Naravno da ima alternative. Kapitalizam nije prirodna nužnost, a danas je teško održati ideološku tvrdnju da se tržištem stvara najviše dobara za najveći broj ljudi
Na šestim predsjedničkim izborima Hrvatska je prvi put u svojoj povijesti na toj funkciji dobila ženu. Trenutačno svega jedanaest država u svijetu ima predsjednicu: pored Hrvatske, žene su još na čelu Švicarske, Litve, Argentine, Brazila, Čilea, Kosova, Malte, Srednjoafričke Republike, Južne Koreje i Liberije.
‘Ponosim se što sam žena i što sam usprkos ili upravo zahvaljujući tome ono što jesam. Svako sam svoje životno iskustvo stjecala strpljivo i korak po korak, ostajući u dobrim odnosima sa svim ljudima, a ponajviše u miru sama sa sobom’, kazala je nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je u inauguracijskom govoru čvrsto obećala kako će biti predsjednica svih građana i da je svjesna svoje odgovornosti prema njima. No da je hrvatsko društvo podijeljeno na dva politička pola pokazali su i izbori. Kao i to da je umorno od stalnih ideoloških podjela: Tito, branitelji, ćirilica, gay brakovi… samo su dio te priče. Stoga se mnogi pitaju hoćemo li konačno krenuti u dobrom smjeru, bez straha od raznovrsnih kataklizmi. O tome razgovaramo s filozofkinjom i feministkinjom Nadeždom Čačinovič, redovitom profesoricom zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.
Uloge predsjednice i premijera
Većina političara i analitičara ocijenila je inauguracijski govor predsjednice kao govor za 21. stoljeće, kojim su poslane jake poruke. No potom je krenula u akciju: posjetila je prosvjednike u Savskoj 66, umjesto za Josipovićev sjela je za Tuđmanov stol, dala je blagosloviti prostorije Ureda predsjednika i, suprotno Tuđmanovoj želji, riješila se Titove biste s Pantovčaka. Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?
Nisam mislila da inauguracijski govor znači neku prekretnicu u odnosu na ono što se moglo zaključiti na temelju kampanje Kolinde Grabar Kitarović. Dakako, nije bio skandalozan, bio je to generički govor kakav se mora održati (osim ako nemate namjeru izazvati skandal), ali je sve ostalo – gosti, inscenacija… – bilo u kontinuitetu. I monokromni komplet, kaput i haljina koje je predsjednica odjenula, bio je nešto bolje krojen od većine njezine garderobe… Poruka bi se mogla svesti na to da je osim internih, Hrvatskoj namijenjenih poruka, predsjednica imala na umu i svoju drugu ciljnu skupinu: EU-NATO-SAD.
Odmah su započele nevolje na relaciji predsjednice i premijera. Ustav je tu jasan, pozicija hrvatskog predsjednika nije tako jaka kao nekada: u čemu je onda problem? Nedostaje li našim političkim elitama kultura političkog dijaloga?
Dijaloga sigurno nedostaje, ali ovdje je teško moglo doći do njega prije no što su budući sugovornici do kraja odigrali uloge koje su odabrali: predsjednica svjesno zanemarivanje granica svojih ovlasti, a predsjednik Vlade ulogu određenoga huliganskog uživanja u mogućnostima provociranja, što mu je predsjednica i pružila.
Pridonosi li retorika tipa ‘drugi Domovinski rat za spas gospodarstva’ i ‘ili mi ili oni’ zajedništvu, toliko potrebnom u teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji? Koji je zadatak politike u demokratskom društvu?
Nema zajedništva, a ni jasne gospodarske politike. Ima mistificiranih sintagmi kao što su ‘bolni rezovi’ i nekih metafora oslonjenih na borbu, ali situacija zahtijeva promišljene odluke, a ne populističku retoriku.
Prijeti li nam urušavanje institucija sustava: imamo prosvjede, antiprosvjede, zahtjeve za postrojavanjem stranačkih vojski? Demokracija nije anarhija, zar ne?
Imamo, prije svega, opasnu, paralelnu i nelegitimnu instanciju poput šatoraša, koje mnogi izabrani i procedurom potvrđeni dužnosnici pohode kako bi, valjda, dobili potvrdu ispravnog domoljublja. Sve ostalo je puno manjeg dosega.
Jesu li ugrožene opće, univerzalne vrijednosti: jednakost, pravda, sloboda…?
S jednakošću i pravdom ionako ne stojimo dobro, a sada se mogu čuti i prijedlozi za ukidanje slobode govora.
Nužna distributivna pravda
Kakvo bi dobro društvo trebalo biti, čemu bismo trebali težiti? Gdje je tu odgovornost političara, rade li oni za dobrobit građana ili su im oni zanimljivi samo pred izbore?
Prvi dio pitanja zahtijevao bi mnogo više izvođenja nego što je moguće u ovom formatu. U nekoliko riječi, rekla bih samo da je to društvo koje omogućuje što ravnopravniju početnu poziciju svim svojim članovima: besplatno i stipendijama potpomognuto školovanje te socijalnu i zdravstvenu sigurnost, koje i inače brine o nužnoj distributivnoj pravdi. Političara ima svakakvih, nekih proizvedenih negativnom selekcijom, ali i takvih kojima je bitno sudjelovati u odlukama za opće dobro.
Govoreći u UN-u o neravnopravnosti žena, Grabar Kitarović je pozvala na ‘promjene u glavama’ i ‘ukidanje patrijarhalnih obrazaca mišljenja’. Međutim, u kampanji nije govorila o pravima žena, a nakon izborne pobjede dopustila je Karamarku da prvi govori. Kako to komentirate?
Kao što sam rekla, ima različitih ciljnih grupa. Bilo bi neobično da u UN-u i drugdje predsjednica nije isticala borbu protiv predrasuda i patrijarhata, što njezinu pobjedu čini još značajnijom i većom. U Hrvatskoj bi jezgri njezinih birača bio neprivlačan svaki trag feminizma.
Dok još nije postala predsjednicom govorila je kako ostaje vjerna svom unutarnjem kompasu, unatoč tome što je politika brutalna, puna intriga i kleveta. U Bruxellesu je imala nadimak SWAMBO (She who always must be obeyed, dakle ‘ona koju se uvijek mora slušati’): hoće li joj poći za rukom da bude naš Casper, dakle dobri duh iscrpljenog društva?
Kada mi već postavljate pitanje o tome kakvim se svojstvima i stilom predsjednica želi predstaviti, moram reći da mi njezina simbolička samostilizacija nije bliska, a to me navodi i na to da sam kritički raspoložena i prema njezinom shvaćanju vlastitoga posla. Koji je dosta simboličke naravi.
Kako svijet promijeniti nabolje kad nema integralne osobe, dominira izolirani, egoistični pojedinac, potrošač? Vide li filozofi neki izlaz iz ove ‘MP3 paradigme kapitalizma’? Doima se da nema alternative, zar ne?
Naravno da ima alternative. Kapitalizam nije prirodna nužnost, a danas je teško održati ideološku tvrdnju da se tržištem stvara najviše dobara za najveći broj ljudi. Krize kapitalizma se socijaliziraju, tj. podnose ih i plaćaju svi, a profit je za nekolicinu. Sistem se održava svjesnim akcijama, pa se samo tako može i mijenjati.