Krajem pedesetih Franjo Rejc je, uz odobrenje kućnoga savjeta, proširio naš stan prema tavanu. Tako je nastala soba u koju se ulazilo preko četrdesetak centimetara visokog praga. Za novu sobu kupio je dvije jednake drvene fotelje i stolić. Bio je to prvi namještaj koji je ušao u našu kuću nakon rata. Nisam taj prag uspio prekoračiti. Sjećam se da bih legao na trbuh i tako se prebacivao preko njega. Imao sam tri godine kada smo odselili iz kuće tada već odavno pokojne gospođe Emilije Heim.
Niko Kralj rodio se u obitelji samoukog stolara, u Zavrhu pri Trojanah. Godina je bila 1920, otac se vratio iz rata, s galicijske fronte. Neće dugo poživjeti, ali sinu ostavlja dar za rad u drvetu. Bio je jedini stolar u Zavrhu, a od drveta je znao načiniti sve. Čak i sat, sa cjelokupnim mehanizmom. Niko je imao dvojicu braće i sestru. Stariji brat bio je invalid, imao je deformiranu kralježnicu, pa se trebalo o njemu brinuti. Umro je mlad. Nakon očeve smrti 1936. Niko je morao napustiti gimnaziju i preuzeti očevu stolariju. Dvije godine kasnije, 1938. položio je majstorski ispit za stolara. Ali u gimnazijskim klupama zarazio se antifašističkim idejama i našao se u krugovima komunističke omladine.
Bile su to fotelje za odmor i čitanje. Franjo bi sjeo, zapalio cigaretu i rastvorio novine. Taj ranojutarnji šušanj novina širio se kroza snove ukućana. Na drugoj fotelji, obično, nije nitko sjedio. Ona je čekala gosta. A gost nikada neće doći.
Od lipnja 1941. u kući Nike Kralja bilo je tajno okupljalište partizanskih ilegalaca, neka vrsta štaba. Nijemci su ih provalili u proljeće 1942. Mlađega brata Cvetka strijeljaju kao taoca. Majku Genovevu zbog skrivanja komunističkih odmetnika interniraju u Auschwitz. Sestra Marinka, koja je imala petnaest godina, ne pušta je samu, nego zajedno s njom dobrovoljno odlazi u Auschwitz. Nisu se vratile. Niku Kralja Nijemci drže u zatvoru u Trbovlju, pa u logorima u Ankenštajnu i Mauthausenu. Spašava ga znanje njemačkog. Zatim ga šalju u Maribor, pa na prisilni rad u Köflach, odakle početkom 1945. bježi u partizane.
Kada smo se selili na Sepetarevac, drvene su fotelje išle s nama, a stolić je negdje iščezao. Više nisu imale svoje mjesto. Povlačile su se po kući, na njima je sjedio tko bi stigao, majka ih je prekrila dekicama, da bude mekše. Bilo je to blasfemično prema njihovu tvorcu, koji je od tankih daščica i lijepljenoga furnira načinio ergonomski savršenu, nevjerojatno ugodnu sjedalicu. Ali to je znao samo moj djed, dok bi u rano jutro sjedao da čita novine, puši i usporava vrijeme koje je već prebrzo prolazilo.
Svoj kratki ratni put Niko Kralj završava u Zagrebu, u Brigadi braće Radić. Samovoljno je napustio vojsku, jer je htio da studira, i jer ga nakon svega nije bilo briga što će drugovi reći. Na savjesti nosio je majku, brata i malu sestru. Toliko je dao za pobjedu nad fašizmom i za nacionalno oslobođenje. Pustili su ga na miru neka ide, pa je upisao građevinu, jer na arhitekturi nije bilo mjesta. Prebacit će se sljedeće godine. Dijagnosticiraju mu tuberkulozu, slijedi jednogodišnje liječenje na Golniku. Već 1947, u ljeto, komandant je Druge slovenske omladinske radne brigade na pruzi Šamac-Sarajevo.
Djed je umro u jesen 1972, i dvije drvene fotelje više nisu nalazile onoga koji bi na jednoj od njih sjedio. Prekrivene dekicama, a zatim i gomilom stvari, računovodstvenih knjiga i skripata, postajale su nehotična scenografija jednoga već sasvim izvjesnog porodičnog raspada. Događalo bi se da u sljedećih dvadeset godina sjednem na jednu od njih, da sklonim prekrivač i naprosto sjednem. Nevjerojatno udobna stolica, ali nama više nije trebala udobnost. Čekalo se na umiranja, sprovode, progonstva i ratove. A onda sam, pogledom, izdvojio te stolice od svega drugog u našem stanu: od spavaće sobe iz vremena pred Prvi svjetski rat, socijalističkih regala, ormara i mebliranih fotelja boje zelene rigotine. One su se, jednostavno, razlikovale. A u tu se razliku mogla upisivati porodična povijest, to kako je moj djed naš stari stan širio na tavan, uz uredne potpise svih stanara u zgradi i odobrenje Gradskoga stambenog preduzeća, i kako zatim sjedi i čita novine. Zvuk novina koje se rastvaraju zvuk je epohe. Da sam kompozitor, pisac simfonija, vodio bih o tome računa. Ili da sam filmski redatelj. Moj film o opsadi Sarajeva – dakle, o svršetku epohe – počinjao bi zamračenim kadrom, mrakom u kojem bi se čule novine, a onda bi se pojavile slike…
Arhitekturu završava 1952, i odmah se zapošljava u najvećoj slovenskoj, ali i jugoslavenskoj tvornici namještaja “Stol Kamnik”. Nude mu da kao asistent ostane na fakultetu, ali on bi baš u tvornicu. Kao da se vraća u očevu stolariju. On bi da gradi svoj namještaj, i nisu loša doba za takvo što. Gradi se novo društvo, zajednica se preporađa, pa iako nema viška slobode, vlada silan entuzijazam, i sve je, čini se, moguće. Niko Kralj je u sebi sabrao nekoliko različitih talenata i profesija: arhitekt, stolar i dizajner. U njegovom slučaju, čini se, zanat, onaj rudimentarni, savladan u Zavrhu, jednako je važan kao i sva akademska znanja. Fakultet mu je omogućio da do kraja upozna drvo i njegove mogućnosti, i da na stolariju primijeni sav svoj, doista raskošni, umjetnički talent. Oblikujući namještaj Kralj će u punom smislu oblikovati epohu.
Majka se nije lijepo odnosila prema tim drvenim foteljama. Ona, općenito, nije voljela i poznavala predmete među kojima je živjele. Bile su scenografija njezinih neuroza i njene dijelom nametnute, dijelom samoizabrane životne nesreće. Dvije Nonetove stolice preživjele su rat. Govorio sam joj tada, dolazeći iz Zagreba, da su lijepe i da bi ih trebalo sačuvati. Ali nije je bilo briga. Jednom kada sam došao njih više nije bilo. Nisam je pitao što je s njima učinila. Ne bi imalo smisla. A i zašto bi ona morala voditi računa što ja mislim o nekim stolicama? S njenim životom nisam više imao veze.
Na fakultet se vratio 1960, kao već uveliko slavan dizajner. Uskoro je dobio i Prešernovu nagradu. Pozivali su ga da drži predavanja širom Europe, išao je u Ameriku na šestomjesečnu Fordovu stipendiju, gdje se upućivao u američki dizajn, ali i u njihov sistem školovanja. Tokom 1966, 1968. i 1969. boravi u Tel Avivu, kao ekspert Organizacije Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj. U Izraelu je radio kao programski, proizvodni i likovni savjetnik, te kao gostujući profesor na Akademiji za dizajn u Jeruzalemu. U Tel Aviv je došao sa svojom svijetlozelenom žabom (ili ajkulom), Citroën DS 19, koja je posvuda izazivala pažnju. Niko Kralj imao je vrlo izgrađen imidž: duga kosa, brkovi, žaba. Bio je vrlo markantan čovjek, veliki umjetnik i vizionar. Da se Jugoslavija nije raspala poput staroga drvenog zahoda, ili da je slovenska industrija namještaja mogla preživjeti raspad, o Kralju bi se govorilo kao o ocu slovenskoga dizajna namještaja, usporedivog sa skandinavskim dizajnom. Ovako ništa, ili gotovo ništa…
Samo što mi srce nije stalo kada sam u izlogu jednoga malog, skoro nevidljivog dućana u Ilici ugledao drvenu fotelju na kojoj je moj djed sjedio i čitao novine. Stolica Rex 120, drvena fotelja koju je dizajnirao Niko Kralj, u pet je reinterpretacija sagrađena u dva milijuna primjeraka – što bi značilo da tih stolica ima koliko i Slovenaca – a da svaki izgleda kao unikat. Ta stolica dio je stalnog postava njujorške MoMa-e, 1999. u anketi lista Finance izabrana je za drugi najvažniji slovenski proizvod dvadesetog stoljeća (na prvom su mjestu bile Elanove skije; po mom skromnom sudu manje važne od Rexa…), a nakon sloma industrije “Stol Kalnik”, nedavno je Kraljeve stolice počela proizvoditi tvrtka “Rex Kralj”. Stolicu su izradili u svim varijantama – uključujući onu u Jugoslaviji najrašireniju: na rasklapanje. Ali zanimala me je samo ona prva, originalna, koja je, naravno, i najskuplja. Ali tih 499 eura nisu ništa više od novca koje je Nono morao uložiti u istu takvu stolicu. I u drugu, za gosta koji nije stigao. Ja sam kupio samo jednu. Sami smo, nikoga više ne čekamo.
Niko Kralj umro je 2013, s navršene devedeset i dvije. Veliki dizajn obično je jednostavan, ali ta jednostavnost djeluje poput praznog lista papira u koji se upisuje množina čovjekovih životnih iskustava, emocija, sjećanja… Nemoguće ga je kopirati ili ponoviti. Kao što je nemoguće kopirati veliki porodični roman. U njega je upisan cijeli život, svi živi i mrtvi. U stolicu Nike Kralja, tog besmrtnog Rexa, upisani su svi Kraljevi mrtvi. Ona je spomenik njegovu životu i slovenskome antifašizmu.