Brzinom meteora primiče se SDP-ovoj koalicijskoj stratosferi krajnji rok za raspisivanje parlamentarnih izbora, a nesposobnošću i neradom drogirana vladajuća momčad rafalno lupa amaterske autogolove u vlastitu mrežu. Iako od početka utakmice ima otvoren prostor za dokrajčiti protivnika. Najnoviji među tim autogolovima je kompromitantno, infantilno povlačenje s interneta imovinskih kartica državnih dužnosnika.“Tko se nije skrio, magarac je bio!” – glasno kliče onaj što žmiri, otvara oči, osvrće se oko sebe, a naokolo – nigdje nikoga. Ni jedne jedine od oko 6000 imovinskih kartica državnih dužnosnika! Tako se dobro posakrivale na skrovitim mjestima, koja im je povjerljivo došapnula Agencija za zaštitu osobnih podataka, da ih ni sam vrag ne bi pronašao. Digla se ovih dana silna javna larma Bijednom Našom, od Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa do medija. Neće to tako ići, gruntaju kibici iz vlade premijera Zorana Milanovića, mora se odmah nešto učiniti, s razlogom. Brzinom meteora primiče se SDP-ovoj koalicijskoj stratosferi krajnji rok za raspisivanje parlamentarnih izbora, a nesposobnošću i neradom drogirana vladajuća momčad rafalno lupa amaterske autogolove u vlastitu mrežu. Iako od početka utakmice ima otvoren prostor za dokrajčiti protivnika.
Najnoviji među tim autogolovima je kompromitantno, infantilno povlačenje s interneta imovinskih kartica najviših državnih dužnosnika. Kao, što imaju građani zavirivati u ionako frizirane imovinske duše Zorana Milanovića, Kolinde Grabar-Kitarović, ministara, ergele kojekakvih čudnih savjetnika na Pantovčaku, ne daj bože šefa “novog HDZ-a” (novog? – sic) Tomislava Karamarka, saborskih zastupnika, politički uhljebljene pravosudne “kreme”…?! Nije li dostatno znatiželjnicima iz građanstva, koji su baš zapeli brinuti tuđe brige, što im je omogućen uvid u te atraktivne imovinske rubrike na početku dužnosničkih mandata!? Što imaju uspoređivati stanje s početka i kraja mandata!? Čisti malograđanski voajerizam dokonih?
Nekom bi zločestom siromašku, razočaranom što je na Pantovčak dotrčala baš “žena iz naroda” za koju nije glasovao, mogla u predasima bjesomučne potrage za bilo kakvim poslom pasti na um suluda matematička ideja iz drugog razreda pučke škole. Naime, izračunati je li nekadašnja djevojčica što se “tukla s dečkima, verala po drveću i znala musti stoku sitnog i krupnog zuba” imala u NATO-u plaću 20 tisuća eura mjesečno, 30 tisuća ili znatno više. Drugi bi se, prolupao zbog blokiranog računa i ovrhom istjeran s obitelji iz stana, mogao dohvatiti čarobne kugle ne bi li, možebitno, doznao kako će Milanović – kad uskoro dobije nogu s vlasti i čela svoje stranke – otplaćivati, ako već nije otplatio (!?), 290 000 eura (danas oko 2 180 000 kuna) stambenog kredita.
Iako je za sedam godina premašio dobnu granicu (35 godina), dobio ga je na tri desetljeća po povlaštenim uvjetima u Erste banci za kupnju 127 četvornih metara stana tadašnjeg šefa Croatia osiguranja Hrvoja Vojkovića, u Krajiškoj ulici, u srcu Zagreba. Slobodna Dalmacija je svojedobno pisala da je pod hipotekom kupio i stan u Krajiškoj i kuću supruginih roditelja na Krku. Da politički vuk bude sit, a koze na broju, mudri su financi iz Erste banke tada omogućili – također po povlaštenim uvjetima i mimo dobnog cenzusa – 300 000 eura zajma HDZ-ovom ministru obrane Berislavu Rončeviću za kupnju luksuznog krova nad glavom u urbanoj vili na Bijeniku. Treba li reći da običan mali građanin, zaslugom svojih “državotvornih” dužnosnika sveden u 25 godina na opljačkanog i obespravljenog žgolju, ne može sanjati stjecanje tolike imovine na takav način!?
O podebljavanju vlasništva mitom, korupcijom i najsofisticiranijim oblicima kriminala da se i ne govori. Bez te pupčane vrpce s enormnim pokretnim i nepokretnim bogatstvom pojedinaca, tajnim računima u poreznim oazama i europskim bankarskim zavjetrinama nema politike/politikantstva u Bijednoj Našoj. Javna je sramota, ispod je elementarne “časti” biti vozač kamiona do 1990. godine, ne imati za rundu gemišta prijatelju u periferijskoj birtiji, montirati centralna grijanja, a danas ne imati teške milijuna u deviznom kešu nekretninama.
Navodno je pokretna i nepokretna imovina, što ju je Bijedna Naša prenijela iz propalog braka sa SFR Jugoslavijom, olakšana u četvrt stoljeća za oko 300 milijardi eura. To je više od cijene Domovinskog rata, bez obzira koliko se ona nateže i rasteže po špekulantskoj mjeri dnevne politike! Nešto od tragova neviđene “domoljubne” ratno-profiterske i pretvorbene pljačke savjesniji bi tragač lako otkrio i u imovinskim karticama bivših, sadašnjih i budućih dužnosnika, mahom “državotvoraca”, ali time se desetljećima nitko od moćnih “Hrvatica i Hrvata” ne želi/neće pozabaviti. Ode glava. Ubojstvo kontroverznog Vinka Žuljevića Klice ovih dana nije jedini niti će biti posljednji primjer kako novac/imovina/korist vrta, gdje burgija neće. A država? Ušima prekrivene glave.
Danas, kad se Agencija za zaštitu osobnih podataka protuzakonito i nemoralno gura kao arbitar u igru skrivača s javnim interesom građana, u javnosti još nije zamro eho prvomandatne predizborne groteske bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića: “Vratiti ću Hrvatskoj opljačkani novac!” Ohoho, prdnuo u vjetar! Nije vratio ni lipe. Zaredale su afere, suđenja, javne sudske komedije…
Gospođa, skromna frizerka, doseljenica iz pasivnih kamenitih krajeva, ali supruga perspektivnog desničara kojem iduće godine ne gine dužnosnički moćna fotelja opet podstavljena debelim svežnjevima novca poreznih obveznika – uzima 500 tisuća eura zajma u banci, radi nekretninskog businessa. Posao propada, banka propada, glavni bankari iza rešetaka, a zajam je “žurno” vraćen, vadi se kasnije suprug. I sasvim mirno, unatoč poništenoj fakultetskoj diplomi zbog plagijata, nastavlja drilati stranačku vojsku za nove izborne pobjede. Kako, otkud frizerki kreditna sposobnost i otkud vratiti novac iz snova!? Glupo pitanje. Od šišanja i frizura Rvaticama za put vojnim zrakomlatima u shopping u Soviće…
Ni državnom blagajniku Borisu Lalovcu vjerojatno se ne mili imovinski nudizam, jer bi i njegove kreditne švicarce mogao neki siromaško gurnuti pod sitnozor hrvatskog jala, a to nikom ne može biti ugodno. Ma koliko bio čist. Što ima tko zavirivati u dužnosničku financijsku intimu, vidovito su usridu dužnosničke svijesti i savjesti pogađali marljivi čimbenici Agencije za zaštitu osobnih podataka. Ali, kad je već zblenuta javnost pomislila da je svemu kraj, jer je vuk pojeo magare, pravednički je s neba pala predsjednica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa Dalija Orešković: “Pik-pak za mene, pik-pak za mene…!” Spasila se, ali tako nespretno da je fulala pik koji je imala dodirnuti. Nitko nije primijetio.
Prema HTV-ovoj interpretaciji, Povjerenstvo povlači s interneta imovinske kartice “zbog odluke Agencije za zaštitu osobnih podataka koja je zabranila javno objavljivanje podataka o bračnom stanju dužnosnika, djeci, posljednjoj neto plaći prije stupanja na dužnost i kreditima. Riječ je o pet do šest tisuća imovinskih kartica koje će se pojedinačno provjeriti prije povratka na internet”. Orešković se, tvrdi, ne slaže s agencijskim razlozima i pravnim tumačenjem svoje odluke, “no, dužni smo poštovati nalog drugog državnog tijela”. Zbog neslaganja, Orešković prijeti Agenciji upravnim sporom. “Statistički podaci o posjećenosti i pregledu internetskih stranica Povjerenstva pokazuju da interes građana sve više raste”, kazala je. “Uklanjanjem ovih podataka, imovinska kartica gubi svoju moć i snagu u borbi protiv korupcije.”
Predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, također interesno okrznut pitanjem (ne)objavljivanja dužnosničkih imovinskih kartica, javio se pravim “solomonskim” rješenjem: neka se dvije državne institucije dogovore o zajedničkom stajalištu “koje neće zbunjivati hrvatske građane ni dužnosnike”. Čelniku “Visokog doma” nije nakraj pameti da je rješenje znano od demokratskog pamtivijeka: dužnosnik se stupanjem na dužnost svjesno, u korist javnosti, odriče svoje imovinske privatnosti, jer građani imaju pravo znati je li, koliko i kako stjecao imovinu dok je obavljaju javnu dužnost. Tu nema spora, a igra žmire na tom brisanom prostoru kontraproduktivna je u proklamiranom suzbijanju mita i korupcije, kriminala i politički-interesno motiviranog zamračivanja javnog novca.
Tek kad se u dva-tri dana cijela Hrvatska digla na noge zbog novog, krajnje amaterskog autogola vladajuće koalicije, silom se nepovoljnih okolnosti morao oglasiti i SDP-ov ministar uprave Arsen Bauk: “Polupani lončići, polupani lončići…!” Igra žmire se prekida, jer su očito prekršena pravila i za to je saznala javnost. A vjerojatno nije trebala ili se ravnatelj Agencije za zaštitu osobnih podataka lakomisleno zaigrao, onako na svoju ruku. Eventualno u subverzivnom dosluhu? Sada to više i nije važno. Vlada je na zatvorenom dijelu sjednice, u četvrtak, odlučila zatražiti od Hrvatskog sabora smjenu ravnatelja Agencije Ante Rajkovače i njegove zamjenice Dubravke Dolenc, jer su istrčavanjem pred rudo izazvali štetu vladajućima. Sasvim je izvjesno da će njihovo rješenje biti ukinuto, a imovinske će kartice u idućih nekoliko dana opet biti na uvidu građanima.
Je li cijeli cirkus uopće bio potreban!? U ludoj se zemlji ludim politikantima i luda rješenja znaju učiniti jako – pametnima. Nema tu pomoći.