Restakisovo predavanje bilo je osobito zanimljivo jer je govorio o svježim iskustvima iz Grčke gdje ima priliku raditi na nacrtu plana razvoja socijalne ekonomije surađujući s članovima Syrizine Vlade. U Grčku je stigao prije više od pola godine na poziv čelnika Syrize, netom prije nego što su osvojili vlast. Pozvali su ga zahvaljujući dugogodišnjem aktivističkom iskustvu u Kanadi gdje se gotovo cijeli život sukobljavao s birokracijom. Već sa osamnaest godina postao je aktivan na civilnoj sceni sudjelujući u radu brojnih organizacija, a 90-ih godina pridružuje se zadružnom pokretu države Ontario. Kasnije seli na istok i postaje upravitelj udruženja zadruga British Columbia Cooperative Association. Paralelno istražuje i predaje o zadružnoj ekonomiji i globalizaciji te je jedan od pokretača Studija o zadrugama na Sveučilištu u Bologni. Njegov stav glede grčkog duga i odnosa Grčke prema Njemačkoj vrlo je jasan. Riječ je o klasičnom dužničkom ropstvu i samo je pitanje vremena kad će se cijela financijska konstrukcija raspasti, a dotle će vlasnici duga pokušati isisati što više mogu. Na dužnicima je da se pobune protiv sadašnjeg stanja, poručio je Restakis podsjetivši da se začeci demokracije u staroj Grčkoj temelje upravo na Solonovoj reformi u kojoj je ukinuo ropstvo na temelju duga.
U kojoj je fazi masterplan razvoja socijalne ekonomije Grčke? Hoćete li ostati raditi u Grčkoj na drugim projektima vezanim uz zadruge i solidarnu ekonomiju?
– Nacrt masterplana je gotov i prije dva tjedna predao sam ga potpredsjedniku Parlamenta i ministru rada koji su sudjelovali u njegovoj izradi. Vidjet ćemo kako će se to dalje razvijati i koji elementi plana će se primijeniti. U Grčku sam došao na poziv Syrize. Neke članove stranke upoznao sam u Ekvadoru gdje sam radio na međunarodnom istraživačkom projektu čiji je fokus bio razvoj ekonomije temeljene na slobodnom pristupu znanju. Članovi Syrize, među kojima je i današnji premijerov zamjenik Yannis Dragasakis, pozvali su me da dođem u Grčku pomoći kreirati masterplan razvoja socijalne ekonomije. Ponudili su mi da sudjelujem i u osnivanju zadružne banke.
Kakva su vaša očekivanja od Syrize, hoće li se držati predizbornih obećanja vezano uz promjenu politike štednje?
– Nitko ne zna što će se zaista dogoditi. Poznajem dobro Grčku, tamo sam rođen, imam obitelj, ali je ovo prvi puta da imam priliku raditi u toj zemlji. Situacija je vrlo nepredvidljiva. Dolaskom Syrize postala je još nepredvidljivija jer stranka na vlasti i građani odbijaju plan koji im je nametnula EU. Plan koji je prihvatila bivša grčka vlada donio je samo štetu i produbljenje ekonomske krize. Potpuno je iluzorno očekivati da se može nastaviti s mjerama koje nameću Europska komisija, Europska središnja Banka i MMF. Situacija je jako teška jer europski centri moći odbijaju priznati da je njihov plan neučinkovit i da su mjere štednje nametnute ne samo Grčkoj nego i drugim zemljama, Irskoj i Španjolskoj, bile besmislene. Ne mogu priznati da je korijen problema u njihovoj ideologiji i da su analize i recepti koje propisuju promašeni.
Kolike su šanse za izlazak Grčke iz eurozone?
– Ako do toga i dođe, pitanje je hoće li Grčka izaći iz eurozone prema svom izboru ili će biti prisiljena na taj potez uslijed vanjskih okolnosti. Moje duboko uvjerenje je da će Syriza i EU naći način da Grčka ostane u eurozoni jer bi njezin izlazak bio katastrofalan ne samo za Grčku nego i za EU tj. cijelu eurozonu. To je također protivno interesima drugih velikih sila poput SAD-a i Kine, kojima je također u interesu da eurozona ostane stabilna i jaka. Bude li Grčka istjerana iz eurozone to će je svakako nagnati da traži saveznike i pomoć kako bi održala svoju stabilnost na drugim stranama, a to mogu biti Rusija ili Kina, što opet narušava interese SAD-a i EU-a koji ne žele veći utjecaj Rusije na jugoistoku Europe. Drugim riječima, to nije samo pitanje Grčke nego je prije svega na Njemačkoj da donese racionalnu odluku koja bi omogućila stabilnost Njemačke i cijele EU. Situacija je suluda u svakom pogledu, a što će se dogoditi, nitko ne zna. Povijest nas uči da se u sličnim situacijama stvari jednostavno raspadnu ili uslijed vanjskih pritisaka politički lideri na kraju donesu odluku kojoj su se prvotno protivili, tako da je sve moguće.
Restakis u Zagrebu (FOTO: ZMAG)
Zalažete se za potpuni otpis dugova Grčkoj i pozivate sve dužnike na pobunu kojom bi se osporio smisao duga. Takav se stav u današnjem sustavu smatra neodgovornim jer bez kredita nema novih investicija, potrošnje i razvoja. Ako netko ne vrati dug, kako može očekivati da će mu netko ponovno posuditi novac?
– Ukoliko se Grčkoj otpišu dugovi, ona neće trebati nove kredite jer trenutačno oko 90 posto državnih prihoda prikupljenih porezima i sličnim izvorima odlazi na otplatu dugova. Ukoliko se cijeli ili najveći iznos duga otpiše, taj bi se novac mogao uložiti u razvoj ekonomije, ne bi im trebale nove pozajmice. Drugo je pitanje kako su ti dugovi nastali i jesu li legitimni. Vjerojatno je najveći dio državnog duga nastao kroz vojnu nabavu kupovinom vojne opreme koju je Grčkoj uglavnom prodavala njemačka vojna industrija uz potporu njemačke vlade i uz kredite njemačkih i francuskih banaka. Sredstva dobivena kreditima nisu se dakle koristila za servisiranje javnih usluga ili za ulaganja u ekonomiju nego za kupovinu vojne opreme, od čega su najviše koristi imale korumpirane kompanije i korumpirani političari u Njemačkoj i Grčkoj. Pritom se kupovala potpuno nepotrebna vojna oprema poput podmornica čija je cijena prenapuhana i koje do danas nisu isporučene Grčkoj. Ti su poslovi bili smišljeni da vojna industrija zaradi, a političari u Njemačkoj i Grčkoj kroz pregovore i dogovore dobiju provizije. Prema tome porijeklo duga je potpuno nelegitimno i ne samo da bi ga trebalo otpisati nego bi onima koji su sudjelovali u pregovorima oko zaduživanja trebalo suditi i strpati ih u zatvor.
Je li istraga pokrenuta i hoće li ljudi koje prozivate za to odgovarati?
– Istraga je započela i istražuju se detalji štetnih ugovora. Grčki Parlament osnovao je specijalnu revizijsku komisiju koja će detaljno ispitati ugovore i kako su nastali dugovi, koji su elementi duga, tko je primio novce i tko se njime okoristio. Vjerujem da će oni koji su sudjelovali u svemu biti razotkriveni i da će odgovarati.
Posljednjih godina u medijima smo često mogli čuti kako je za situaciju u Grčkoj, ali i u drugim južnim europskim zemljama kriv lagodan mediteranski način života. Na Mediteranu se malo radi i puno troši. Jesu li Grci zaista toliki neradnici, prema vašem iskustvu?
– Takve izjave su obična propaganda i vrlo pogodna metoda da se opravda politička i ekonomska superiornost sjevernih članica EU i da se Grke prikaže kao neodgovorne krivce za ogromne dugove. Kad je riječ o potrošnji, to se svugdje događa. Kad je ljudima na raspolaganju jeftin novac, svi ga posuđuju i kupuju. Tako je i u SAD-u i drugim zemljama. Po tome se Grci ne razlikuju od drugih naroda. Kad je 2008. godine izbila kriza, banke, koje su dotad posuđivale jeftin novac, odjednom su odlučile da im je Grčka u zoni visokog rizika, podigle su kamate i Grci više nisu mogli vraćati svoje dugove.
Restakisova knjiga (FOTO: newsociety.com)
Slična je situacija i u Hrvatskoj s ljudima koji su se zadužili u švicarskim francima.
– To dakle nema veze s Grcima koji troše više nego što zarade, jer to svi rade, nego s bankarima koji su povećali kamate i Grci više nisu mogli plaćati dugove. To je jedna priča, a druga je da Grci ništa ne rade i da samo sjede po kafićima. To je čisto sranje, i to možete napisati velikim slovima. Provedena su istraživanja o broju radnih sati u pojedinim zemljama. Podaci su pokazali da se Grci u odnosu na druge narode Europe i svijeta mogu usporediti jedino s Južnim Koreancima.
U svojoj knjizi Humanizing the Economy govorite o slobodnom tržištu kao mitu. O tome je govorio i hrvatski ekonomist Branko Horvat kad je rekao da tržište može slobodno funkcionirati samo ako su njegovi sudionici ekonomski jednako snažni.
– Ideja o slobodnom tržištu je ideologija. Ljudi u nju vjeruju jer se ta priča i propaganda ponavljaju već stotinu godina, iako nemaju veze s realnošću. Potpuno slobodno tržište nikad nije postojalo. Svako je tržište stvorilo neko društvo i ono funkcionira prema političkim, religijskim ili društvenim pravilima i ograničenjima. Ideja o stvaranju slobodnog tržišta bez ili s minimalnim regulacijama utopijska je ideja. Slobodno tržište je iluzija i u svojoj knjizi je opisujem kao veliku obmanu, a koja se temelji na odvajanju tržišta i ekonomije od društva. Takve ideje samo nanose štetu društvu. Taj je proces počeo objašnjavati i opisivati sociolog i ekonomist Karl Polanyi u knjizi Velika transformacija. U njoj govori o usponu ideologije slobodnog tržišta i o njegovom odvajanju od društva. Drugi mit kaže da su sva tržišta po svojoj prirodi kapitalistička. Ali postoje razna vrsta tržišta koja su funkcionirala i prije nastanka kapitalizma.
Oni koji zagovaraju potpunu deregulaciju tržišta, tvrde da bez slobodnog tržišta i kapitalizma nema demokracije.
– To je drugi mit koji se nadovezuje na ideologiju slobodnog tržišta. Stvarnost je zapravo suprotna. Što je neko tržište manje regulirano, to više kapital upravlja politikom i povećavaju se socijalne nejednakosti. Uostalom, nije kapitalizam stvorio demokraciju nego je bilo suprotno, prvo su u društvu stvoreni temelji demokratskog političkog odlučivanja i upravljanja, što je omogućilo razvoj kapitalističke privrede. Prvo su stvoreni više-manje demokratski sustavi poput talijanskih gradova država u 16. stoljeću. Firenca i Siena imale su republikansku vladu i stvorile su uvjete koji su omogućili pojavu nove klase poduzetnika čija se ekonomska moć nije temeljila na zemlji, kao u slučaju nasljedne aristokracije, nego na trgovini. Slobodni razvoj trgovine omogućen je tek stvaranjem demokratskijih političkih uvjeta.
U Hrvatskoj i drugim bivšim komunističkim zemljama stalno se ponavlja kako je kapitalizam osnova za slobodno, demokratsko društvo.
– Ta je priča naravno vrlo pogodna za vlast koja je uspostavljena nakon pada komunističkih režima jer su je mogli iskoristiti kako bi pod krinkom kapitalizma privatizirali svu nekadašnju javnu imovinu i bogatstvo stvoreno u prethodnom razdoblju. To je ideologija koju koriste vlastodršci, ali se njome neće okoristiti obični građani.
Sajam proizvođača održavao se paralelno s konferencijom (FOTO: ZMAG)
Mogu li kooperative predstavljati novi, srednji put između kapitalizma i socijalizma jer na neki način objedinjuju najbolje iz oba sustava – poduzetništvo, inventivnost i preuzimanje rizika iz kapitalizma te solidarnost iz socijalizma?
– Moglo bi ih se i na taj način okarakterizirati. Rekao bih da zadruge predstavljaju razumijevanje tržišta s pozicije društva. Njihov cilj je da tržište služi zajedničkim potrebama društva i to u civilnom, a ne u državnom smislu. Po tome se kooperative razlikuju od tradicionalnih komunističkih zadružnih pokreta koje su nastajale po diktatu režima.
Kažete da su ideji zadruga više štetili komunizam i ljevičarske vlade nego kapitalizam.
– Zadruge imaju loš imidž u svim bivšim komunističkim zemljama jer su ih ondje inicirale i regulirale države, dok u demokratskim sustavima osnivanje kooperativa potiču pojedinci civilnog društva stvarajući zajednički oblik vlasništva i socijalizaciju tržišta. Umjesto da su nastale kao neovisni ekonomski subjekti, zadruge su u komunističkim režimima bile dio korumpiranih državnih programa i to je stvorilo o njima lošu sliku. Slično je bilo i u Grčkoj 80-ih godina kad je na vlast došao socijalistički PASOK. I oni su se služili kooperativama za promociju državnih programa tako da je među ljudima stvorena impresija o zadrugama kao korumpiranim državnim organizacijama. U jakim kapitalističkim zemljama zadruge su ili zanemarivali i ignorirali ili kritizirali kako je oblik zajedničkog vlasništva nemoguć i neodrživ.
Smatrate da bi zadruge osim ekonomske trebale imati i određenu društvenu tj. političku ulogu. Njihova politička oštrica često otupi u trenutku kad postanu velike i uspješne, tada prelaze u mainstream i postaju konzervativne.
– Za kooperative volim reći da su neki oblik socijalne i ekonomske samoobrane. U razdobljima recesije i ekonomske depresije kad dolazi do gubitka radnih mjesta ili kad velike korporacije uništavaju manje, vrlo je prirodno da se ljudi organiziraju i udruže protiv velikih i moćnih, to je oblik ekonomske samoobrane i uvijek se tako događalo od doba industrijske revolucije. Takvi su oblici udruživanja bili dio većih demokratskih revolucija koje su zahtijevale demokratizaciju ne samo političkog nego i ekonomskog sustava i ta se borba nastavlja. Sad se isto događa u Europi i drugim dijelovima svijeta gdje korporativni kapitalizam uništava radna mjesta i javne službe, uništava zajednice. Ljudi traže načina da se organiziraju u kooperative i druge oblike socijalne ekonomije kako bi si osigurali posao i normalan život. To je prirodan društveni odgovor na uništavanje ekonomije.
Za mnoge na Zapadu uvjeti života približavaju se onima u zemljama trećeg svijeta. Nije li to svojevrsni bumerang potrošačkom društvu koje je svoje blagostanje desetljećima temeljilo na konzumiranju jeftine hrane i roba čija se niska cijena temeljila na slabo plaćenim radnicima trećeg svijeta?
– Da, to je čudna kontradikcija. Životni standard na Zapadu temeljio se na lošim životnim uvjetima radnika trećeg svijeta i jeftinim resursima. Ujedno je došlo do deindustrijalizacije Zapada, poslovi su se iz SAD-a i Europe preselili u Meksiko, na Filipine, u Bugarsku. To su posljedice globalizacije kapitalizma, uništena je osnova za srednju klasu na Zapadu i uvjeti života trećeg svijeta vraćaju se na Zapad. To se događa u Grčkoj i drugdje. Komunizam se pokazao katastrofalnim, a sad i kapitalizam uništava ljudske živote. Trebamo političke i ekonomske modele koji stavljaju društvo ispred kapitala i koji su sposobni brinuti o zajednicama, a ne samo o profitu. Jedino se tako mogu regenerirati nekadašnje industrijske ekonomije. To je teška borba jer korporativni kapitalizam koji vlada Europom i političari koji je kontroliraju pokušat će spriječiti značajnije sustavne promjene iako bi to dugoročno bilo bolje i za njih. Ali političari i kapitalisti ne razmišljaju dugoročno. Nisam optimističan glede ishoda te borbe.
Na predavanju ste napomenuli kako je humanija, društvena ekonomija potrebna i za održanje kapitalističkog sustava.
– Kapitalizam treba neki oblik civilne političke legitimnosti da bi mogao funkcionirati jer ako nastavi u ovom obliku eksploatacije, dovodi samog sebe u opasnost. Kako bi nastavio postojati potrebna mu je društvena i ekonomska legitimnost koja prepoznaje i interese društva, a ne samo kapitala. Iluzorno je stanje u kojem kapitalisti ekonomiju temelje na eksploataciji rada i resursa, za spas kapitalizma potrebna je i socijalna komponenta ekonomije. Humaniji, društveni oblik ekonomije kao što su kooperative i šira mreža organizacija i odnosa koji će priskrbiti održanje zdravog društva potrebni su kako bi kapitalizam preživio u Europi.