Imam stoga mnogo bolju ideju za našu vrhovnu zapovjednicu: želi li zaista testirati ljubav mladih prema Jedinoj Im I Vječnoj Domovini, ali i napraviti nešto korisno za Nju, neka iz Jugoslavije umjesto obaveznog vojnog roka vrati omladinske radne akcije. Da mladež s Thompsonovih i Škorinih koncerata preko ljeta, dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, novčanih naknada – organizirana u Omladinske radne bojne Rafael vitez Boban podiže nasipe, obnavlja ljudima kuće, ili čak, recimo, gradi auto-cestu Žuta Lokva-Križišće.
Sve sam ja Jugoslaviji u međuvremenu oprostio, i šećerne table umjesto čokolade, i sličicu podmornika iz albuma Životinjsko carstvo, i filmove u bunkeru, i porez na šund za ploče, i suca Maksimovića, i marksizam u školi, i teoriju i praksu samoupravnog socijalizma na studiju povijesti umjetnosti, i sva ona praćenja, prisluškivanja, isljeđivanja, zabrane i suđenja: sve sam joj, ukratko, oprostio – osim te jedne godine.
Kad ih imaš pedeset, jedna više ili manje ne znači previše – da nije bilo Jugoslavenske narodne armije, sad bih imao četrdeset devet i ništa osim Kolindine inauguracije propustio ne bih – ali kad imaš devetnaest, u tu si godinu dana propustio sve: i Erica Claptona i Erica Burdona, i Biškićeve Galebove asfalta u klubu Tehničke škole i Tomin Tata-rata-ata-bum pred zahodom kavane hotela Bellevue, i Bergmanove Fanny i Alexandera i Gropovu trku na Olimpijadi u Los Angelesu, i oba najslavnija Bakina poljudska gola: onaj Ivkoviću iz kornera i onaj Sparti u pretposljednjoj minuti drugog produžetka.
Ta je godina u životu muškog mladunca kao deset odraslih: u JNA smo odlazili usred velikog tuluma, a vraćali se u prazne gradove, sa društvom koje se rasulo i odmaklo, prijatelji svatko na svoju stranu, a cure na drugim godinama zagrebačkih fakulteta. Da, govorili su tada, to se zove odrastanje, Armija je od tebe napravila čovjeka, muškarca. Pogledao bih se onda u ogledalo i rekao generalima: svaka čast, majstori.
Naučila nas je ustajati u pola šest, pospremati krevete i prati čarape? Koliko je, zaboga, tako napravljenih muškaraca nastavilo to raditi nakon vojnog roka? Što se mene tiče, svako od znanja i vještina usvojenih u sivim šumadijskim kasarnama bilo mi je za kurac: nikad prije i nikad poslije u životu nisam kucao Morseove znakove, nikad više u životu nisam se pijan potukao, niti prebijen budio u jarku, nikad više nisam četkicom za zube ribao zahod. Jedina vještina koju je moja generacija usvojila u JNA, jedina koja joj je kasnije trebala u životu, bila je pucanje iz kalašnjikova, a ja ni to – kukala mi majka Domovina – nikad više u životu nisam iskoristio.
Ako je, naime, Armija zaista od mladih mužjaka pravila ljude, možda je ipak bilo bolje da nije: sve mamlaze s tribina, sve junake crnih kronika, općinskih sudova i sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja, sve ministre i svakog pojedinačnog ubojicu iz Srebrenice, Ahmića ili Križančeva Sela, sve ih je napravila JNA. Tko god da je bio glavni u tom pogonu za pravljenje ljudi od djece, valja mu stoga salutirati u stavu „mirno“: svaka čast, majstore.
Trideset godina kasnije, međutim, Hrvatskoj je uznedostajalo takvih dovršenih muškaraca, pa je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iznijela inicijativu za povratak obaveznog vojnog roka. Nije zadovoljna vrhovna zapovjednica Oružanih snaga kvalitetom muškog mesa, raspustila se naša testosteronska mladunčad – po cijele dane visi po Fejsu i Twitteru, blokira fakultete, okuplja u kojekakve božeprosti građanske udruge, drogirana baulja po festivalima i nagurava s policijom oko ovršenih kuća – a ne zna ni rastaviti i sastaviti kalašnjikov, kamoli ulaštiti čizme i krenuti uništavati neprijateljsku živu silu i materijalna sredstva.
Na putu prema tom općenarodnoobrambenom idealu, hrvatskoj vrhovnici stoji, međutim, podmukla zamka građanskog društva, opaki mali virus što podriva same temelje naše obrambene moći – institut prigovora savjesti. Svaka cmizdrava devetnaestogodišnja civilna pičkica koja se boji u rukama držati moćnu skraćenu Višenamjensku hrvatsku strojnicu VHS-K što ispaljuje tridestak metaka u sekundi, plačnim bi glasom saopćila na Vojnom odsjeku kako joj savjest ne dopušta uništavanje neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava, a ovi bi je odmah oslobodili služenja vojske i dodijelili nekoj dječjoj bolnici. Suncetijebem, da je toga bilo u moje vrijeme! Cijela bi strašna JNA bila sastavljena samo od onih mitskih nesretnika iz provincijskih patrijarhalnih vukojebina, što se nisu mogli ni ženiti ni vratiti kući bez ispunjene vojne knjižice kao certifikata svoje muškosti. Posljednje godine obaveznog vojnog roka u Oružanim snagama RH, odaziv muških mladunaca bio je tako upravo katastrofalan: od dvadeset pet hiljada junoša u punoj snazi da ubijaju i bivaju ubijeni, jedva njih dvije hiljade uzelo je pušku u ruku!
I kako su stratezi općenarodne obrane zamislili doskočiti takvom nedostatku militarističkog entuzijazma i iznenada probuđenoj pacifističkoj savijesti kod hrvatske muškeži? Skratili su vojni rok na tri mjeseca i ponudili plaću – dobro, naknadu – od dvije i po hiljade kuna mjesečno. Jadna Hrvatsko, na što si spala: da ti plaćaš razmaženim mamlazima, umjesto da ti oni, što bi rekla Jugoslavija, vraćaju dug! Pa se poslije čudiš kad razapinju šatore, tražeći penzije, stanove i carinske olakšice za uvoz automobila!
Imam stoga mnogo bolju ideju za našu vrhovnu zapovjednicu: želi li zaista testirati ljubav mladih prema Jedinoj Im I Vječnoj Domovini, ali i napraviti nešto korisno za Nju, neka iz Jugoslavije umjesto obaveznog vojnog roka vrati omladinske radne akcije. Da mladež s Thompsonovih i Škorinih koncerata preko ljeta, dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, novčanih naknada – organizirana u Omladinske radne bojne Rafael vitez Boban podiže nasipe, obnavlja ljudima kuće, ili čak, recimo, gradi auto-cestu Žuta Lokva-Križišće.
Osim, jasno, ukoliko maršalka Kolinda ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. I da mladi vitezovi nisu Domovini spremna oprostiti ni jedan mjesec, a kamoli dva i po soma kuna. Ukoliko se, ukratko, vrhovnica ne boji da hrvatska mladež manje voli Hrvatsku nego što je Karamarkova i njena generacija voljela Jugoslaviju.