Sadašnji Milanovićev tim ne može pridobiti ni sve SDP-ove birače, a kamoli privući one koji bježeći od HDZ-a i njegovih partnera traže alternativu koja bi bila sposobna efikasno upravljati državom i ekonomijom
SDP je prošle subote i formalno započeo s pripremama za parlamentarne izbore. Istoga dana, tisuće prosvjednika koje je okupila udruga Franak, potpomognuta HDZ-ovim prosvjedničkim trabantima, Milanovićevoj je vladi isporučivalo sav gnjev koji se godinama u njima gomilao radi kredita u švicarcima, podizanih u zavodljivim vremenima slatkorječivih HDZ-ovih vlastodržaca koji su nas uvjeravali da konačno živimo u sretnoj i berićetnoj državi-naciji. Da se SDP-u na izborima ne piše dobro poručila je i medijska objava najnovijih rezultata stranačkih rejtinga, po kojima je Milanovićeva stranka u travnju u odnosu na ožujak izgubila više od četiri posto podrške birača; kako je istovremeno ponešto porasla podrška HDZ-u, Karamarkova stranka stekla je velikih 13 posto prednosti, što se sada čini nedostižnim za onemoćalu i razmrvljenu Kukuriku koaliciju.
U uvjetima sumornima za početak SDP-ovih predizbornih priprema, u javnost je plasirana informacija da će se izbori, navodno, održati 3. siječnja sljedeće godine, na godišnjicu kad je lijevo-liberalna koalicija višestranačke Hrvatske uspjela prvi put skinuti HDZ s vlasti. Ne tako davno, odmah nakon predsjedničkih izbora, u istoj pipkajućoj maniri iz Kukuriku vlasti se poručivalo da će se parlamentarni izbori održati već ovoga proljeća, navodno zato da bi se zaskočilo nepripremljene izborne takmace iz HDZ-a, ali i sve brojnije nove stranke i pokrete koji, na valu nezadovoljstva građana pogođenih iscrpljujućom dugotrajnom krizom i recesijom, počinju nicati kao gljive poslije kiše, sve više mrveći i usitnjavajući biračko tijelo, pogotovo ono kojem HDZ-ova nacionalistička revolucija nije isprala sve moždane vijuge, pa traga za drukčijim političkim rješenjima i konceptima, unatoč nacionalističkom virusu koji se raširio gotovo čitavim stranačkim spektrom.
Sadašnji Milanovićev tim – kako onaj iz Vlade tako i onaj iz SDP-a – ne može, očito, pridobiti sve SDP-ove birače, a kamoli privući one druge, koji bježeći od HDZ-a i njegovih partnera traže alternativu koja bi bila sposobna efikasno upravljati državom i njezinom ekonomijom, kako bi se konačno pokrenuli iz stagnacije i izvukli iz krize. Kao stranački šef i premijer, Zoran Milanović u izbornu je kampanju odlučio krenuti hvaleći i braneći svoju ekipu suradnika jer, ako ništa drugo, nije gora od svojih prethodnika, štoviše, i bolja je s obzirom na katastrofalno stanje koje je naslijedila preuzimajući upravljanje državom. No koliko god u toj Milanovićevoj propagandističkoj poruci bilo zrnca istine, činjenica je da je riječ o ekipi politički šupljih figura koje su ponešto prčkale po svojim resornim feudima, pritom više brinući o svojim uredima i statusima, medijskim prezentacijama i rejtinzima, nego o poslovima koje su trebali obaviti i reformama koje su trebali provoditi. Izgubljeno vrijeme više ne mogu vratiti, a većina birača neće im htjeti dati nove rokove za popravne ispite.
SDP-ove šanse zapravo je ponešto poboljšao sam HDZ, koji je nakon pobjede na predsjedničkim izborima još otvorenije počeo zagovarati filoustaštvo kao ideološku komponentu svojega predizbornoga domoljubnoga korporativističkog paketa
Kako je istovremeno Karamarkov HDZ, u oporbi između dva izborna parlamentarna ciklusa, uspio ponovno prikupiti svoje raspršeno biračko tijelo, ojačavši ga širokom koalicijom na desnici, SDP-u neće biti dovoljno koaliranje s dosadašnjim partnerima, pa čak ni s nekim od novih izbornih igrača, od Živog zida preko ORaH-a do Mosta, nego će za kandidate na svojim izbornim listama morati potražiti puno novih lica izvan stranaka i političkih institucija koja bi uvjerljivošću svojih biografija, ali i jasnim i obvezujućim reformskim projektima, privukla birače da temeljito obnovljenoj sadašnjoj vladajućoj koaliciji povjere još jedan mandat. Uostalom, i Karamarkov HDZ već sada se ne oslanja samo na svoje i partnerske stranačke članove, nego birače mobilizira osnivanjem prosvjednih satelitskih udruga ili podržavajući građanske prosvjedne inicijative, poput udruge Franak, pa i vrbujući njihove lidere ili ubacujući svoje ljude u njihova vodstva.
Jesu li Zoran Milanović, SDP i njihovi koalicijski partneri sposobni za takvu višedimenzionalnu predizbornu utakmicu s HDZ-om i sve brojnijim njegovim partnerima? Sudeći po tome kako su odustali od Plana 21 (sami ga proglasivši predizbornom šarenom lažom), ali još više načinom na koji su upravljali državom, dijeleći se i međusobno se tamaneći kao žuti mravi, umjesto da provodeći reforme privlače i šire krugove svojih suradnika i partnera, aktualno vodstvo SDP-a ne može se nositi s HDZ-ovim zahuktalim strojem koji ih je već pobijedio na europskim i predsjedničkim izborima. SDP-ove šanse zapravo je ponešto poboljšao sam HDZ, koji je nakon pobjede na predsjedničkim izborima još otvorenije počeo zagovarati filoustaštvo kao ideološku komponentu svojega predizbornoga domoljubnoga korporativističkog paketa. Iako Karamarkov HDZ svoje filoustaštvo još zamata u omote antikomunizma i antijugoslavenstva, već sama činjenica da se tako gorljivo obračunava s politički mrtvim idejama tjera ih da razotkrivaju stvarnu suštinu svoje filoustaške korporativističke politike. I to ne samo na razini simbola, nego i nametanjem navodno domoljubne organizacije države, u kojoj će se znati tko lupa šakom po stolu, a tko mora šutjeti, slušati i raditi što mu se kaže i propiše.
Sve otvorenije HDZ-ovo iskazivanje nacionalističke filoustaške naravi probudilo je, čini se, borbeni duh barem dijela SDP-a i partnera: prvo je živnuo Milanovićev fajterski instinkt. No kako je i dosad kao stranački i koalicijski lider najčešće funkcionirao kao vuk samotnjak koji reži i nasrće na sve koji se s njim ne slažu, dvojbeno je je li odlučio samo skupo, fajterski, prodati svoju kožu u izbornom obračunu s Karamarkovim HDZ-om ili je konačno shvatio da sve snažnijem političkom protivniku mora na izborni megdan izaći sa svima koji se protive HDZ-ovu konceptu upravljanja državom i društvom, ne samo zbog ranijih loših i tragičnih iskustava, nego i zbog novog nametanja kvazidomoljubnih kriterija u upravljanju svim državnim i društvenim porama. Ako je o potonjem riječ, SDP i njegovi partneri imaju realne šanse da u podijeljenom i razmrvljenom biračkom tijelu do izbora, umjesto sadašnjeg političkog nasipa koji pušta na sve strane, izgrade novi, koji će ih sačuvati od HDZ-ove izborne poplave.