Baldasarova “Mala Floramye”

Nije lako novinaru pisati o Ivi Baldasaru i zadržati se u okvirima pristojnog izričaja. Velik napor za to treba. Hoćeš-nećeš, na spomen njegova imena, odmah ti na pamet padnu kojekakve prispodobe i bezobrazluci, poput onog o kvocijentu inteligencije i sobnoj temperaturi ili, u boljem slučaju, broju cipela. A opet, ne napišeš. Nije red. Kao, novinar si, i moraš održavati i poticati higijenu u javnom prostoru. Ali ovaj Baldasar stvarno izaziva. A novinari su isto čeljad od krvi i mesa, pa se osjetiš nekako nemoćan i ojađen kraj tolike količine gluposti.

I dok se novinar barem malo trudi oko te javne higijene, naš Ivo od Splita odlučio nasred grada kojeg vodi probiti kanalizaciju pa nek’ šišti do neba, a na Lovrincu mu mir pokojnika ometa ključanje septičkih jama.

Naš je Ivo pravnik, i dok Zoran Milanović nije u njemu prepoznao izvanserijski politički potencijal i kapacitet, radni je vijek proveo uglavnom u turizmu. I nije sad da smo mi ovdje nešto zahtjevni pa da od Ive Splitskog očekujemo vrhunske povijesne ekspertize, tek nešto elementarnog znanja, površne informiranosti i zera opće kulture sasvim nam je prihvatljiva kao intelektualni kapital čovjeka na čelu drugog po veličini grada u državi. U te minimalne kriterije koje očekujemo ulazi i saznanje tko je bio i što je radio Rafael Boban. Za informaciju Baldasaru, bio je to ustaški pukovnik, general HOS-a, zamjenik Jure Francetića na čelu Crne legije i jedan od najvećih pouzdanika Ante Pavelića. Treba li Baldasaru posebna poduka i što je ta ekipa radila?

Očito treba, ali bio bi to težak gubitak vremena jer malo je izgledno da će Baldasar ikada išta shvatiti. Već drugu godinu zaredom ta SDP-ova uzdanica klanja se pred spomenikom koji nosi ime Rafaela viteza Bobana. Prošle je godine, 9. svibnja na Dan pobjede nad fašizmom, bio najviši uzvanik na otkrivanju spomenika 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, i sasvim se prigodno, s obzirom na društvo u kojem se očito rado pojavio, osvrnuo na datum ceremonije nazivajući ga “Danom pobjede nad antifašizmom”. Lapsus je ta birana ekipa, jasno, dočekala pljeskom i uzvicima odobravanja, nakon čega se naknadno ispravio i ispričao, shvativši nekako da je ipak riječ o danu kada je pobijeđen fašizam. Ipak, nije izostao Baldasarov pljesak zajedno s ostalim crnokošuljašima kada je ratni zapovjednik postrojbe pukovnik Marko Skejo povikao: “Za dom spremni”.

I dobro, nekako kontaš da pametan čovjek uči iz vlastitih grešaka, pogotovo ako su one bile popraćene općim negodovanjem i zgražanjem. Ali ne.

Došao je ove godine i 10. travnja, slavljen u opskurnim krugovima kao dan Nezavisne države Hrvatske, i opet isti glumci u istim ulogama. Na dan kada si ustašija čestita Dan državnosti, dični SDP-ov gradonačelnik Splita pred spomenik bojni HOS-a “Rafael vitez Boban” šalje izaslanstvo da u njegovo ime položi vijenac tom “ponosu” Hrvatske.

Baš ništa Baldasar nije shvatio iz činjenice da je samo dan ranije UEFA rebnula HNS igranjem reprezentativne utakmice s Italijom u njegovom Splitu pred praznim tribinama zbog zadomspremnog skandiranja, nego je još UEFA-i sada dao misliti zašto nije HNS-u odrapila i masniju novčanu kaznu kada tamošnji gradonačelnik šalje cvijeće kvislinškim relikvijama u spomen.

I dok je Bladasar svojim cvijećem komemorirao fašističkim idejama i blagoslivljao ubijanje svih onih koji nisu po mjeri i volji punokrvnih, rasnih Hrvata, na splitskom groblju Lovrinac svećenik don Mate Munitić molitvu je poentirao “stoljetnim pozdravom uz koji su Hrvati od davnina branili svoje” – “Bog i Hrvati. Za dom”, zazvao je svećenik, na što je okupljeno mnoštvo uzvratilo sa “Spremni!”.

I lako što hrpetina anonimusa i budala po portalima, forumima, facebook stranicama veliča NDH, čestita si međusobno 10. travnja kao Dan državnosti, što poručuju “domaćim izdajnicima i Srbadiji nek sele u Yugu i antifašisti, sve je to crvena bagra, sve to treba ponovno u Jasenovac”, ili: “sad ili nikad narod mora pokazati veliku slogu i na izborima rastjerati ovu jugoslovensko-komunističko-četničku gamad i za sva vremena ne dozvoliti da u vladi ne bude ni jedan Srbin, jugosloven ni komunjara“, ili: “ustaša mi bio i pradjed i dida…učio me otac, na slovo U se ponosi i nosi ga bez stida“. Ali kada uz te simbole i ideje sustavno pristaje i predstavnik vlasti – ej, socijaldemokratske i antifašističke – onda, brale, piši kući propalo.

Ima, naravno, Baldasar objašnjenje za svoj čin. Kaže, čista je “koincidencija” što je na 10. travnja poslao vijenac na spomenik ustaškom pukovniku, i učinio je to zato “što su hrvatski branitelji danas odlučili da je to taj dan kada oni polažu cvijeće”. U nastavak obrazloženja unosi još jednu suvislu misao: “Datum me ne interesira, to je povijest za mene. Znam ja koji je datum i nemojte govoriti da vuče konotacije, dan je znakovit, ali mene nije briga, niti se više želim osvrtati. Datum me ne interesira, to je povijest za mene. Onda možemo uzimati sve datume u povijesti na taj način jer to nije jedini dan”. Upitan od novinara misli li da polaganjem vijenaca treba obilježiti dan NDH, odgovorio je: “Apsolutno ne, niti na jedan način.”

Dodao je ponosni pošiljatelj vijenca na najvažniji dan za ustašiju da je to za njega bila i ostala zločinačka tvorevina, i da želi prekinuti s pričom o NDH i Drugom svjetskom ratu. Na konstataciju novinara da na dan uspostave NDH polaže vijenac, drčno je uzvratio: “Nemojte, zašto NDH? Što se mene tiče, to su hrvatski branitelji. I ja bih se tu zaustavio. A to što vi mislite i imate insinuacije, to je vaš problem”.

Točno je. Imamo ogroman problem s gradonačelnikom iz SDP-a koji nema baš nikakav problem s klanjanjem imenu kvislinga i sljedbenika fašista.

Očito je riječ o političaru koji bi bez puno propitivanja mogao pristati na “nauk” negdašnjeg HDZ-ovog predsjednika Sabora i, pazi, akademika Nedjeljka Mihanovića: “NDH imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu. Jasenovac nije bilo lječilište, ali ni mučionica. Eto, treba znati da su jasenovački logoraši u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu Mala Floramye koja je u tom radnom logoru imala više izvedbi, a Malu Floramye logoraši ne bi mogli uvježbati bez dozvole nadređenih, što također govori o karakteru Jasenovca”.

S obzirom na vjerovanje da su sljedbenici Rafaela Bobana hrvatski branitelji Baldasar je sigurno sklon prikloniti se i mišljenju opskurnog patera Vjekoslava Lasića koji je širio vjeru da je “NDH bila dar Božji, da je Hrvatska u to vrijeme doživjela kulturni i gospodarski preporod, a hrvatski seljak vagao novac na kilograme, a da je Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sad s nevinom dječicom gledao Boga licem u lice”. Reći će Lasić da je za svakog poštenog domoljuba u Hrvatskoj, a tako očito – sudeći po djelima – misli i Baldasar, “NDH i danas sveto ime, njezino vrijeme jest sveto razdoblje, a 10. travnja sveti je datum za Hrvate”.
I onda nam je Kerum bio smijurija!?

Ne bi bilo do kraja pošteno sve te gadarije svaliti samo na Baldasara, očito samo drži pravac koji je zacrtala Majka Partija, u čijem su se mandatu više nego ikad razbuktali nacionalizmi, šovinizmi, desničarski ekstremizmi, razne inačice fašizama, dok ustašofili nadiru sa svih strana, a oni ni da trepnu. Stranka je to koja voli biti smatrana demokratskom i antifašističkom, ali ne nalazi za shodno nijednog svog čovjeka, pa ni iz trećeg ešalona, poslati na osnivanje Antifašističke lige. Ministarske perjanice SDP-a, otužni Predrag Matić i Ranko Ostojić, šatorašima iz zagrebačke Savske 66 – koji svoje čojstvo i junaštvo crpe i na zasadama NDH, ne skrivajući oko šatora insignije zločinačke kvislinške tvorevine – već mjesecima osiguravaju svu logističku i sigurnosnu infrastrukturu i praktički aktivno sudjeluju u nelegalnom prosvjedu koji je petrificirao aktualnu vlast. Smrznu se kad Karamarko podvikne i odmah poništavaju rješenja stručnjaka za registarske tablice vraćajući na njih državni grb jer nema majci da se ne vidi kad Rvatine cestom idu.

U toj neproglašenoj nacionalističkoj koaliciji SDP-a i HDZ-a sasvim je logično da predsjednica Grabar Kitarović izbacuje bistu Josipa Broza iz predsjedničkog ureda – fućkaš Ustav i Deklaraciju o antifašizmu iz 2005. godine koja “potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost RH” – i da ima dilemu na kojoj je strani u holokaustu trebalo biti pa joj za to treba savjetnica. Nejasno je samo što to ravnateljici Spomen područja Jasenovac Nataši Jovičić treba, ali to njoj na obraz i dušu, pogotovo stoga što joj je jedan od gorljivih zagovornika predsjednice HČSP-ovac Josip Miljak prijetio smrću. Uostalom, birani uzvanici iz predsjedničine inauguracijske vip-lože gospođi Jovičić kazuju da joj nije mjesto u tom društvu. Mogla je samo ostati ponosna što joj “protokolarnom greškom”, kako je naknadno objasnila predsjednica, nije dostavljena pozivnica za to nacionalističko sijelo. Ovako, pristaje biti alibi za predsjednicu koja odbija otići u Moskvu na Dan pobjede slaviti 70. godišnjicu pobjede nad fašizmom, ne shvaćajući da se tamo neće slaviti Putin nego pobjeda nad najvećim zlom u povijesti čovječanstva.

Kako bilo, eto i nas kako opet nakon više od 70 godina u našoj maloj dramskoj sekciji izvodimo Malu Floramye. U njoj Baldasar i njemu slični tipovi nose cvijeće onome kome ne smiju. I na kraju, baš kao šjor Bepo, ostanu ismijani kao lažni generali i neuspješni zavodnici. Tako to obično svrši s lažnjacima u operetama.