Glavna trojica primljenih u audijenciju držali su se i ponašali poput Tri kralja (nekoć), ali njihovi su „darovi“ daleko nadilazili sve što je bilo zamislivo u pradavna, legendarna biblijska vremena. Objasnili su kako Vatikanu nude goleme koncesije, prevlast crkve katoličke i na njihovom terenu, enormne svote u gotovini, pa zemljišta, dvorce, banke (jer sve je to mogla omogućiti njihova globalna kompanija!), a za sve to su htjeli izmoliti jednu „malu protuuslugu“. Koju, kakvu, čak se malo začudio onomad jedan sv. Otac, inače navikao na kojekakve laskave profitere lukavih lica? Tajnik mu je na uho prišapnuo, da ga mole ne bi li sv. Otac svojim autoritetom u glavnoj molitvi „Oče naš“, u jednu alineju mogao nekako ubaciti „Coca-Colu“. Sv. Otac i tajnik malo su se došaptavali, a onda je delegacija dobila odgovor: „Žalimo, ali nije moguće, jer već dvije hiljade godina imamo ugovor s PEKARIMA, ugovor koji će trajati dovijeka“. I tako se u dotičnoj molitvi Coca-Cola nije mogla spomenuti, jer je već bilo ustaljeno „kruh naš svagdanji daj nam danas…“
Što bismo radije za doručak: kruh ili gazirani napitak? (FOTO: Slinkachu)
Apokrifna anegdota ili ne, ali stvarno, što bismo radije za doručak: kruh ili pjenušavo/gazirani napitak? Zna se, da u molitvi kruh znači više od pukoga hljeba iliti pogače (ili čak „pice“, koja nije ništa drugo nego pogača s kečapom), ali je dobro što je tako ostalo. Kruh s putrom/maslacem i džemom/marmeladom ili s medom, zaista je tradicionalni zalogaj za doručak i imali su punu šaku brade oni koji su i svojoj djeci mogli to redovito priskrbljivati. Ali, ni molitve više nisu ono što su nekad značile, pa se to počelo mijenjati, evo baš neki dan, o Svjetskom danu zdravlja, kad su naši ministri pred televizijskim kamerama demonstrirali kako je najbolje za doručak jesti zobenu kašu s medom, jabukom i cimetom. Zaista slasno, za djecu, koja će poželjeti vrh toga barem jednu krišku „pice“ i čašu gaziranog pića.
Zobena kaša, ali prelivena mlijekom, to je onaj glasoviti engleski „poridž“, na kojemu su odrasle bezbrojne generacije njihove djece, učinivši Britaniju zaista Velikom. Koja li je moć u „poridžu“, a još se nije čulo da su iz anglikanske crkve molili Vatikan neka ga umjesto kruha – ubaci u „Očenaš“. A, što bi bilo – spekulirao je jednom mudri Umberto Eco – da se umjesto u Palestini, prema nedokučivom božanskom planu, Krist utjelovio u Japanu, zar on tada ne bi bio blagoslivljao rižu (premda bi otajstvo euharistije ostalo takvim kakvo jest). Ne bi li se onda molilo: „Rižu našu svagdanju daj nam danas…“
Koja li je moć u „poridžu“, a još se nije čulo da su iz anglikanske crkve molili Vatikan neka ga umjesto kruha – ubaci u „Očenaš“ (FOTO: Wikipedia/Dezidor)
No, moju malenkost više od svega zabrinjava ova provala brige za naše zdravlje. Čemu zdrav život u nezdravom društvu? Nije ovo ništa politički, već se ne-zdravlje odnosi na reklamiranje bolesti! Nikada kao ranije, zahvaljujući dragoj televiziji, nije bilo moguće da se sve (ne)mile boleštine guraju ljudima pod nos. Kad gledam one reklamne poruke s malog ekrana (koje se još uvijek dosljedno, ustaškim rječnikom naziva „promidžbom“!), u kojima se nude najraznoraznije medicinske intervencije i farmaceutski proizvodi, čovjeku naprosto dođe želja – da se razboli (svatko mora dati svoj udio u potrošnji lijekova, na dobrobit nam mile i „lijepe naše“).
Upravo je morbidno što nam sve daju na uvid u tim porukama, kao, mogućnosti amputacije, transplantacije, stavljaju nam pred oči obdukcijsko-forenzičke slike koje po prirodi stvari spadaju pod tajnu liječničke profesije. Ali, kako se sve prokurvalo, tako je i „fakin“ zdravlje samo još potrošno dobro: plati, da živiš, i to „zdravo“. S jedne strane poticaji za zdraviji život (što odmah pretpostavlja da smo već „bolesni“, ako bismo trebali biti zdraviji), a s druge strane poticaji za oblokavanje pivčugom i gustiranje u dobrim zalogajima. Naši današnji tv-gastro-šouovi (jedan nevještiji od drugoga), čine se kao alibi za gladne građane, seljake i (poštenu) inteligenciju, kao alibi za umirenje savjesti. Drugi, pak, tv-pjevački-šouovi (jedan drečaviji od drugoga), svojevrsni su alibiji za ušutkavanje protestnih glasova obespravljenih.
Neka se barem molimo: „Šou naš svagdanji daj nam danas…“. „ Ma sve je to zabava, što pizdiš…“, već čujem kako me ušutkuju. Da, naravno, ali loša zabava u pogrešno vrijeme, jer samo se kratkovidne budale vesele sekundu, minutu, sat, mjesec, godinu prije nego nastupi katastrofa. „Ma, koja katastrofa?“. Kad dođe, bit će kasno pitati se. Pesimisti su uvijek u pravu!