reći o ruskom Danu pobjede i značaju tog datuma u ruskoj vanjskoj politici.
Za većinu stanovnika Ruske Federacije i većine ostalih bivših sovjetskih republika ne postoji važniji dan od Dana pobjede koji se svake godine obilježava 9. svibnja. Tada se u kolektivnoj memoriji bude sjećanja na pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom i konačno oslobođenje Europe od fašističke pošasti. Saveznika je bilo mnogo, ali je činjenica koju nijedan povjesničar ne može osporiti da su SSSR i sovjetski narod podnijeli najveći teret rata.
Od početka operacije Barbarossa, koja je počela 22. lipnja 1941., pa do 9. svibnja 1945. život u Sovjetskom Savezu je izgubilo 26,6 milijuna ljudi, od čega 8 668 400 vojnika, sve ostalo su bili civili. Drugi svjetski rat je imao ogroman utjecaj na ruski identitet čiji se učinci osjete i u vođenju aktualne vanjske politike.
Dan pobjede je događaj koji je ujedno i komemoracija i proslava. Budući da u Sovjetskom Savezu ne postoji nitko tko na jedan ili drugi način nije pogođen događanjima iz Drugog svjetskog rata, svi osjećaju poriv da se pridruže toj svečanosti. To je vrijeme kada se odaje počast svima koji su se žrtvovali i položili svoje živote kako bi se pobijedilo najveće zlo koje je svijet ikada upoznao. U Rusiji postoji novi trend zbog kojeg će i kroz sto ili dvjesto godina Dan pobjede biti jednako veličanstven i neće se ograničiti na suhoparne govore u parlamentu ili kratke izjave državnih dužnosnika. Naime, na teritoriju Ruske Federacije je zaživjela manifestacija pod imenom „Besmrtna pukovnija“ u kojoj potomci sovjetskih vojnika marširaju ulicama držeći slike svojih predaka koji su se borili za slobodu njihove zemlje. Tog dana se bivšim borcima Crvene armije diljem Rusije poklanja cvijeće i nose se fotografije sa slikama rođaka koji su se borili u Velikom domovinskom ratu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata je SSSR izdržao strahovit udar, da bi zatim u kontraofenzivi došao skroz do Berlina i oslobodio ostatak istočne i jugoistočne Europe. Obilježavanje pobjede je ujedno i dan kada se slavi prijateljstvo i zajedništvo, a oni koji su preživjeli opsadu Lenjingrada ili bitku za Staljingrad su ponos svih Rusa i ostalih naroda Sovjetskog Saveza. Svake godine se na Crvenom trgu u Moskvi održava velika vojna parada na kojoj se pokazuje najnovija ratna tehnika i oružje. Sovjetske i ruske zastave se mogu vidjeti po cijeloj zemlji, a ljudi iz svih krajeva Ruske Federacije se okupljaju u Moskvi na sasvim sigurno najveći državni praznik.
Dan pobjede i cijeli Drugi svjetski rat je iskustvo koje je trajno označilo rusku kulturu i društvo. Taj se rat od ostalih razlikovao po svojoj brutalnosti, velikim razaranjima i počinjenim genocidom. Zbog toga je Dan pobjede nešto što će se uvijek obilježavati, a lekcija od prije sedam desetljeća je većini ruskih državnih dužnosnika putokaz u donošenju političkih odluka. Ne možemo sa sigurnošću znati jesu li baš svi ruski političari doista slijedili unutarnji glas ili su neki i kalkulirali, jer su znali da će svatko tko donese odluku koja će pogaziti ovu tradiciju zauvijek biti uklonjen s ruske političke pozornice, međutim, to je sad manje važno.
Razmjeri ratnih stradanja su ostavili trajne posljedice na mentalitet ruskog naroda i to tako da gotovo svi iznimno zaziru od rata. Narodi na zapadnim granicama Sovjetskog Saveza, izuzmemo li one koji su naciste dočekali kao osloboditelje, više od drugih znaju kakve strahote i razaranja rat nosi sa sobom, stoga je mir uvijek bio apsolutni prioritet sovjetske i ruske vanjske politike. Izuzmemo li unutarnje intervencije unutar Varšavskog ugovora u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, te kasnije invaziju na Afganistan, koliko je poznato SSSR i Rusija nakon Drugog svjetskog rata nikada nisu izvršili otvorenu agresiju na neku zemlju i tu prestaje svaka priča o „crvenom“, a kasnije „ruskom imperijalizmu“. Usporedbe radi, procjenjjuje se da su samo tajne operacije CIA-e za posljedicu imale 6 milijuna mrtvih, broja u koju nisu uračunati izgubljeni životi posredničkim ratovima u Libiji, Siriji, Ukrajini i drugim žarištima.(Američki holokaust – Krvavi trag CIA-e od njenog osnutka do danas)
Ovakav zazor od rata može objasniti zašto se ruska vanjska politika razlikuje od one koju vode Washington i NATO savez, koja u Europi sve više podsjeća na njemački “Drang nach Osten”.
Međutim, ne treba zaboraviti da se, kada do rata ipak dođe, ruski narod nikada neće ponašati kao neki europski narodi koji su u povijesti donosili odluke na temelju kukavičke procjene: „Što se mi kao mala zemlja tu imamo miješati.“
Treba podsjetiti da južnoslavenski narodi također nisu bili u toj skupini i da zbog takvog odabira, naravno, onih naših hrabrijih i časnih predaka, dijelimo slična iskustva i traume, ali i slavu s narodima Sovjetskog Saveza koji su pružili herojski otpor nacifašizmu i nisu se htjeli pokoriti niti pristupiti „kvislinškoj internacionali“. U Drugom svjetskom ratu su Sovjeti pokazali svoju odlučnost, te da, bez obzira koliko je jak neprijatelj, mogu preokrenuti tijek događaja. To je sat povijesti kojeg su mnogi zaboravili onog trenutka kada su na istoku Ukrajine uputili i poticali kaznenu ekspediciju u „razbijanju proruskih separatista“, iako, kronološki gledano, to su tada još uvijek bili prosvjednici koji su u početku tjednima samo tražili da se čuje njihov glas i da se Ukrajina uredi na neki pravedniji način. U nacionalističkoj i neo-nacističkoj histeriji nakon prevrata u Kijevu, ljudi jugoistoka Ukrajine nisu uspjeli reći što žele, nitko ih nije htio ni slušati i onda je buknuo građanski rat.
Dan pobjede u Rusiji podsjeća na snažnu vjeru u ljudsku jednakost. Budući da je nacistička rasistička politika Slavene gledala kao nižu rasu, Rusi vrlo dobro razumiju koliko je ponižavajuća i opasna ta ideologija.
Zbog toga je Rusija glasno ustala protiv groteskne rusofobije ukrajinske hunte, ali i rasističke i diskriminacijske politike baltičkih zemalja.
Moskva se odlučno protivi politici rasne, društvene i političke segregacije, što je potpuno oprečan stav od onih koji u nekom dijelovima bivšeg Sovjetskog Saveza danas u ime „demokracije“ otvoreno veličaju nacizam. Iako je zbog te odvratne i opake ideologije stradalo na milijune ljudi, netko se još pita zašto oživljavanje nacizma na ruskim granicama budi stare strahove i tjera na otpor stanovništvo koje tamo živi, što bi, između ostalog, trebalo biti tako u cijelom svijetu.
S druge strane, Europa „promatra“, „analizira“, drže se tribine i okrugli stolovi i na kraju u ime „političkih sloboda“ Europski parlament dobiva zastupnika iz njemačke stranke NPD, nacista koji su u cijelosti prepisali program svog “velikog vođe” Adolfa Hitlera.
Moskva je svijetu 9. svibnja 1945. pokazala da će uvijek stati u obranu ugnjetavanih i da neće mirno promatrati njihove patnje. Na isti način je ta tradicija živ još i danas, čemu svjedoče nedavni događaji u Gruziji i Ukrajini. U oba slučaja se Rusija odlučila na intervenciju kako bi zaštitila svoje bivše sugrađane. U Abhaziji i Južnoj Osetiji su bili napadnuti civili u zaštićenim enklavama koje se jesu odcijepile od Gruzije, ali su još uvijek od međunarodne zajednice i same Rusije smatrane „odmetnutim gruzijskim pokrajinama“. Kada je gruzijski predsjednik Mihail Saakashvili odlučio glumiti vojskovođu i specijalce koje su uvježbavali NATO instruktori poslao da „sve dijelove zemlje vrate u ustavno-pravni poredak gruzijske države“, dočekan je od ruskih specijalnih postrojbi koje su u kontraudaru umalo ušle u gruzijski glavni grad Tbilisi. “Štovatelji” međunarodnog prava i Helsinške povelje o nepovredivosti granica će reći da je riječ o agresiji, no, uzalud. Južna Osetija i Abhazija tek sada žive u miru, iako s potpuno nedefiniranim međunarodno-pravnim statusom.
Krim je nešto posve drugo i nesretnim ili nespretnim spletom povijesnih okolnosti taj poluotok je od ruskog postao „ukrajinski“ teritorij, što je u konačnici mogao i ostati da hunta u Kijevu cijelu zemlju zajedno s Krimom i ruskom lukom u Sevastopolju nije obećala NATO savezu. U takvim okolnostima i mogućem scenariju pozivati na „nepovredivost granica“ i „teritorijalni integritet“, nad “de facto” poklonjenim ruskim teritorijem, je u najmanju ruku apsurdno.
U istočnoj Ukrajini je situacija puno složenija nego u dva prethodna slučaja. Povijest jugoistočnih regija je drugačija, kao i demografska slika gdje uz brojne mješovite brakove na kraju živi tek nešto više od trećine etničkih Rusa. Bilo kako bilo, Rusija je diplomatskim sredstvima uspjela uvjeriti brojne saveznike i partnere da daju političku potporu aktivistima u istočnoj Ukrajini koji zagovaraju federalizaciju zemlje, unutarnje uređenje općepoznato i prihvatljivo diljem svijeta. Konačno, sve velike zemlje koje se drže krutog centralizma će se prije ili kasnije morati suočiti s tim problemom i udovoljiti težnjama naroda ili skupina iz buntovnih regija, a ako o tome ovisi opstanak zemlje ili mogući oružani sukob sa susjedima, inatiti se do kraja znači da nema govora o bilo kakvom kompromisu.
Središnje vlasti su se oglušile na zahtjeve jugoistoka Ukrajine i „protuterorističkom kampanjom“ su posegnule se za genocidnim instrumentom kojem je cilj bio uništenje jednog dijela stanovništva i Rusija se tome suprotstavila. Razumljivo je da je Rusija osobito osjetljiva na zlostavljanje etničkih Rusa i ljudi s ruskog govornog područja u baltičkim zemljama i Ukrajini i nikada ne treba isključiti da je moguće da će biti prisiljena na intervenciju i pružanje zaštite onima koji je budu trebali.
Winston Churchill je prije Drugog svjetskog rata Rusiju opisao kao “zagonetku unutar enigme obavijenu misterijom”. Danas zapadni promatrači gube živce zbog ruske vanjskopolitičke „nepredvidljivosti“ i jednostavno ne obraćaju dovoljno pozornosti na ostavštinu ruske vanjske politike na koju je svake godine iznova podsjeća proslava Dana pobjede. Na sva svoja pitanja već imaju odgovor, ali su se radije okrenuli zamjeni teza i Rusiju proglašavaju „novom nacističkom Njemačkom“.
„Ovakvo besramno iskrivljavanje povijesti od strane zapadnih dužnosnika, političkih vođa i medija nije samo izvrtanje činjenica i povijesnog razumijevanja. Sve to je puno zlokobnije i radi se s jasnom namjerom. Demoniziranje Putina zbog Ukrajine je propaganda kojom se zavarava zapadna javnost i na taj način se skrivaju pravi krivci previranja u ruskoj strateški važnoj susjednoj zemlji. Ovakva obmana može samo biti priprema pozornice za opći rat i krvoproliće“, piše poznati analitičar Finian Cunningham.
Treba priznati da se radi o vrlo učinkovitoj strategiji i ogromna većina napisa, analiza i komentara potvrđuje navode o „ruskom imperijalizmu, fašizmu, agresiji“, itd…
Jasno je da Rusija nije agresor niti „otima“ ukrajinski teritorij, a još manje krši suverenitet te zemlje. Netko bi ovdje opet mogao spomenuti Krim i ugovor iz Budimpešte, kojim upravo Moskva jamči ukrajinsku sigurnost i cjelovitost, ali taj ugovor nikada ne bi bio potpisan da NATO nije obećao da se neće širiti na istok. Je li Rusija imala ili nije pravo vratiti Krim i strateški važnu luku pod svoje okrilje, prosudit će povijest, ali nije ni prva ni zadnja koja je prekrajala neprirodne granice u svijetu.
Washington ne može i ne želi priznati da su u Sjedinjenim Državama prvi odlučili posegnuti za cijelim ukrajinskim teritorijem i prekršili suverenitet zemlje koju analitičar Mahdi Darius Nazemroaya, jedan od onih koji ne može objaviti niti jedan redak u korporativnim medijima, naziva „Nulandistan“.
Washington i njegovi saveznici su u Kijevu na vlast postavili svoj režim na čelu s tzv. „premijerom“ Arseniyem Yatsenyukom kako bi zbog geopolitičkih interesa Ukrajinu pretvorili u zemlju neprijateljski nastrojenu prema Rusiji.
Kijevski režim koji se sastoji od fašista i neonacista gotovo godinu dana terorizira, zasipa granatama, uhićuje i diskriminira veliki dio ukrajinskog stanovništva na istoku i jugu, a izvješća podnosi izravno strukturama u Washingtnu.
Zapadna usporedba Vladimira Putina s nacističkim diktatorom Adolfom Hitlerom je drska zamjena teza. Ova usporedba više priliči Washingtonu i njegovim britanskim, francuskim i njemačkim saveznicima koji su sudjelovali u oružanom prevratu u Kijevu, koji je ništa drugo nego dio dugoročnog plana NATO saveza i ekspanzionizma prema ruskom teritoriju.
Veze između zapadnih vlada i neonacističkih paravojnih skupina iz Ukrajine – Desnog Sektora, Radikalne stranke, Svobode i drugih „ultranacionalista“ naglašava ovu povijesnu analogiju. Kao što je dokumentirano u Bijeloj knjizi ruskog ministarstva vanjskih poslova, aktualni režim u Kijevu je do 23. 02. pažljivo koordinirao napade na državne institucije, a Zapad je cijelo vrijeme na terenu surađivao s fašistima. Ilegalne okupacije vladinih zgrada u Kijevu i drugim ukrajinskim gradovima su praćene masovnom kampanjom vandalizma, nasilja i prijetnjama suprotstavljenim medijima, političarima, građanskim udrugama i članovima društva. Zapadni mediji su od svega prenijeli samo vijest o nekoliko ubojstava političara i pripadnika snaga sigurnosti, čime zaslužuju sve pohvale za „objektivnost“. Svi incidenti koje je zabilježilo rusko ministarstvo vanjskih poslova,a brojna je potvrdio i OESS, za Human Rights Watch ili dr. Ivana Šimonovića, pomoćnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda zaduženog za područje ljudskih prava, su ionako “ruska propaganda”. Kampanju terora ukrajinskih „nacionalista“, koji otvoreno veličaju raniju suradnju ukrajinskih fašista s Hitlerovim krvnicima, zapadni političari i mediji obožavaju i nazivaju „prodemokratskim pokretom“. (Fotogalerija boraca za “europsku” i “demokratsku” Ukrajinu bojne „Azov“)
Vladavina terora u Ukrajini daje smisao odluci Krima koji je glasao za odcjepljenje i ujedinjenje s Ruskom Federacijom. Isto vrijedi i za istočne regije Donjeck i Lugansk, ljude koje hunta u Kijevu prezire kao „Untermenschen Slavene“, baš onako kao ih je u svom „remek djelu“ Mein Kampf nazivao Adolf Hitler. Kad je već bilo tako, prosvjedi su prekinuti i 11. svibnja je održan referendum na kojem je stanovništvo te dvije pokrajine glasalo za neovisnost od Kijeva.
Zapadni zločinački pothvat u Ukrajini je toliko drzak da mora biti pokriven od strane Washingtona i njegovih europskih saveznika, a za taj posao im treba propagandna korporativnih medija. Kako bi se skrenula pozornost javnog mnijenja od stvarnog činjeničnog stanja, Zapad mora okrenuti stvarnost naglavce i neprestano ponavljati neosnovane usporedbe između Putina i Trećeg Reicha.
No, svatko tko si da truda pronaći će brojne dokaze o zamjeni teza i baš kao i u prvoj polovini XX stoljeća zapadni imperijalizam ponovno nalazi zajednički interes s fašizmom, ovaj put u Ukrajini, a cilj spletkarenja je obnovljena geopolitička moć Rusije. To je razlog zašto je propagandni ulog tako visok. U svojim grčevitim nastojanjima da obmanu javnost su zapadni političari i mediji grotesknim lažnim analogijama počele iskrivljivati povijest.
Sudeći po broju onih koji će se 9. svibnja pojaviti na proslavi Dana pobjede u Moskvi može se reći da su djelomično i uspjeli. Opet, ako se malo bolje razmisli, mnogima tamo i nije mjesto i posve je sigurno da jedan dio zapadnih političara ne želi proznati da bi se puno bolje osjećali na jednoj od „veličanstvenih“ bakljada neonacista Desnog sektora u Kijevu, nego u neposrednoj blizini simbola Sovjetskog Saveza i Crvene armije. No, povjest je takva kakva jest, a kriva tumačenja i revozionizam još više odaju nemoć onih koji su u određenom trenutku te povijesti bili na krivoj strani.
Jedan od sad već ostarjelih veterana Crvene armije:
Osloboditelji strateški važne kote Saur-Mogila u Donbasu:
Bakljade u organizaciji Desnog sektora, Svobode i ukrajinskin neonacista:
