Po okončanju trodnevnih splitskih svečanosti, obilježenih monumentalnim ukazanjima Ive Baldasara, odlučnog u naumu da šizofreniju postavi kao prihvatljiv obrazac ponašanja, preostaje nam odgovoriti na ključno pitanje: Ima li u socijaldemokratskom ludilu sistema, ili nam se vidno potkapacitirani gradonačelnik, blaženo opaljen proljetnim suncem, fura na poetiku Čika Jove Zmaja? Radi se naravno o niti malo bezazlenom pitanju, kojeg je u posljednjem Robiju K. otvorio Viktor Ivančić. Jer, ako smo sve do 13. travnja i proslave sedamdesete godišnjice utemeljenja Prve Narodne Vlade Hrvatske i mogli promatrati Baldasara kao samostalnog strijelca, na čije progresivno ludilo nitko iz vrha njegove stranke, iz samo njima razumljivih razloga, nema potrebu reagirati, sada je postalo jasno da se SDP prometnuo u najtvrđi bastion tuđmanizma. S primjetnim tendencijama da postane avangardni predvodnik njegovanja kulta.
Kronološki pregled ludila ponudio bi sljedeće činjenice: u petak, 10. travnja Grad Split je putem izaslanika gradonačelnika, stavio vijenac na ustaški spomenik. Bezbrižni Baldasar potom se u nedjelju ukazuje na Vaskrsu u Pravoslavnoj crkvi, da bi u ponedjeljak odao počast antifašistima, s kojima suorganizira obilježavanje spomenute godišnjice. Na tom festivalu revizionizma, kolektivne amnezije i mjestu potpunog izostanka boljih običaja, vidimo perjanice gradskog i državnog SDP-a, koji nas zasipaju uobičajenim frazama i pozitivnim vibracijama. Srećom, barem je polumračni prostor foajea HNK ukazivao na zlokobnost čitave situacije.
Nju je najbolje reprezentirao izaslanik predsjednika Vlade, Ranko Ostojić, kazavši sljedeće: “Bez te federalne države i bez njene prve narodne Vlade ne bi vjerojatno bilo ovakve republike koju danas imamo u njenim današnjim granicama. Citirat ću ovom prigodom predsjednika Tuđmana koji je 1999. godine izjavio: ‘Da nije bilo antifašističkog pokreta i Tita ne bismo imali Hrvatsku’. Formiranje prve Vlade Federalne Države Hrvatske dio je državotvornog procesa koji nam je omogućio današnju Republiku Hrvatsku.”
Promatrajući ovakve istupe vodećih socijaldemokrata, čovjek se zapita zbog čega ti ljudi nisu u HDZ-u? Po Ranku Ostojiću dakle ključ antifašističke borbe leži u državotvornoj hrvatskoj ideji, što je pozicija koju legitimira pozivajući se na Tuđmana. Na ovaj način Tuđmana se pretvara u neku vrstu božanskog autoriteta. Nešto slično Njegošu kod Crnogoraca ili Titu za vrijeme socijalističkog razdoblja. Krajnji cilj tog procesa je konačna monumentalizacija Franje Tuđmana, čime se s jedne strane posve onemogućava problematizacija njegovog nasljeđa, dok se s druge strane potiče ambijent unutar kojeg po zadimljenim kavanama i konobama, puni malograđanske importance, vrli hrvatski muževi potpuno promjene boju glasa, konspirativno stišaju ton i zaključe: “Znaš, rekao je Tuđman!”.
Pitati ovdašnje socijaldemokrate zbog čega im državotvorstvo predstavlja toliki fetiš čini se posve besmislenim. No ovdje je puno zanimljivije uporno revizionističko nastojanje takve politike, čije će posljedice dugoročno biti pogubnije od otvorene negacije i fizičkih napada na antifašističku baštinu u vrijeme hadezeovog režima. Naime, nacionalistička desnica od prvog dana nastoji ukloniti antifašizam iz javnosti i potpuno se obračunati s njim. Što je proces koji je nužno bio osuđen na neuspjeh. Što iz revolta kojeg je to probudilo, što zbog toga što zemlje i društva s takvim predznakom civilizirani svijet drži podalje od sebe.
No falsificiranje povijesti koje provode perjanice SDP-a ima ozbiljnog izgleda za uspjeh. Iz prostog razloga što je to ideja koju navodno baštine i javno se pozivaju na nju, uzimajući iz njezinih ciljeva samo dijelove koji im odgovaraju, a prešućujući sve što im ne ide u prilog. Osim što se socijaldemokrati na ovaj način prikazuju kao izvorni tuđmanisti, oni gotovo neprimjetno uspijevaju ovakvim tezama osigurati pravo građanstva. I neće proći dugo, dok ovakvi zaključci o karakteru te borbe ne postanu općeprihvaćeni.
O njihovom djelovanju, uostalom dovoljno svjedoči činjenica da su već kanonizirali Tuđmana i njegov režim. Taj su proces otpočeli donošenjem Deklaracije o Domovinskom ratu za vrijeme svog prvog mandata, inače dokumenta obojenog nacionalističkim patosom i netočnim tvrdnjama, da bi ga sada priveli kraju kroz uporno pozivanje na njega i gotovo potpunu zabranu pristupa Tuđmanovom arhivu. Praksa je, naime pokazala da se pristup njegovom arhivu u pravilu dozvoljava autorima koji imaju namjeru ispisivati panegirike u Tuđmanovu čast, dok su autori koji bi to nasljeđe propitivali bili redovito odbijani. Naravno, od glorifikacije Franje Tuđmana do falsificiranja antifašističke borbe, malen je i logičan korak.
Sve nas ovo primorava da po stoti put ponavljamo neosporne povijesne činjenice, u nadi da će ih netko u SDP-u pročitati. Partizanska borba je s jedne strane doista bila borba protiv okupatora i kolaboracionističkih snaga. Drugi cilj jeste bilo rješavanje nacionalnog pitanja, ali unutar federalne Jugoslavije. Dok je treći cilj bilo provođenje socijalističke revolucije. Zanemarimo li ijednu od ovih komponenti, mi svjesno falsificiramo činjenice. Drugim riječima, promatrati hrvatske partizane izvan jugoslavenskog konteksta krajnje je cinično i neistinito. Dok je pozivanje na Tuđmana na ovakvom događaju, čak i blasfemično. Svatko tko ima u vidu da je veličina te borbe u Hrvatskoj bila u tome da u groznom kontekstu ustaške države izgradi povjerenje između hrvatskog i srpskog naroda te ih u budućoj Hrvatskoj pravno izjednači, morao bi biti svjestan da se tu nikako ne može uklopiti Tuđmana i njegovu viziju nacionalističke Hrvatske, sa Srbima kao nacionalnom manjinom. Ma koliko nam Ostojić i slični trubili o tome.
Imamo li u vidu kako se čitav taj cirkus odvija u suorganizaciji Ive Baldasara, čovjeka koji je tri dana prije toga poslao vijenac na spomenik posvećen nečemu što se zove po ustaškom zločincu Bobanu te se tako primjereno prisjetio svijetlih tradicija ustaške države, postaje očito da bi se Savez antifašista i SDP trebali samoraspustiti i kolektivno učlaniti u HDZ. Sve osim toga predstavlja mrcvarenje ono malo ljudi koji do te baštine još uvijek drže i konačnu presudu lijevoj ideji iz vlastitih redova.