Prije više od 40 godina, točnije 18. srpnja 1972., egipatski predsjednik Anwar El-Sadat je pozvao 20 000 vojnih savjetnika iz Sovjetskog Saveza da napuste Egipat i odlučio se za nimalo popularno savezništvo sa Sjedinjenim Državama čime je, po svemu sudeći, učinio povijesnu grešku. Savez s Washingtonom. koji je proslavljen u Camp Davidu u društvu Izraela, od većine Egipćana je smatran kao povijesna izdaja i Sadata su upravo zbog toga 6. listopada 1981. tijekom vojne parade u Kairu ubili vlastiti vojnici, a tek danas su se vidjele posljedice tog prilično neprirodnog savezništva. Pozivajući Sadata da promijeni politiku, tadašnja premijerka Izraela, Golda Meir, u svom govoru u Knessetu je izjavila: “Apeliram na predsjednika Egipta, kao vođu velikog naroda s drevnom civilizacijom i koji ima budućnost pred sobom, da donosi odluke s osjećajem odgovornosti koji će pobijediti u njegovom srcu. Jesmo li se danas sastali ovdje kako bi se odlučili za novi put i da nikada više ne idemo onim koji vodi u smrt, uništenje i frustracije, bez nade u mir?“
Iako je tada Washingtonu sve izgledalo idilično, a 1978. godine su Sadatu i izraelskom premijeru Beginu dodijeljene i Nobelove nagrade za mir (za što je, naravno, svu slavu pokupio State Department op.a.) pogledamo li samo par godina unatrag, možemo zaključiti da su takozvane “revolucije” u arapskom svijetu u vrlo kratkom vremenskom periodu doslovno pomele zapadnu hegemoniju na Bliskom istoku. Nakon diplomatske podrške Muslimanskom bratstvu u Egiptu do zadnjeg trenutka, političkom porazu u Siriji i šizofrenoj politici u Iraku, aktualnom povlačenju iz Jemena (zemlju koju su sraćom prepustili nesposobnoj koaliciji na čelu sa Saudijskom Arabijom), naprosto se nameće zaključak da Sjedinjene Države više nemaju snage zadržati utjecaj u tom dijelu svijeta.
Sve ove pogreške, zajedno s porastom unutarnje proizvodnje energenata u Sjevernoj Americi, prirodno umanjuju strateški interes Washingtona na Bliskom istoku. Tu je naravno i sve moćnija Kina, koja je pozornost američke vanjske politike i Pentagona preusmjerila u azijsko-pacifičku regiju.
Iako su na zapadu nakon pada Sovjetskog Saveza mnogi govorili o „kraju povijesti“ i „Novom američkom stoljeću“, nekakvoj obnovljenoj verziji “Tisućljetnog Reciha”, za samo dva desetljeća se geopolitička slika svijeta potpuno promijenila i primjetan je zalazak jedne supersile, kao i nezaustavljivi rast nove ili uskrsnuće stare (ovisno kako ćemo definirati Rusku Federaciju). Pružajući podršku Siriji, Rusija u studenom 2013. u Istočni Mediteran šalje svoja dva najmoćnija broda, raketnu krstaricu Varjag i nuklearnu krstaricu Petar Veliki, inače poznati kao „ubojice nosača zrakoplova“. Tjedan dana kasnije Sjedinjene Države iz Perzijskog zaljeva povlače nosač zrakoplova USS Nimitz, a iz Mediterana razarač USS Graveley.
Nakon ove nimalo beznačajne epizode slijedi diplomatska ofenziva Moskve u formatu 2+2 , tijekom koje ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i ministar obrane Sergej Shoigu posjećuju Kairo kojem nude najnovije oružje i cyber-tehnologiju. Nedugo potom mediji javljaju kako je dogovoren posao u vrijednosti 2 milijarde USD i da je do potpisivanja sporazuma došlo nakon što je Obama demonstrirao silu i egipatskoj vojsci uskratio dogovorenu vojnu pomoć. Na američke prijetnje su Egipćani poručili „kako taj novac slobodno zadrže za sebe“.
„Danas se Rusija se vraća u brojne regije izgubljene tijekom ’90-ih. To su afrički kontinent i Bliski istok. Čak i prije nego što je izbilo takozvano Arapsko proljeće, Rusija nije skrivala svoje interese u tim regijama i započeli smo jačanje vojno-tehničke, ekonomske i trgovinske suradnje s tim zemljama”, u intervjuu za RIA Novosti je izjavio Mihail Margelov, predsjednik Ruskog odbora za vanjsku politiku i dodao „kako se Moskva prvenstveno fokusirala na Siriju, Egipat, Jordan i ranije Libiju“.
Rusija, dakle, po drugi put dolazi na Bliski istok i nakon nepopustljivog stava Moskve tijekom sirijske krize, arapski svijet počinje shvaćati kako ravnoteža snaga ovog puta ide u prilog Moskvi, dok je utjecaj Sjedinjenih Država sve slabiji. Egipatski dnevni list Al-Watan opisuje Rusiju kao „veliku vojnu silu koja ima izuzetno kvalitetno oružje“ i hvale na račun Moskve su sasvim razumljive. Većina Egipćana od strane Washingtona osjećala izdanima i to stoga što su Sjedinjene Države na milost i nemilost islamistima iz Muslimanskog bratstva prepustili svog dugogodišnjeg vjernog saveznika Hosnija Mubaraka, a s njim i egipatski narod. Saudijska Arabija i Katar Americi ne praštaju, za njih „kukavičko“, povlačenje iz sirijske krize, a Turska je posebno iritirana uplitanjem Washingtona u untarnje poslove Ankare, kao i šikaniranjem od strane Bruxellesa na svom dugogodišnjem putu prema Europskoj uniji. Turski predsjednik Erdogan se u prosincu 2014. s Rusijom sklapa energetski ugovor o plinovodu “Turski tok”, koji u potpunosti minira napore Europske komisije i Sjedinjenih Država da sprečavanjem izgradnje “Južnog toka”, što im je pošlo za rukom zbog lakovjernih Bugara, umanje trgovinu energentima između zemalja članica EU i Rusije.
Posebno je važan stav američke desnice, koja u svom časopisu The American Interest u opširnoj analizi priznaje pobjedničku strategiju Valdimira Putina u Siriji i ruski povratak na Bliski istok.
“Vladimir Putin je od Moskve napravio novi centar geopolitičke moći koja je posebno vidljiva u široj regiji. Danas i prvi čovjek Egipta, general Abdel Fattah al-Sisi, čelnik saudijske obavještajne službe, izraelski premijer, pa čak i prozapadna sirijska oporba trebaju ili hodočaste Moskvu i tamo žele riješiti barem dio regionalnih problema“, sredinom prosinca 2013. za The American Interest piše Michael Weiss.
Da su američka desnica i njen glasnogovornik Michael Weiss u pravu vidi se i iz posjeta izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji bi ranije za bilo kakav problem jednostavno nazvao Washington, a koji je uoči početka sada već poodmaklih i uspješnih pregovora o iranskom nuklearnom programu boravio u Moskvi i o tome raspravljao s Vladimirom Putinom, a ne s Washingtonom.
Uoči odlaska Benjamina Netanyahua u Moskvu tadašnji izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman je izjavio „kako Tel Aviv, zbog napetih odnosa s Washingtonom, u globalnoj političkoj areni hitno treba nove saveznike i da je veza između Izraela i njihovog glavnog strateškog partnera, Sjedinjenih Država, oslabila”.
Izraelski mediji su nakon susreta pisali “kako u Moskvi nije došlo usuglašavanja stavova po pitanju Irana” i stoga je teško govoriti o nekakvom savezništvu, ali ostaje činjenica da je Moskva za Izrael postala nezaobilazni čimbenik u rješavanju regionalnih problema.
S druge strane to potvrđuje i katarska Al Jazeera je nakon takozvanih “Arapskih proljeća” pisala “kako je Rusija uspjela popuniti politički vakum koji su svojim odustajanjem od Bliskog istoka stvorile Sjedinjene Države”.
Možda će se neki zapitati „zbog čega je Bliski istok toliko važan Moskvi“? Naravno da je prvi razlog taj što bi Washington bliskoistočnu regiju mogao koristiti kao „odskočnu dasku“ za jačanje svog utjecaja u Središnjoj Aziji. Potom imamo i arapske šeike koji pomoću petrodolara s Arapskog poluotoka izvoze radikalne klerike u nekada mirna područja bez islamskog radikalizma, kao što su Kirgistan i Uzbekistan, a sve kako bi posijali sjeme saudijskog vahabitskog fundamentalizma. Stav Moskve je da “bilo što da se dogodi na Bliskom istoku mora ostati na lokalnoj razini”.
Sada na Bliskom istoku svjedočimo i utrci u naoružanju, za sada još uvijek konvencionalnom, iako nije isključeno ni ono nuklearno. Saudijci već dulje vrijeme vode medijsku kampanju širenja panike o „iranskoj nuklearnoj prijetnji“, koju nitko nije vidio, pa ni eksperti Međunarodne agencije za atomsku energiju, a svo vrijeme pregovora „šestorke“ i Irana prijete „kako će u slučaju propasti pregovora s Teheranom oni nuklearno oružje tražiti od Pakistana“ (tzv. islamsku nuklearnu bombu). Ne zaboravimo kako Saudijska Arabija godinama plaća tajni nuklearni program Pakistana, a posjeduje i kineske balističke projektile kompatibilne s pakistanskim nuklearnim bojevim glavama. Postoje dvije verzije te priče, te da je Pakistan spreman isporučiti nuklearno oužje Saudijskoj Arabiji, dok Daily Times citira brojne diplomate i vojne analitičare koji tvrde „kako je islamska nuklearna bomba mit kojem nema mjesta u XXI stoljeću i da Pakistan neće dopustiti da bilo koja druga islamska zemlja posjeduje nuklearno oružje, a pogotovo Saudijska Arabija“.
Potom imamo „Osovinu otpora“, termin koji se koristi kada se govori o Siriji, Iranu, Hezbollahu, ali i nekada Hamasu, sve dok Khaled Meshaal nije zaigrao na kartu savezništva s bivšim katarskim emirom i napustio Damask. Lideri ove skupine s punim pravom vjeruju kako jedino oni imaju hrabrosti oduprijeti se Izraelu, a sada im se izgleda pridružio i Irak. S odlaskom i posljednjeg američkog vojnika iz Iraka je Iran pojačao naoružavanje šiitskih milicija u toj zemlji, koje ništa drugo i ne čekaju nego da se pridruže otporu. No, u međuvremenu su morale intervenirati u borbama protiv islamističkih militanata u Iraku i dokazale da se ne radi o nikakvoj “mitskoj nepobjedivoj vojsci”, nego o terorističkoj skupini koja će pred dobro pripremljenom ofenzivom, kao što je bila ova u Tikritu, kaptulirati kao bilo koja druga vojska.
Iranski nuklearni program i povezanost Teherana s Bagdadom, Damaskom i Bejrutom (možda i Pojasom Gaze) jedan je od glavnih razloga zbog kojega Saudijska Arabija uz pomoć drugih sunitskih monarhija u Perzijskom zaljevu oduvijek pokušava presjeći izravnu komunikaciju Irana sa Sirijom i Libanonom. Sada se novi saudijski kralj Salman poruku Iranu odlučio poslati agresijom na Jemen, ali za sada zračni udari saudijske koalicije nemaju većih rezultata.
Postoji jedan drugi problem koji se često spominje u kontekstu sukoba na Bliakom istoku, a to je tvrdnja da je ovo šiitsko-sunitski sukob i da Iran želi širiti svoje učenje u islamskom svijetu. Naravno da je to besmislica koju ne bi trebalo ni komentirati, ali se toliko puta ponavlja da je dovoljno reći kako među muslimanima danas ima jedva 15% šiita i da Iran sve svoje resurse (materijalne i ljudske) potroši na takvu ludost, ne bi uspio „obratiti“ jedva nekoliko promila sunitskih vjernika. Za Teheran bi to bilo ravno samoubojstvu, ali je zato odličan izgovor za rasplamsavanje sektaških sukoba.
Rusija je jedina zemlja koja je tijekom proteklih godina imala izravan utjecaj na odluke Teherana oko njihovog nuklearnog programa. Umjesto da sve prepusti slučaju i da se situacija tako otme kontroli, te da Iran napravi nuklearno oružje i da se u regiji više ništa ne može predvidjeti, Moskva se odlučila na drugačiji pristup od američkog, što se s postignutim dogovorom oko iranskog nuklearnog programa pokazalo uspješnim.
„Rusija Washingtonu priznaje zasluge u pripremi sporazuma s Iranom i Moskva je dala snažnu potporu američkoj inicijativi, kao i svemu onome što su činili drugi posrednici iz skupine 5+1. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov se od prvih dana trudio uvjeriti svoje kolege u Ženevi da prihvate čak i privremeni sporazum s Iranom, a taj je dogovor omogućio inspektorima IAEA-e da posjete iranska nuklearna postrojenja, što je kudikamo bolje od politike pritiska i sankcija. Ruska podrška američkoj inicijativi je na kraju dovela do praktične suradnje između dviju zemalja, a tada su se Moskva i Washington uspjeli dogovoriti o datumu još jedne važne međunarodne konferencije, one o Siriji“, izjavio je Jevgenij Shestakov, član ruskog Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.
Na Bliskom istoku, s tako mladom populacijom, World Energy Outlook 2013. previđa vrtoglav rast potrošnje i navodi kako će 2020. bliskoistočna regija biti drugi potrošač plina na svijetu, a 2030. treći potrošač nafte. Iako je riječ o unosnom tržištu, postoji i nekoliko potencijalnih opasnosti. Na primjer, Egipat sada želi najnovije rusko oružje, ali postoji realna opasnost da jedan dio korumpiranih egipatskih časnika koji su godinama trgovali s jednako korumpiranim američkim proizvođačima oružja sve radi iz koristi i vrlo lako mogu promijeniti mišljenje. Za sada nije poznato kakvo raspoloženje vlada u časničkom okruženju u Kairu, ali je jasno da takvo nasljeđe može opteretiti iskreni dijalog s Moskvom. Zna se da je dobar dio američke pomoći od 1,3 milijardi dolara završavao izravno u džepovima egipatskih generala i zbog toga su se Mubarak i njegova svita tako čvrsto držali američkog savezništva.
Danas je Egipat zemlja koja je promijenila svoju politiku i preuzima kormilo u arapskom svijetu, iako sve ovisi o vojsci i bivšem generalu, a sada egipatskom predsjedniku Abdelu Fattahu Al-Sisiu. Washingtonu jedino preostaje priznati pogreške i naći sredstva, te Egiptu ponuditi još izdašniju vojnu pomoć od one koju je obustavio, ali je trenutno takav scenarij gotovo nemoguć.
Ruska Federacija i Izrael
Sovjetskom Savezu su arapske zemlje bile prijateljske i Izrael je slijedom toga bio neprijatelj Moskve. Srećom, u Kremlju se više ne koristi takav način razmišljanja. Razlog tome nije samo promjena načina razmišljanja, nego i Aliyah, planirano doseljenje Židova iz svih krajeva svijeta u Izrael. Između 1990 i 2004. je oko 1,4 milijuna Židova iz Rusije i bivših sovjetskih republika trajno odselilo u Izrael. Ruski jezik u svakodnevnom govoru se u Izraelu nalazi na trećem mjestu i to nakon hebrejskog i arapskog. Ruski Vjesnik piše „kako to u neku ruku komplicira rusku ulogu na Bliskom istoku“, ali isto tako treba reći kako Židovi iz bivših sovjetskih republika, a najvećim dijelom iz Ruske Federacije, još uvijek imaju čvrste veze s bivšom domovinom i neprestano putuju na relaciji Izrael-Rusija i natrag. Tvrtke koje su u Izraelu osnovali bivši ruski državljani su vrlo važan izvor visoke tehnologije za rusku industriju. I u ovom slučaju treba naglasiti kako Moskva sigurno ima jasan stav o tom pitanju i nezamislivo je da u Rusiji zaživi nešto slično Američko-židovskom povjerenstvu u Sjedinjenim Državama koje Kongresu i Bijeloj kući često zna „preporučiti“ kakvu odluku trebaju donijeti.
Kina i Indija podupiru rusku politiku na Bliskom Istoku
Prije oduke Washingtona i još nekih američkih saveznika da krenu u svrgavanje režima na Bliskom istoku i sjeveru Afrike u toj su regiji uglavnom poslovale kompanije koje nisu dolazila sa zapada. U Iraku su prije svrgavanja Sadama Husseina poslovale brojne indijske kompanije koje su gradile željeznice, ceste, mostove, naftna postrojenja, itd. Zapadna invazija na Irak i kasnije Libiju je osujetila poslovanje indijskih, ali i kineskih kompanija i giganti, kao npr. indijski ONGC, jednostavno su napustili naftne projekte, a na njihovo mjesto su došle američke i britanske kompanije, u Libiji talijanski ENI, koje su s marionetskim vladama koje su postavili čine što žele. Ruski prodor u regiju bi iznova otvorio prostor mogućnost Kini i Indiji da sudjeluju na natječajima za koncesije oko velikih poslova i na to, kako piše ekspert za rusko-indijske odnose Rakesh Krishnan Simha, svakako računaju u New Delhiju i Pekingu.
Nešto drugačiji „Novi Bliski Istok“
Poznat je plan Washingtona o prekrajanju mape na Bliskom Istoku i tvrdnje kako su to „ionako kolonijalne granice koje ne predstavljaju pravo stanje na terenu i da Sirijci i mnogi dugi narodi ionako nikada nisu postali nacija u pravom smislu riječi“. Američko-izraelskog projekta “Novi Bliski Istok” (New Middle East) kojega je u lipnju 2006. službeno obznanila tadašnja državna tajnica u Bushevoj administraciji, Condoleezza Rice, očigledno je propao, kao što nisu ostvareni ni krajnji ciljevi strategije, a to je prekrajanje mape Bliskog istoka u skladu s geostrateškim ciljevima Sjedinjenih Država i Izraela.
Dan nakon 23. listopada 1983., kada je na periferiji Bejruta odjeknula eksplozija i ubila 243 američka vojnika, tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan je zagrmio „kako se SAD nikada, ali nikada neće povući iz Libanona“, no to se ipak dogodilo i danas je u Libanonu možda najčvršći (nimalo prozapadni) savez između Hezbollaha i kršćana generala Michela Aouna.
Irak i Libija su živi dokaz da Washington nije izvukao nikakvu pouku i da u islamskom svijetu mnogi uopće ne žele njihovu “pomoć”. S druge strane imamo Rusiju za koju Arapi znaju da ih ne namjerava prevariti i oteti im resurse i zemlju kao Zapad. Prijateljski odnosi Rusije sa zemljama „Osovine otpora“ i veliki broj bivših ruskih državljana koji žive u Izraelu su kapital od kojega mogu imati koristi i Arapi i Izraelci. Vladimir Putin je u regiji povukao poteze koji govore kako bi trebali računati na novi Bliski istok u kojem se opet na velika vrata vraća i Egipat.
Ukoliko bi ruski predsjednik, naravno, uz pomoć svog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, za Bliski istok pronašao rješenje kao što su to učinili u sprečavanju agresije na Siriju ili u pregovorima oko iranskog nuklearnog programa, što znači da dogovorenim moraju biti zadovoljni i Arapi i Izraelci (koje je kao nuklearnu silu nemoguće zaobići i nikom nije u interesu rat sa židovskom državom), rusko bi vodstvo, više od bilo koga drugog, zauvijek promijenilo lice Bliskog istoka. U ovom slučaju sigurno nabolje, jer je politika Washingtona, koji je 1972. uvjerio Anwara El-Sadata da protjera sovjetske vojne instruktore i sve što je kasnije uslijedilo, odnijela na stotine tisuća života i unesrećila sve narode, pa čak i židovski koji se rađa i umire sa strahom od napada na svim svojim granicama.
Potezi Kremlja govore kako je Rusija spremna preuzeti tu odgovornost i zbog Rusije same, ali i svih naroda, bez obzira kojoj konfesiji ili naciji pripadali, moramo se nadati pozitivnom ishodu ovog najvećeg izazova ruske vanjske politike.