Hrvatska javnost gotovo je preko noći postala svjesna novoga trenda u domeni poslovnog upravljanja ljudskim resursima, nakon što se čuo vapaj radnika koje je poslodavac poslao na poligraf. Trend, valjda zbog šoka, gotovo niti jedna nadležna institucija nije smjestila u odgovarajući kontekst. Oni rijetki kritičari ovakvih praksi konstatirali su kako je riječ o gestapovskim metodama kakve su neprimjerene civiliziranom svijetu, i još jednom primjeru infiltracije policijskih metoda u civilni život. No, prava je istina da je hrvatsko radništvo tek u drugom desetljeću 21. stoljeća upoznato s efikasnim mehanizmom za zastrašivanje radnika i uspostavljanje klime straha koji je doprinio stogodišnjem rasturanju sindikalnih pokreta, pacificiranju radničke klase i konačnom normaliziranju tržišnog fundamentalizma.
“Tvrtka Valipile, koja je od stečajnog upravitelja dobila u najam Puris, tijekom protekla tri dana provjerava radnike putem detektora laži, odnosno poligrafom. Vjerujemo da je takvo postupanje protivno zakonima te kod radnika izaziva strah, pritisak, stres te u konačnici mobbing. Radnici su u šoku, nevjerici i rade pod stresom i u suzama”, uvod je to u pismo kojeg je prošloga tjedna javnosti poslao radnik tvrtke iz Sv. Petra u Šumi, nakon odluke izvršnog direktora Andreja Alilovića da više svojih podređenih prikopča na žice kako bi provjerio “raspolagaju li savjesno imovinom” i koliko su “lojalni tvrtki”.
Nekoliko dana nakon toga više je medija objavilo priču o Romeu Vrečku, čovjeku iza stroja, umirovljenom policajcu i “jedinom privatnom vlasniku poligrafa u Hrvatskoj, koje i iznajmljuje”. Upravo je njegov poligraf isljeđivao radnike Valipilea. No, kako se pokazalo, nije isljeđivao samo njih. Romeo je, ispostavilo se, pretrpan poslovnim ponudama više od stotinu kompanija u Hrvatskoj.
“Ne tražimo lopove po tvrtkama, nego procjenjujemo lojalnost poslodavcu, zadovoljstvo, devijacije u radnom procesu… kao i afinitete pojedinaca za određene poslove”, rekao je Vrečko, podsjetivši kako niti jedan zakon u Hrvatskoj ne zabranjuje ovakvu praksu. “A ono što nije zabranjeno zakonom, dopušteno je”, parafraziran je Romeo u jednim novinama, uz podsjećanje kako radnici ne bi smjeli izgubiti posao zbog rezultata poligrafa, čijem su testiranjem podvrgnuti jedino ako na njega sami pristanu.
Tako je hrvatska javnost gotovo preko noći postala svjesna novoga trenda u domeni poslovnog upravljanja ljudskim resursima, kojeg, valjda zbog šoka, gotovo niti jedna nadležna institucija nije smjestila u odgovarajući kontekst. Oni rijetki kritičari ovakvih praksi konstatirali su kako je riječ o gestapovskim metodama kakve su neprimjerene civiliziranom svijetu, i još jednom primjeru infiltracije policijskih metoda u civilni život. No, prava je istina da je hrvatsko radništvo u drugom desetljeću 21. stoljeća upoznato s metodama koje su imale lijepu količinu doprinosa u stogodišnjem rasturanju sindikalnih pokreta, pacificiranju radničke klase i konačnom normaliziranju tržišnog fundamentalizma.
Slabo poznata priča o utjecaju poligrafa na oblikovanje kapitalizma kakvog danas poznajemo počinje 1931. godine u Chicagu, kada je poduzetnik Leonarde Keeler prihvatio poziv osiguravateljske kuće Lloyd’s da detektorom laži ispita tisuće zaposlenika nekoliko američkih banaka. Bilo je to najturbulentnije razdoblje u modernoj ekonomskoj povijesti svijeta. Posljedice urušavanja burze 1929. godine već su bile dosegle europski kontinent. Tržišta su preko noći nestajala, a u SAD-u se budio snažni sindikalni pokret, koji je uz lijeve pokrete ozbiljno prijetio tadašnjem društveno-ekonomskom uređenju. Na tim je temeljima nastajao New Deal, kao kompromis između kapitala i rada, uzrokujući uspostavljanje osnovnih radničkih prava kakva danas poznajemo, poput minimalne nadnice, 40-satnog radnog tjedna ili zabrane zapošljavanja maloljetnika.
U isto vrijeme, bankarski i poslovni sektor je bio na koljenima: više od 700 banaka je bankrotiralo u nekoliko mjeseci, a preostale su svakodnevno gubile milijune dolara, zahvaljujući ekonomskom sustavu čija je narav uvjetovala Veliku ekonomsku krizu. No, unatoč tome, teret “krivnje” polagano se u javnosti počeo prebacivati na državu i radne ljude koji su uspjeli sačuvati poslove. Inverzija se provodila i uz nemali doprinos “odnosa s javnošću”, djelatnosti koja se u to vrijeme poput neizlječive bolesti počela širiti američkim društvom.
Osiguravateljska kuća Lloyd’s od Keelera je tražila da smanji gubitke od 337 milijuna dolara, koliko je prema njihovim izračunima američki privatni sektor bio potkradan od strane vlastitih djelatnika. Kako bi nagovorili skeptične klijente na dotad neviđenu praksu, smanjili su troškove osiguranja svim bankama koje su pristale na poligrafsko testiranje zaposlenika.
Keeler je u tome trenutku bio najbolji čovjek za posao. Desetak godina prije udružio se s Johnom Larsonom, čovjekom za kojeg se smatra da je izumio prvu verziju poligrafa za praktičnu uporabu. Premda je još 1923. godine izgnan iz sudnica zbog nepostojanja znanstvenog konsenzusa i činjenice da bi zauzeo poziciju porote, “detektor laži”, kako su mu mediji tepali, naširoko se počeo upotrebljavati u američkim policijskim postajama za potrebe ispitivanja svjedoka. Bio je to jedan u nizu odgovora na sve učestalije zahtjeve da se stane na kraj nasilnim metodama policijskog tretiranja osumnjičenika, koji su uključivali gumene palice, šamare i čizme. Stroj koji se temeljio na principu da se svjesno varanje i decepcija mogu otkriti temeljem neželjenih fizioloških reakcija ispitanika, u samo nekoliko godina postao je jedan od isturenih simbola onodobnog znanstvenog progresa, praćenog nastankom moderne kriminologije: poligraf je, smatralo se, “govorio” istinu, promovirao pravdu i bio potpuno objektivan, za razliku od ljudskih ispitivača.
No, upravo zahvaljujući Keeleru i njegovom smislu za biznis, a na zaprepaštenje Larrsona koji ga je želio ograničiti na određene znanstvene grane, poligraf je pronašao novu nišu, znatno isplativiju od represivnog državnog sektora: ušao je u privatne živote milijuna Amerikanaca. ikad potvrđeni rezultati Keelorvog testiranja su pokazali kako je 20 do 30 posto radnika u tijeku svoje karijere ukralo 10 ili 20 dolara od poslodavca. Premda su njegovi klijenti pripremali masovne otkaze zbog rezultata poligrafa, Keeler je menadžerima savjetovao da ih zadrže na poslu, pod uvjetom da ih se jednom godišnje podvrgne poligrafskom testiranju, nakon čega će, rekao im je, biti “najlojalniji djelatnici kojima će moći najviše vjerovati”.
Tako je sebi osigurao dugoročni profit zahvaljujući proizvodu kojeg će naknadno patentirati, a korporacijama i bankama efikasan mehanizam za zastrašivanje radnika. Tek će se, naime, kasnije pokazati kako je poligrafsko ispitivanje bilo jedno od brojnih metoda za eliminaciju borbene gotovosti kod radnika i sindikata, zbog kojih je, primjerice, General Motors u to vrijeme prijetio relokacijom svojih postrojenja u druge dijelove SAD-a.
U knjizi “Detektori laži: povijest američke opsesije”, Ken Adler piše kako su u centru komercijalizacije poligrafa bili “lojalnost” radnika i “imovina” poslodavaca. Pitanja za vrijeme poligrafskog ispitivanja bila su postavljena na način da se radniku da do znanja što pripada njemu (plaća), a što poslodavcu (sve ostalo), uz namjerno ignoriranje činjenice da su sitne krađe zaposlenika bile zapravo posljedice poražavajućih nadnica i brutalne društvene nejednakosti, napisao je Adler.
U tom novom kontekstu “traženje lopova” uz pomoć detektora laži bilo je, zapravo, od sporedne važnosti. Prioritetan je bio “emocionalni menadžment”. Naime, industrijski psiholozi dvadesetih i tridesetih godina došli su do zaključka kako produktivnost radnika više ovisi o raspoloženju, negoli o stvarnim radnim uvjetima. Cilj je, stoga, bio da se smanji njihova “nadraženost” i bijes zbog užasnih radnih uvjeta. Osim što su predstavljali idealan način za pacifikaciju radnika, testiranja poligrafom pokazala su se kao efikasna praksa za adaptaciju njihovih položaja na poslu s “temperamentima” koje su temeljem testiranja imali. Kao posljedica te nove paradigme nastajao je “organizacijski čovjek” prve polovine 20. stoljeća, individualac koji je mogao kontrolirati strah i gnjev iza maske “pozitivnog razmišljanja”. Od toga su, međutim, ponašanja bili ekskulpirane ajkule na vrhu korporativne hijerarhije: njihovi apetiti i agresija predstavljali su pokretačku snagu kapitalizma.
Nakon postepenog oporavka financijskih tržišta, u hladnoratovskim okolnostima u kojima je SAD – sada svjetska supersila – svim sredstvima branila poziciju američkog načina života, potreba za poligrafom radikalno se povećala. U drugoj polovici 1940-ih godina, američka vlada angažirala je Keelerove suradnike za sigurnosne provjere znanstvenika i drugih zaposlenika u delikatnim industrijama, koje su, primjerice, uključivale nuklearnu energiju ili proizvodnju oružja. Kao i u prijašnjim slučajevima, glavni cilj nije im bio otkriti dotadašnje sitne prijestupe, već uspostaviti nova pravila budućeg ponašanja zaposlenika.
No, ubrzo je otkriveno da se testiranja koriste kako bi se utvrdila politička i ideološka lojalnost američkoj državi i pripadajućim patriotskim vrednotama. Rezultati testiranja na tisućama zaposlenika su pokazali kako ih veliki broj ima prijatelje i rođake bliske organizacijama koje se smatraju “neameričkima“. Nakon pobližeg proučavanja podataka, ispostavilo se da su među ispitanike koji prema poligrafu “simpatiziraju komunistički pokret” uključeni i oni koji podržavaju socijalne stambene programe američke vlade. Premda su rezultati cjelokupnog programa dobrim dijelom odbačeni kao pseudoznanstveni i šarlatanski, uporaba poligrafa tek je postala normalizirana, zahvaljujući McCarthyevoj eri lova na vještice. Osim komunista, američka je država među službenicima i dužnosnicima uz pomoć poligrafa tražila homoseksualce i druge reprezente “devijantnog ponašanja”. Prema mišljenju povjesničara Davida K. Johnsona, tjeskoba toga vremena zbog vanjskih i unutarnjih neprijatelja navela je državu da regulira delikt seksualnog i političkog mišljenja i djela po standardima “normalnosti” koja su vrijedila u hladnoratovskoj Americi.
Drugim riječima, snažno osporavani poligraf je postao dio popularne kulture i efikasan način za ubrizgavanje paranoje u američki san: stroj koji čuva kapitalizam od aveti komunizma. U takvim okolnostima nije bilo mjesta ni za borbenije sindikate i radnike, koji su mahom optuživani za simpatiziranje socijalističkih ideja. Pokreti koji su se početkom 20. stoljeća izborili za socijalnu državu, u novonastalim su okolnostima doživljavali svoje zadnje dane, a upravo je poligraf poslužio kao jedan od brojnih mehanizama za njihovo konačno rasturanje. Kad je početkom sedamdesetih godina došlo do omasovljene privatizacije, deregulacije tržišta, donošenja zakona koji su poništili dotadašnje progresivno oporezivanje i početka još radikalnije društvene nejednakosti koju danas poznajemo pod kovanicom “jedan posto”, praksa redovnog poligrafskog testiranja radnika u privatnom sektoru postala je svojevrsni standard.
Godišnje je testirano više stotina tisuća zaposlenika, bilo za vrijeme intervjua za primanje u službu ili zbog “provjere lojalnosti” postojećih zaposlenika. U knjizi “Korporacije i moralnost” Thomas Donaldson bilježi da je jedno od četiri najčešća oblika kršenja privatnosti u korporacijama bilo kažnjavanje ili otpuštanje radnika jer su odbijali testiranje poligrafom. Kompanije ih, međutim, nisu otpuštale pod obrazloženjem da su odbijali testiranje, već zbog toga što nisu poslušali nadređenog. Uz to su nesmetano i dosta često stavljali klauzule u ugovore o radu, koji su predviđali testiranje na poligraf u bilo kojem trenutku. Da bi izbjegli sudske odluke temeljem kojih se zabranjivalo prisiljavanje na testiranje, često bi radnicima rekli da će ih otpustiti jer sumnjaju u krađu, ne nađu li sami način da demantiraju njihovu sumnju.
Korporacija Walmart tada je imala cijeli jedan odjel za nadzor zaposlenika, čija bi se izvješća i snimke analizirale na sastancima odbora izvršnih direktora. Prema navodima iz knjige “Walmart: naličje kapitalizma 21. stoljeća”, pojedince bi pozvali iznenada, usred radnog vremena, i odveli u stražnju prostoriju. Premda je proklamirani povod ovakvih metoda bilo sprečavanje krađi iz Walmartovih dućana, pravi je cilj, kako navodi urednik knjige Nelson Lichtenstein, bilo uspostavljanje klime straha, u kojoj će se radnici okrenuti jedni protiv drugih, dok će svi bespogovorno slušati nadređene. Među pitanjima koja su se ponavljala u testiranjima gotovo svih kompanija, našla su se i ona o seksualnoj orijentaciji, obiteljskim problemima, stavovima o sindikatima, političkim preferencijama ili opijatima. Ispitivali su ih i što rade u slobodno vrijeme, koliko se planiraju zadržati u tvrtki, kakvim se aktivnostima bave ispitanikove kolege, uz često korištenje rasističkih stereotipa o lijenim i kradljivim Afroamerikancima prilikom “slučajnog” odabira testnih kandidata.
Da je bila riječ o svjesnom uništavanju radničke solidarnosti i sindikalnog djelovanja, pokazao je slučaj u McDonald’su. Tijekom 1970-ih godina ova je korporacija angažirala izvjesnog Johna Cookea da educira radnike o sindikalnim pokretima. U stvarnosti je njegov posao bio da onemogući njihovo sindikalno djelovanje. “Sindikati su u potpunoj suprotnosti s ciljevima i metodama McDonald’sa”, rekao je svojevremeno menadžerima podružnica. Njima je prenosio metode zastrašivanja radnika, pa tako i poligrafsko testiranje. Praksa je trajala sve do sredine sedamdesetih godina, kada je jedan od slučajeva završio na sudu, nakon što je otkriveno da McDonald’s koristi poligraf s ciljem da otkrije simpatizere sindikata u San Franciscu. U jednom internom dokumentu, koji je svojevremeno procurio u javnost, Cooke je rekao menadžerima da je problem nastao kad je javnost saznala da koriste “gestapovske” metode.
Nakon više desetljeća saslušanja u Kongresu i sindikalnih zahtjeva da se zabrani poligrafsko testiranje, stvar je prelomljena za vrijeme mandata Ronalda Reagana, koji će uz Margaret Thatcher postati simbolom neoliberalne ideologije. Suočen sa sve većom pojavom zviždača u sigurnosnim službama, Reagan je predložio uvođenje poligrafskog testiranja za zaposlenike na federalnoj razini. No, 1988. godine Kongres donosi zakon o zaštiti zaposlenika od poligrafa, dok je prije toga 19 saveznih država zabranilo istu praksu. Premda je time značajno smanjena uporaba poligrafa u privatnom sektoru, i dalje je bilo dozvoljeno ispitivanje bilo kojeg radnika, ali samo u slučaju ako postoji opravdana sumnja da je sudjelovao u krađama i malverzacijama.
No, to nije bio kraj za omasovljeno korištenje detektora laži. Ono što nije uspjelo Reaganu, sve više polazi za rukom Baracku Obami. Njegova administracija pokrenula je 2011. godine program Unutarnja prijetnja, nakon što je Chelsea Manning dostavila tisuće dokumenata WikiLeaksu, koji između ostalog dokazuju ratne zločine američkih vojnika. Program je podrazumijevao testiranje svih koji ulaze u delikatnije vladine službe, dok su u isto vrijeme kriminalizirani pojedinci koji su javno otkrivali načine na koji se poligraf može izigrati.
Tako je pod egidom nacionalne sigurnosti SAD povela novi rat protiv istine, silom štiteći vjerodostojnost mašine za otkrivanje laži koja je prije stotinjak godina prokazana nevjerodostojnom. Ipak, prava je istina da je aktualna američka administracija koristila metode koje su bile stare koliko i sam poligraf. U eseju “Detektiranje laži i povjerenje u Americi 20. stoljeća”, Ken Adler navodi kako je prije masovne uporabe poligrafa bilo potrebno uvjeriti javnost u njegovu efikasnost, “jer, detektor laži je mogao funkcionirati samo ako su ispitanici vjerovali da funkcionira”. To je, pokazalo se, bila i dosta učinkovita metoda pacifikacije radnika: odvraćalo ih se od pobune uvjeravanjem u neminovnost njihovih mizernih sudbina unutar radnog okruženja.
Priča je, dakle, cikličke naravi, i ne odnosi se samo na uporabu poligrafa u represivnoj mašineriji: početkom 2009. godine, u Velikoj Britaniji se pojavila vijest da bankarske institucije i osiguravateljske kuće koje su uzrokovale recentniju krizu sve više koriste usluge ljudi poput Darrena Stantona. Ovog umirovljenog policajca, poznatog i kao “ljudski detektor laži”, brojne su tvrtke, suočene s milijunskim gubicima uslijed financijske krize, angažirale da pronađe kradljivce među zaposlenicima. Darren je na kraju dobio i svoj televizijski show, koji je bio koncipiran na ideji da “procjenjuje zaposlenike koji su osumnjičeni za krađu od poslodavca, pa ih onda pred kamerama suočava s lažima.”
Poslodavci su, kao i za vrijeme Velike depresije, ostali pošteđeni prispajanja na žice, premda je riječ o pojedincima čija je laž, krađa i obmana uvjetovala svaku kapitalističku krizu. Iako je razlog za to više nego očigledan, upitno je koliko bi takav test uopće imao smisla. Kad je, naime, prije gotovo stotinu godina Keeler prezentirao principe rada ovog stroja, istaknuo je da on funkcionira na “normalnim” ljudima, koji baštine nekakvu vrstu savjesti i raspoznaju istinu od laži, želeći reći da poligraf ne radi na psihopatima i sličnim bolesnicima.
A što se tiče Hrvatske, u nizu zastrašujućih detalja oko priče o sve učestalijem korištenju poligrafa među radnicima, najšokantnije je što naši poslodavci tek sada bez gotovo ikakve javne reakcije koriste cinične eufemizme – poput “lojalnosti”, “imovine” i “dobrovoljnog pristanka” – kakve je tridesetih godina 20. stoljeća koristila jedna nakaradna ideologija.