Prošlo je četiri godine od početka agresije na Libiju i sustavnog uništavanje te zemlje, koja danas nije ni privid onoga što je bila za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija. 27. veljače 2001. su takozvane “oporbene snage” u Libiji osnovale Prijelazno nacionalno vijeće, a NATO snage su već 21. ožujka iste godine pokrenula vojnu kampanju protiv Libije u kojoj će svrgnuti i likvidirati Gaddafija, a zemlju gurnuti u kaos.
23. travnja su se europski čelnici okupili na izvanrednom summitu na kojem su razgovarali o “problemu ilegalnih migracija preko Mediterana”. Summit sazvan na inicijativu talijanskog premijera Matea Renzija, koji se uoči sastanka obratio medijima i govorio “kako je strašno da toliko puni ilegalnih imigranata živote gube u moru”, te kako se nositi s krijumčarima ljudi i “problemom roblja XXI stoljeća”.
Europska unija je kao cjelina vrlo zabrinuta kako organizirati borbu protiv trgovine ljudima i ilegalnih migracija, a na summitu se govorilo o načinima rješavanja problema i financijskim pitanjima vezanim za taj problem.
Možda bi europski novogovor trebao prijevod, jer su “ilegalni migranti” uglavnom izbjeglice iz Libije i niza drugih afričkih zemalja, pa čak i Sirije, što je za vrijeme Muammara Gaddafija bilo gotovo nemoguće.
Naime, iako su se mogli dokopati obala Italije, u toj su se zemlji do 2011. Libijci mogli prebrojati na prste jedne ruke, a ostali imigranti arapskog podrijetla su uglavnom bili iz Maroka, Tunisa i Egipta. Sve do ove godine i eskalacije islamističkog ekstremizma i pojave militanata “Islamske države” Libijci su nevoljko napuštali svoju domovinu i prema popisu iz 2014. Godine još ih uvijek u Italiji nije zabilježen značajan broj. No sada se taj trend mijenja i europske južne obale su postale posljednje utočište za ljude iz zemalja zahvaćenih “demokratizacijom Arapskih proljeća”.
Urednik portala Odnako, Viktor Marahovski, ukazuje na vješto izbjegavanje od strane europskih lidera da prezumu odgovornost za tragediju u kojima su se našli ovi ljudi i nitko od njih ne želi priznati da su “ilegalni migranti” žrtve sulude politike Bruxellesa i Washigntona.
Marahovski podsjeća da je termin “borba protiv ilegalnih migracija” samo pokušaj da se pronađe način i zatvori praznina koja se sada pojavila diljem libijske obale Sredozemnog mora i da se izbjeglice trajno zaključa u njihove uništene domovine.
Ovdje treba reći da je Europa aktivno podržavala – vojnim i financijskim resursima – uništenje libijske države i da je Europska unija bila ta koja je odlučila razoriti Tripoli i cijelu zemlju. Ništa manje aktivna nije ni po pitanju potpore sirijskim pobunjenicima u ratu protiv sirijske vlade i ovu je situaciju Europa stvorila vlastitim rukama.
Danas, četiri godine poslije, val imigranata koji s libijskih obala kreću prema Europi je dosegao razinu humanitarne katastrofe i unatoč svim na brzinu okupljenim” vrhovima ” i drugih” drastičnim mjerama”, Europa tvrdoglavo odbija priznati da je upravo ona otvorila ovu strašnu “Pandorinu kutiju”.
Planiranjem i podupiranjem takozvanog “demokratskog Arapskog proljeća” su Europska unija i Washington odgovorni za sve tragedije koje se događaju u Mediteranu. Dugogodišnja kazna zatvora koji će dobiti kapetan broda i posljednja karika u lancu unosne trgovine ljudima,Tunižanin Mohamed Ali Malek (27), “odgovoran za smrt najmanje 800 ljudi”, neće promijeniti ništa i samo će zapadnim liderima poslužiti da pokušaju umiriti savjest i reći “kako su za sve krive skupine organiziranog kriminala“.
Istina, Mohamed Ali Malek je vozio plutajuću grobnicu i skrivio je nezapamćenu tragediju, ali mladi Tunižanin je u cijeloj ovoj priči možda najmanje kriv, jer je on taj “posao” gotovo sigurno prihvatio jer u Tunisu nakon “demokratizacije” nije mogao naći ništa bolje.
Doista, u sadašnjim uvjetima u kojima se nalazi Europa, kada mora gledati na istok Ukrajine, a na jug kontinenta dolazi sve više i više izbjeglica iz Afrike, kaos kojeg nudi “sigurnosna arhitektura” europskog kontinenta je bolje zaboraviti. No, to je jedini “model razvoja” kojeg nude naši “atlantisti” i sukladno tome rezultat nije trebalo dugo čekati. Južna mediteranska granica europskog kontinenta se zapravo pretvorila u mjesto “brojanja mrtvih”.
No, to je samo početak, tvrdi ruski kolumnist Dmitrij Lekuh, koji upozorava kako danas kaos u Africi i na Bliskom istoku u Europu “izvozi” isključivo nesretne izbjeglice.
O njima netko mora preuzeti brigu. Hraniti ih, odijevati, pružiti medicinsku i drugu humanitarnu pomoć. Možda bi bilo idealno osigurati im i radna mjesta, unatoč činjenici da su u južnim europskim zemljama radna mjesta rijetka čak i za autohtono stanovništvo.
Tek sada smo svjedoci koliko je “prokleti diktator Gaddafi”, koji je to bio samo za “progresivnu Europu”, od Libije u stavri stvorio državu blagostanja. No, njega više nema.
Postoji još jedan problem u kojeg ne sumnja nijedan razuman europski političar ili stručnjak. Naime, danas još uvijek govorimo o “ilegalnim imigrantima”, žrtvama ratova u Libiji Siriji i niza drugih afričkih zemalja, a neminovno će se u Europu uskoro početi “izvoziti džihad”, naš “proizvod” koji će nam se kao pokvarena roba vratiti s ratišta u Libiji, Siriji i Iraku, samo što o tome iz nekog razloga još ne govorimo.
Europa je spremna za to i već postoji opsežna dovoljno zatvorena mreža muslimanske dijaspore, koja se smatra toliko “netolerantnom da bi bila europeizirana pobjedničkim multikulturalizmom”.
Tu su i mladi radikalni istomišljenici, rastrgani i odaljeni od “stare tradicije”, koji istovremeno odbijaju prihvatiti nejasni i vrlo licemjerni službeni moral “nove domovine”. Za povratak u Europu su spremni i borci terorističkih skupna, često rodom iz same Europe, koji dobro poznaju “domaći teren”, a prošli su vojnu obuku i indoktrinaciju u Siriji, Libiji i Iraku.
Samo “pooštravanje europskih otvorenih granica”, čemu su skloni brojni europski lideri, neće moći riješiti ovu vrstu problema europske političke i sigurnosne strukture. I što je najvažnije, stotine tisuća i milijuni gladnih i siromašnih ljudi su spremni za “veliku seobu”. Nažalost, među tim velikim valom izbjeglica su ljudi kojima je ubijanje postalo životno pravilo. Nekima je to tužna svakodnevica, ali manjem dijelu i način života.
Osebujnim razumijevanjem kategorije “socijalne pravde” europski lideri nastoje zadovoljiti potrebe samo europskog stanovništva, čak i njih nedovoljno. Najgore po Europsku uniju je što “ilegalnim imigrantima” ona ništa i ne misli dati, stoga će se – prije ili kasnije – morati suočiti s problemima koje je sama stvorila.
Za kraj recimo i riječ dvije o odgovornosti “ljevice” za libijsku i sve druge tragedije koje su nastale “demokratizacijom potlačenih naroda”, jer ako se itko treba ispričati i preuzeti odgovornost za sve što se događa, za prizore plutajućih leševa u Mediteranu, za tisuće ljudi koji pokušavaju pobjeći od rata, onda su to samo imenom “progresivne” stranke, koje su tražile da se razori Libija i da se “klanu Gaddafi sudi za sve žrtve njihove brutalne diktature”.
U to su vrijeme govorili da je Muammar Gaddafi sa suradnicima “bombardirao svoje ljude”, iako dokazi o tome nikada nisu predočeni. Nakon njegovog svrgavanja i brutalne likvidacije, nitko od tih “velikih legalista” nije otvorio pitanje kaznenog postupka zbog očiglednog atentata na libijskog vođu.
Među onima koji su bili vatreni zagovornici agresije na Libiju je bio i zastupnik stranke “Inicijativa za zelenu Kataloniju” (ICV), Raul Romeva, koji 29. ožujka 2011. u članku za dnevni list Publico napisao:
” Vijeće sigurnosti je usvojilo rezoluciju kojm odobrava intervenciju u Libiji (Resolution_1973). Međutim, mnogi Gaddafija smatraju revolucionarom, koji sa svojim prijateljima Ahmadinedžadom, Chavezom, Putinom i Hu Jintaom predstavlja jedinu nadu svijetu da neće pokleknuti pred zapadnom imperijalizmom. To je to mišljenje koje smatram arhaičnim i ne dijelim ga ni izdaleka. Dovoljno je reći da se osobno suprotstavljam svijetu u ovom obliku, ali i da spasenje ljevice ne vidim u nasljeđu tih konjanika Apokalipse s kojima nemam ništa zajedničkog.”
U to vrijeme su diplomatske misije Rusije i Kine, koja je bila suzdržana u Vijeću sigurnosti, predstavile cijeli dekalog nesigurnosti i nepravdi, te pristali na rezoluciju pod uvjetom da bombardiranja “prijatelja” Obame, Sarkozya i Camerona budu “ciljana”. Iako to nije spriječilo eskalaciju beskrajnih sukoba u regiji, Moskva i Peking vetom po pitanju Sirije nisu više počinili istu grešku.
Stvari nikada nisu crno-bijele, kao što je primjetno u manihejskim stavovima nekih zastupnika koji s osnovicom i naknadama primaju više od 15 000 eura mjesečno u Europskom parlamentu, novac koji im valjda treba pomoći da im se poveća kapacitet razlučivanja. S tim novcem bi valjda trebali pružiti veći otpor skupinama “nevladinih” lobista i s manje predrasuda gledati na druge zemlje ili kulture, što u pravilu ne čine.
Raul Romeva je tada govorio kako “postoje rizici u intervenciji, naravno, ali ih treba prihvatiti”.
“Može li Prijelazno nacionalno (pobunjeničko) vijeće biti garancija ičega? To je teško reći, ali bi pobjeda Gaddafija imala pogubne kratkoročne srednjoročne i dugoročne posljedice. Zato sam među onima koji misle da, prije svega, Gaddafi ne može pobijediti”, nastavio je Romeva.
Danas svi žele zaboraviti na ogromnu odgovornost svog političkog djelovanja prije četiri godine i fokusiraju se na katastrofalne posljedice svog “rada”, te kako spriječiti da tisuće ljudi, koji bježe od teškoća i rata, završe u rukama imigrantske mafije koja je pustila korijene u Libiji, zemlji savršenog bezakonja.
Nitko od njih neće dati odgovor zbog čega su tako nastupali, a kamoli izraziti trunku kajanja za krivicu što je libijska država učinila zaokret od 360 stupnjeva i od razvijene i uredne zemlje, kakva je bila do početka 2011., postala najveći regionalni problem, kojim je nemoguće upravljati.
Konačno, zanimljiv je i intervju još jednog “doajena europske ljevice”, bivšeg francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda, koji 1994. godine “slikovito” objašnjavao razloge zbog kojih bi Francuska trebala intervenirati u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Vjerovati da je Mitterandu tada stalo do patnje naroda na području bivše Jugoslavije bi bilo više nego infantilno, a razloge za intervenciju bi trebalo tražiti u utrci za posjedom u to vrijeme novonastalih država, među kojima je Njemačka već “okupirala” Hrvatsku i Sloveniju. Izgleda da se Mitterand za “ostatke ostataka” Jugoslavije na trenutak odlučio izboriti vojnim putem. Iako do francuske vojne intervencije 1994. na području bivše Jugoslavije nije došlo, isti akteri na pozicijama institucionalnog lijevog centra su u godinama koje su slijedile nastupali uvijek na isti način i vojno rješenje je za njih postalo uobičajeni “modus operandi”.
Možda Gaddafi prema parametrima eurozastupnika i europskih intelektualaca i nije bio toliki “socijalista” i “progresivni državnik”, ali je isto tako istina da je rat posljednja opcija za koju bi trebao glasati lijevi spektar europskih ili nacionalnih parlamenata zemalja članica Europske unije. Posebice ako se zna da je riječ o imperijalističkom ratu, što je prema utemeljiteljima znanstvenog socijalizma “posljednji stadij kapitalizma”. Sada su umjesto sekularne, “pluralističke” i “demokratske” Libije, kakvu su ratom htjeli dobiti, naši “vrli umovi” dobili srednjovjekovnu feudalnu Libiju s plemenima koja islam interpretiraju na sebi svojstven način i može se reći da se Gaddafi “džihadom”, koji je već pred vratima Europe, simbolično sveti svojim egzekutorima.
Slavlje u Tripoliju nakon svrgavanja lidera Libijske Džamahirije, pukovnika Muammara Gaddafija (Foto: RIA Novosti/Andrej Stenin):
Izvori: Месть мёртвого Каддафи / Acrítica actitud de la izquierda en relación con Libia